Znam da naslov teme ne zvuči spektakularno, ali možda baš zato privuče pažnju i svakako sam je htio podijeliti sa svima vama. Premda se vožnja dogodila u subotu 13.11.2010, odlučio sam je objaviti nešto kasnije. Pravi razlog je što sam kvalitetno htio opisati tijek događaja a to mogu samo off-line, tako da sam si dao par dana da smislim čitljiv tekst. I eto, pa da krenem, nadam se da će vam se dopasti.
Sudbina je htjela da svoju prvu vožnju koju ću opisati i predstaviti drugima ne napravim sa svojom ljutom pilom, već mopedom (Tomos APN6). Naime, vožnja je bila sa zadatkom, a ne rekreativna ili jedostavno vožnja radi vožnje. Druga je stvar što ja u svakoj vožnji uživam pa možda ova tvrdnja i ne stoji baš 100%. Naime, ženin bratić je kupio skuter u Zagrebu i trebalo ga je prevesti do Gornjeg Viduševca gdje živi. Za one koji ne znaju, Gornji Viduševac je selo između Gline i Topuskog, ali prema Kupi. Od moje do njegove kuće ima malo manje od 80km i tu cestu sam prošao više puta, što autom, što motorom, ali ovo danas je ipak bio svojevrsni pothvat. I to radi nekoliko činjenica:
- na put smo krenuli 13. dana mjeseca studenog (he, he, nisam praznovjeran)
- skuter je kineski (Superking) koji košta 3.300kn s PDV-om pa ćemo vidjeti da li cijena opravdava kvalitetu
- skuter ima na sebi svega 16km i to samo zato jer sam ga ipak malo provozao po kvartu prije nego krenemo na put
- vozač skutera nema gotovo nikakvog praktičnog iskustva
- skuter je kupljen u Forticaru
Ovo zadnje će nekima posebno biti interesantno radi loših iskustava s njima, premda ja osobno imam povjerenja u dečke iz servisa. Možda zato jer ih osobno poznam ili možda zato jer su mi uvijek riješili problem bez puno filozofiranja. Svejedno, kako je tako je.
Dakle, moj zadatak je bio u ulozi pratnje, s tim da sam se istog dana trebao i vratiti, što znači da je za mene put bio od cca 160km. Ne mogu vam opisati koliko sam bio uzbuđen. Nisam mogao dočekati jutro. Sjetio sam se Yzzy-eve priče kada je prvi put išao sa svojim Jinlunom na malo dulji put, nikako da prođe noć. Nisam htio dugački uvod, ali jednostavno sam morao opisati situaciju kako bi se uživili u nju. Krećemo na put s vozilima (mali Kinez i mali Slovenac) koji zajedno nemaju ni snage ni kubika ko moja 125-ca a i za nju se govori kako je slaba. He, he, nakon ovog danas, ne samo da nije slaba, nego je carica na cesti.
Da ne duljim više, krenimo s opisom slika. Većina slika je nastala u vožnji pa su malo lošije kvalitete, ali se ipak vidi što je pjesnik htio.
Za početak stanje satova, Superking
i Tomos
Jedna zajednička slika pred polazak. Ako se pitate zašto je vreća na Tomosovom sjedalu, to je zato jer sam od uzbuđenja uspio proliti benzin po njemu. Eto koliko me pere uzbuđenje, vožnja i odlazak u prirodu, bez obzira na snagu i tip motora. U 11:20 krećemo s OMV-ove benzinske u Branimirovoj.
Prvo se trebalo izvući iz grada. Tu nisam ništa slikao jer mi se nije činilo interesatno. Savu smo prešli preko Domovinskog mosta što u praktičnom smislu predstavlja pravi početak avanture. Ovo po gradu je bila samo uvertira.
Pogled s mosta uzvodno
Pogled s mosta prema sjeveru
Pogled na Zagreb kojeg napuštamo. Čovjeće, ko da idemo na put od 3000km. Svaka sličnost s likovima, događajima i temama je slučajna.
Cesta od Črnkovca prema Velikoj Gorici
Polje između Črnkovca i Velike Gorice
Nismo ulazili u Veliku Goricu, već smo kod Zrakoplovno tehničkog centra skrenuli prema jugu. Ta cesta će nas odvesti ravno do izlaza iz Velike Gorice prema Sisku. Proći ćemo pored zrakoplovne piste.
