Grand Tour Europa 2009

... sretno i doviđenja na Dalmatini!

Sretan put i prazne ceste te dost na putu

Samo da se kratko javim, evo prosli Prag, Berlin, bili na Harley festivalu u Hamburgu, zatim dalje prema sjevero-zapadu voznja po cestama uz sjeverno more, sada se "'spustamo", negdje smo u Holandiji.......za sada sve OK hvala Bogu.......

sta se javljas ko da smo ti roditelji da znamo di si

emirharley je napisao/la:

Samo da se kratko javim, evo prosli Prag, Berlin, bili na Harley festivalu u Hamburgu, zatim dalje prema sjevero-zapadu voznja po cestama uz sjeverno more, sada se "'spustamo", negdje smo u Holandiji.......za sada sve OK hvala Bogu.......

bravo dečki, samo piči dalje i sretno

Nadam se da ce i koja slicica potkrijepiti ovaj lijepi put.

Sretno!

Sretan put i dobru zabavu vam želim

Najnovije info: Grand Tour Europa 2009 uspjesno okoncan, svi se sretno vratili doma, cca 5800 km, trenutno sam u Zagrebu, cim stignem u Sarajevo ako Bog da, probacu postavti neku reportazu sa slicicama.

emire slikeeeeeeeeeeeeee!

Saaaaaaaraaaaaajeeeeevoooooo!!!!! Huuuuuraaaaaaaa..........

Slicice i izvjestaj uskoro, no prva impresija je cudo nevidjeno: nema umora, niti ga je bilo i jedan dan tokom puta, a sibali smo stotine kilometara svaki dan, nekada, kao prije dva dana i 800 km dnevno. Sitni zdravstveni problemi su NESTALI, ne znam sve to da objasnim. Mozda adrenalin, pojma nemam, samo znam da kada stignemo na tu neku odredjenu destinaciju bio sam ocekivao da cu biti samo za hotela i kreveta, kad ono - ne. Malo se plakni i sibaj vanka.

emirharley je napisao/la:

Saaaaaaaraaaaaajeeeeevoooooo!!!!! Huuuuuraaaaaaaa..........

Slicice i izvjestaj uskoro, no prva impresija je cudo nevidjeno: nema umora, niti ga je bilo i jedan dan tokom puta, a sibali smo stotine kilometara svaki dan, nekada, kao prije dva dana i 800 km dnevno. Sitni zdravstveni problemi su NESTALI, ne znam sve to da objasnim. Mozda adrenalin, pojma nemam, samo znam da kada stignemo na tu neku odredjenu destinaciju bio sam ocekivao da cu biti samo za hotela i kreveta, kad ono - ne. Malo se plakni i sibaj vanka.

slike na forum a u vodicama živa riječ

ljepa ruta samo da vidimo jos slike

Eh, kao i uvijek, najteze je poceti, no ono sto moram na samom pocetku reci, to je da ce ovaj tekst biti objavljen i na jednom drugom meni dragom forumu, te se nadam da to nije problem.

Kako sam vec rekao, na poziv zagrebackih Harley-evaca, a prije svega to je bio Frenki, odazvao sam se sa odusevljenjem da ucestvujem u karavani Grand Tour Europa 2009. U pocetku je trebalo biti 12 motocikala, zatim se je taj broj spustio na 10, pa na 8 i na kraju smo bili nas sest osoba na 4 motocikla: Dino sa suprugom na Harley-Davidson Ultra Classic Electra Glide, Zoltan sa suprugom na H-D V-Rod, Frenki na H-D Ultra Classic Electra Glide i moja malenkost na H-D Road King Classic.

Uglavnom, odmah na pocetku da opisem rutu koju smo odradili:

Sarajevo – Zagreb – Prag – Drezden – Berlin – Hamburg (Harley Festival) – voznja obalom i lokalnim cestama Sjevernog mora – Amsterdam – Brugges – Normandija lokalnim cestama uz zapadnu obalu Francuske – Pariz – Zeneva – voznja lokalnim cestama i po brdima i dolinama Svicarske ka Interlakenu (Harley Festival) – dalje lokalnim cestama ka Luganu – Italija – nazad u Austriju ka Insbrucku – Villach – Ljubljana – Zagreb – Sarajevo

Ukupno 5.800 km. 14 dana.