Prošli smo Zrakoplovno tehnički centar i vozimo se prema izlazu iz Velike Gorice. Zgrada u daljini s desne strane je Centar za vozila Hrvatske.
Ova cesta je dio obilaznice oko Velike Gorice i vodi ravno prema Maloj Buni, Kravarskom, Pokupskom itd. Kako obilaznica još nije u potpunosti gotova, promet je rijedak. Stvarno sam se trudio da poštujem znak sa slike.
Još malo detalja sa obilaznice.
Pogled na Veliku Goricu i Medvednicu u daljini. Ovdje završava obilaznica i počinje lokalna cesta.
Prošlo je sat vremana, točnije sada je 12:22 i odlučili smo stati negdje nakon Velike Bune. Nisam čitao uputu za razradu kineza, pa sam primjenio ono što piše za moju Yamahu. Prvih 1000km ne voziti dulje od sat vremena u komadu, već svaki sat napraviti pauzu od barem 10min. Ta pauza dobro dođe i vozačima a ne samo pilama.
Ovo nije reklama već samo konstatacija da mi svaka nova piva govori kako Coca-Cola nije ono pravo.
Uvijek možete čuti kako za razradu novog motora, tako i za već razrađene treba primjenjivati poznate i provjerene sastojke i aditive. Žao mi je samo što sam se sjetio slikati nakon apliciranja istog.
Cesta kroz šumu negdje između Velike Bune i Kravarskog.
Ulazak u Kravarsko i pogled na crkvu. Jedan moj prijatelj bi rekao da je danas tako lijep dan da bi šteta bilo umrijeti. Tu smo naišli na prvi ozbiljniji uspon i mogu samo reći da ga je apenjara svladala bez imalo milosti. I Kinez se ponašao sasvim pristojno i uspješno odradio svoj prvi ozbiljniji zadatak. Inače, njegov vlasnik je u klubu 100 kad je težina u pitanju.
Pogled na krajolik nakon Kravarskog.
Još jedan pogled na Kravarsko i stvarno upečatljivu crkvu prije nego što skrenemo prema Hotnji.
Negdje na putu prema Hotnji.
Šuma obasjana suncem.
Jedan stvarno pitoreskni kraj.
Izašli smo iz šume i vozimo se uz Kupu u smjeru zapada prema mostu u blizini Pokupskog.
I na mostu smo. Tu radimo drugu pauzu što znači da je prošlo još sat vremena. Sada je 13:28
Pogled na Kupu uzvodno od mosta.
Pogled na Kupu nizvodno od mosta. Ovdje sam se sjetio teme Doživjeti 3000km. Nisam mislio ništa zločesto, već mi je samo pao na pamet komentar Mede i Swilenog kada su rekli kako i naša zemlja ima puno toga lijepog za vidjeti. Oni su mislili na Liku i Gorski Kotar, a ja evo tom popisu dodajem i Baniju. Ljudi moji što imamo lijepu zemlju, a ovo je svega 50km od Zagreba i još k tome nije baš najreprezentativnije doba godine. Ali baš zato, treba i to vidjeti i doživjeti.
Par slika između Kupe i Velikog Taborišta.
Evo dokaza da kinjezaru nisam šlepal.
Dolazak u Gornji viduševac. Na crkvi sat pokazuje 14:30. Znači da nam je trebalo cca 3 sata sa dva stajanja od barem 20min svako. Crkva je u Domovinskom ratu bila potpuno srušena, ali srećom obnovljena je i izvana i iznutra.
Nažalost, crkvu nisam mogao slikati s prednje strane jer je na vrhu brijega i za to bi se morao udaljiti koji kilometar iz Viduševca u smjeru Gline i Topuskog. Zato evo dvije panoramske s pogledom na Glinu.
I na kraju naklon publici od strane dvaju glavnih glumaca.
Stanje satova na kraju puta, Tomos
i Superking
Znači cca 75km što nije puno, ali nije ni malo obzirom na razloge koje sam naveo na početku. Prije odlaska na zasluženi ručak, pregledali smo Kineza i nijedan vijak nije otpao, čak se nije ni odšarafio, motor i dalje mirno radi, pali od prve i prilikom vožnje plastike ne škripe. Što reći, prvi dojam je više nego odličan. Za te pare stvarno super.
Za Superkinga i njegovog vlasnika današnja avantura je gotova, ali mene i Tomosa čeka povratak kući. Krenuo sam u 17:06, nije bio potpuni mrak, ali kako se radi o brdovitom predjelu, u sjeni brda je gotovo mrkli mrak. Ulična rasvjeta je samo u mjestima gdje žive ljudi, jer ima i mjesta gdje se nitko od prestanka rata nije vratio. Premda sam bio obućen kao da vozim customa, odlučio sam staviti na sebe reflektirajući prsluk čisto radi toga da budem uočljiviji ako netko odluči voziti brdske utrke po cestama gdje se nikog ne očekuje i to noću. Vozeći prema Kupi naišao sam na gustu šumu koja je danju izgledala čarobno, a sada je bila istovremeno i čarobna i sablasna. Mislio sam si, ovo moram bolje pogledati. Stao sam sa strane, odšetao na sredinu ceste i promatrao kako se mjesec probija kroz guste krošnje koje imaju vrlo malo lišća na sebi. Noć je bila vedra, ali šuma je toliko gusta da odsjaj mjeseca nije pružao baš previše. Čak se i svjelost Tomosa gubila u toj šumi. Osjećao sam se poput Mad Maxa, potpuno sam, negdje. Vjerujem da se svaki klinac htio staviti u ulogu Mad Maxa, barem nakratko. Ovo je trenutak koji sam tražio i želio doživjeti. Odlučio sam se zahvaliti Bogu i svojoj obitelji što su mi omogućili da ovo doživim. Na trenutak su mi kroz glavu proletjeli putopisi koje sam pročitao na forumu i odlučio sam da ovo moram podijeliti sa svima vama premda se 160km ne može uspoređivati s pravim putovanjima. Ali poanta je u doživljenom trenutku. Probao sam fotkati, ali se ništa nije vidjelo. Šteta, a nemam riječi kojima bi ovo opisao.
Tek kasnije, kada sam pisao ovaj tekst palo mi je na pamet da je situacija mogla biti ozbiljnija. Vječiti sam optimist pa ne bi baš usred šume očekavao vuka, prije Crvenkapicu, ali realno bi bilo za vidjeti tri praščića, iliti vepra. Tim više što sam jednom već imao bliski susret s njima i to baš negdje u ovom kraju. Prije par godina sam se vozio autom, istina po danu, i u jednom trenutku je preko ceste počelo pretrčavati krdo veprova. Ni sam ne znam koliko ih je bilo. Možda 25-30, mali, veliki, prljavi, blatnjavi, neki s dugom, neki s kratkom dlakom, svih dimenzija i oblika. Da sam tada bio s motorom i da sam vozio samo malo brže, sigurno bi me srušili. Na moju sreću, stojeći tako nasred ceste nisam razmišljao ni o vuku ni o Crvenkapici ni o praščićima, već o trenutku kojeg je trebalo doživjeti. Opet sam se sjetio one teme Doživjeti 3000km i kako je netko spomenuo mjesto Krasno na što je Johan odmah pitao što tamo ima. A netko je rekao nema ništa, mjesto je jednostavno krasno. I to je to, to je ono što sam tražio. Tražio sam metaforičko ništa. Bio sam usred ničeg, nije bilo ničeg što bi prosjećnom putniku palo za oko. Ali baš to NIŠTA je meni bilo SVE. Baš to kad se voziš motorom i nema ničeg osim prirode, prirode i samo prirode. Samo ti, motor, cesta i priroda. Opet moram spomenuti kako imamo prelijepu zemlju. Cestu koju sam prošao nekoliko puta, ovo je bilo prvi put noću i osjećaj je bio nezamisliv. To je možda razlog zašto nisam mogao spavati i jedva dočekati jutro jer sam znao da ću se noću vraćati i to sam, a u podsvjesti sam možda priželjkivao ovaj trenutak. Bilo je samo pitanje hoću li ga prepoznati. Kasnije sam uz cestu sreo srnu kako pase. Ja se ni nisam mogao voziti brzo, ali svejedno nije pobjegla, valjda zato jer nije nikog ni očekivala. Nešto prekrasno za vidjeti.