Osnovni i najvazniji utisak, odnosno iznenadjenje je odsustvo bilo kakvog umora, iako smo vozili danima stotine i stotine kilometara dnevno, ponekada i 800 km, po kisi i suncu. Svi neki zdravstveni problemi koje smo eventualno imali su naprosto nestali. Kada se vozim automobilom recimo od Sarajeva do Zagreba, a to je 400 km, dodjem sav slomljen i umoran, no sav taj put na motoru nije ostavljao nikakvog traga i obicno bismo nakom stotina kilometara i dolaska u tu nasu neku planiranu destinaciju, malo se osvjezili i odmah u grad na obilazak, na pice ili veceru. Cudo jedno, da li je to adrenalin ili nesto drugo, ja ne znam, ali znam da smo bili vrhunski raspolozeni i minimalno umorni.

Noc prije polaska iz Sarajeva, padala je uzasna kisa, kao i uostalom u cijeloj Europi tih zadnjih 15-ak dana. No, kocka je bila bacena i nije bilo povratka, tako da sam se spremio i naredni dan – 24.06.2009 krenuo ka Zagrebu. Na moje iznenadjenje i opce odusevljenje, osvanuo je fini i sucani dan. Huuuuraaaa. Krenuh, s bozijom pomoci. Put do Zagreba protekao je mirno, no tik pred Zagrebom morao sam obuci kisno odijelo, no samo na kratko. Spavanje u Zagrebu, a naredni dan Mario, jedan super lik i covjek koji je trebao poci sa nama ali je odustao radi porodicnih razloga, priredio nam je oprostajni party za sretan put, u kombinaciji sa svojim rodjendanom, na kojem je prisustvovalo barem 30-ak bikera, uz odlicnu veceru i tamburase, grupa “Panorama” koji su i mene i ostale odusevili profesionalnoscu i perfekcijom svoga performansa. Evo dvije slicice sa toga dogadjaja:





I tako, osvanulo je i jutro 25.06.2009, dan polaska grupe iz Zagreba. Sastanak ispred hotela “Vienna”, doslo je nekoliko bikera na “zadnji” pozdrav, upalismo motore i – gas. Evo je jedna slicica trenutak prije polaska:



Prvi cilj i prva destinacija – Prag. Sve je bio dobro, tek smo se malo zagrijavali, a vec smo ugledali prve kuce ovog predivnog grada. Malo smo se bili zabrinuli jer smo culi vijesti o velikim poplavama u dijelu Ceske prema Pragu i u samom Pragu, no nista od toga nismo vidjeli, osim grada zmajeva:



U glavnom gradu Ceske nas je docekao Niksa, frenkijev prijatelj koji radi u Pragu, vec ranije nasao nam je smjestaj u jednom malom hotelu u centru i cim smo se malo osvjezili, krenusmo u obilazak. Obzirom da ja ranije nisam bio u Pragu, odusevila me je stara arhitektura centra grada i svakako cu se vratiti da tamo provedem nekoliko dana vise, a sto bih preporucio i svakome drugom zeljnom ovakvih ljepota. Niksa nas je poveo u jedan lijepi restoran u centru, no primijetio bih da je izostala zivost velegrada, nekako mi je bilo pusto, iako je bilo tek izmedju 21h i ponoci. Lagano smo prespavali umorni od puta, a Niksa nam je svakome ponaosob poklonio po jednu bocu vina za sretan put (to cemo vino kasnije u Drezdenu popiti sa posebnim zadovoljstvom).

Iz Praga smo lagano nastavili ka Drezdenu pogledujuci u nebo, jer kisa samo sto nije pocela padati. Principijelno, kisa nije problem ako imas dobru opremu, no kako motocikl po defoltu nije gradjen kao amfibija, te se ni mi nismo radovali voznji po kisi. Uskoro smo morali oblaciti kisna odijela, no kasnije se je pokazalo da ce to biti tek jednom, odnosno prvi put od ukupno tri puta koliko smo pokisli, ali malo, nista strasno. Uostalom, bikeri znaju da je najcesca ljetna situacija da cim se ti obuces u kisno odijelo, da ona uskoro I prestaje. Mi smo se sakrili pod neki nadvoznjak, pljusak oko nas, presvlacenje, no kada smo krenuli sve se je to polako smirilo. Stizemo u Drezden, prelijepi grad u kojem sam gost prije dosta godina. Ljudi neobicno ljubazni i srdacni, posebno u malom pansionu u kojem smo boravili. Nekim propustom ja nemam fotografija u svome aparatu sa ove destinacije, a fotke od ostalog dijela ekipe jos nisam dobio. No, Drezden pamtim po jednom uzasnom I stravicnom dogadjaju koji se je , hvala Bogu, zavrsio veoma dobro, a to je da smo vozili auto-putem malom brzinom od jedno 70 km/h, a spoznali smo da manja brzina na auto-putu u odnosu na vecu brzinu uzasno uspavljuje, sto se je meni dogodilo. Naime, borio sam se k’o lav da ne zaspem tih svega nekoliko kilometara na samom ulazu u Drezden, ali nekako mi se cini da mi je ipak bila popustila koncentracija i u jednom trenutku sam se “trznuo” i shvatio da moj motocikl iz moje trake ide direktno pod tockove velikog kamiona-slepera koji je prolazio pored mene u traci lijevo od mene. Tu se je radilo o stotinkama sekunde i samo dragi Bog me je spasio probudivsi me djelic sekinde nego bi bilo kasno. No, neovisno od svega, Drezden nam je ostao u prelijepom sjecanju.