Nastavio sam dalje i do kraja puta nije bilo ničeg nepredvidivog. Tomos je s lakoćom grabio kilometre. Išao sam nešto izmjenjenom trasom pa je put bio 3km dulji, a u garažu sam ušao u 19:14. Dakle, 2:08 mi je trebalo za 78km s onim stajanjem nasred šume, dobrim dijelom brdovitog puta, a nemam ugrađenu 5. brzinu. Sve u svemu, jako sam zadovoljan s ovim što sam proživio i uvjerio samog sebe (a možda i druge) da neke ceste valja proći više puta, jer nikad ne znaš kakvu ti čaroliju spremaju. A Tomos? Zapravo nemam što reći. Ovaj dan je odradio ko da sam išao do kvartovskog birca. Ocjena 5+. Na neki način mi se zahvalio na tretmanu koji mu pružam. Dovoljno je reći da mu pružam ni manje ni više nego kao i Yamahi, dakle sve najbolje što znam i mogu. U mojoj garaži su potpuno ravnopravni. Činjenica da se nisam posebno pripremao za ovaj put govori o očitom povjerenju u vozilo. Moram biti iskren i priznati da i u Tomosovom koferu i u Yamahinim bisagama standardno imam osnovni alat, nešto žice, samoljepljive trake i koju luster klemu, ali to doživljavam kao osnovnu opremu a ne kao dio posebne pripreme za put. Na kraju krajeva do izbora osnovne opreme sam došao čitajući komentare i savjete ljudi upravo s ovog foruma i mudro je poslušati one koji rade puno kilometara. Istini za volju, u onoj šumi po onakvom mraku teško bi bilo zamijeniti i žarulju a kamoli riješiti malo ozbiljniji kvar, ali zato nije falilo adrenalina, a i to je dio razloga zbog kojeg se ide na put. Također moram priznati da mi je dio inspiracije za ovakav put dao onaj član foruma koji je htio automatikom do Pule. Rekoh sebi, dobro ovo nije Pula, već put do punice i nazad u jednom danu. Pa ni cca 160km nije za odbacit. I baš dobro da nisam odustao.
E sad, očito da mi je duševno stanje bilo na visokoj razini, a što je sa fizičkim? Kada smo išli u Viduševac put je trajao 3 sata uz dva stanja od cca 20min svako. Nisam imao nikakvih problema sa ukočenošću, bolovima ili nečim sličnim. Nazad sam išao u komadu dva sata, osim onog kratkog stajanja u šumi. Kad sam došao doma, iskreno osjećao sam rit i nožne mišiće uz rit. A nakon kupanja to je bilo još izraženije. Nisu to bili sad neki kuđački bolovi, ali sam ih ipak osjetio. Možda nije samo 2 sata vožnje u komadu tome ralog, već vjerojatno i prethodnih 3 sata, naravno i Tomosova poznata udobnost. Svakako bi bilo mudro raditi pauzu, što sam i planirao, ali nisam očekivao da ću za 2 sata stići do kuće, a onda, kad sam već bio blizu, nije mi se više stajalo. Prosjek mi je bio 36,6km/h tek toliko da steknete dojam kako sam jurio.
Eto, to je bila jednodnevna vožnjica od 160km, pola danju, pola noću, po cesti koju sam već prolazio. Svejedno me iznenadila, očarala i doživio sam je na jedan sasvim drugi način. Nisam očekivao da će biti ovako lijepo. Stoga ljudi, peglajte kilometre, po novim cestama, po starim već poznatim cestama, nije bitno. Možda promijenite samo godišnje doba ili doba dana, cik zore, sumrak, svejedno. Sad sam siguran da će svaki put biti drugačije.
Tek sad vidim koliko toga sam nadrobio, ali nisam mogao drugačije opisati svoje dojmove.
Naslov: Zagreb-Gornji Viduševac-Zagreb 13.11.2010 
čet 25 stu 2010, 23:01![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/darkages/up_arrow.gif){kind=icon}
...