Gorivo, odmor, negdje na putu….


Nastavak puta nas je vodio auto-putem preko Berlina ka Hamburgu, tako da ovaj dio preskacem u smislu opisivanja jer se tu i nema sta mudro reci – njemacki auto-put i samo gas i samo gas, vozi za Hamburg. Putna brzina cca 130 – 140 km/h. Vrijeme lijepo, “rakete” samo prolijecu pored nas. Javlja nam se lagano zadovoljstvo, ali i jeza od pomisli da se priblizavamo dalekom Hamburgu i od pomisli koliki smo dio puta prevalili do tada. Svima nam je u glavi slika auto-karte i polozaj Hamburga u odnosu na Zagreb, odnosno Sarajevo. Auuuuuuuu……..

Hamburg. Jedan od nasih ciljeva je bio i Harley Festival u Hamburgu. Opca ludnica, no ne moze se mjeriti sa mnogo vecim i boljim susretom Faak am See kod Villacha, Austrija. No, festival se je tokom noci “premjestio” i na ulice Hamburga, prije svega na cuveni Reeper Bahn, gdje se je desavao pravi spektakl u kojem su ucestvovale tisuce motocikala i desetine tisuca ljudi. Sve je bio u znaku kompanije Harley-Davidson, veliki broj kafica na smoj ulici, restorama, jedno opce slavlje. Motocikli pale gume, turiraju masine u nesnosnim zvukovima, izlozbeni primjerci kojim se ne smije prici, a policija nas je posebno odusvila koja se je prilagodila ovome spektaklu po principu potpune suradnje i ko-operacije sa ucesnicima i gostima, kao da nismo bili u Njemackoj, mogao si raditi apsolutno sve sto se radi i na drugim susretima, a sto u normalnim okolnostima ne bi smio ni pomisliti. Policija je stajala mirno i samo promatrala, ali ni na koji nacin nije sputavala opce slavlje u centru grada. Tamna strana ovoga dogadjaja, rekao bih ove ulice, su prelijepe mlade djevojke I prelijepi mladi momci koji nude svoje “usluge” za saku eura. Naglasavam, ovdje se ne radi o onim ozloglasenim I ruznim profesionalnim osobama, vec o sasvim obicnim djevojkama, rekao bih djevojcicama i deckicima iz “naseg” susjedstva. Ne bih rekao uzas, prije bih rekao tuzno, da tuznije ne moze biti. A pitam se i – zasto? Ne bih rekao da je novac u pitanju, pa Njemacka je visoko uredjena socijalna drzava. No, dobro, ja znam da je to prastari zanat, ali……

Evo malo slicica:










Nakon odmora u hotelu “Etap”, odlucili smo se da put nastavimo lokalnim putevima uz obalu Sjevernog mora, pravac Groningen i kasnije Amsterdam. Pocela je mala kisica, ali je ubrzo i prestala. Krecemo se malom brzinom izmedju kucica uredjenih kao i bajkama, a ako nas se protezu plantaze tresanja i Jagoda. Nepregledna polja. Zaustavili smo se na jednom takvom mjestu, u usjeku koji nije rijeka, vec je to dio mora koji se “uvlaci” u Hamburg:





Nastavljamo, dakle, krivudavim lokalnim cestama uz obalu Sjevernog mora na putu za Groningen u Holandiji, gdje donosimo odluku da se privremeno rastanemo: Frenki I Dino sa suprugom zele u Amsterdam, meni to nije interesantno jer sam tamo bio mnogo puta, te se ja odlucujem da idem u pravcu Arnhema i Nijmegena, sa ciljem da vidim meni drage osobe. Zoltan sa suprugom takodjer ne ide u Amsterdam, on se odlucuje za Den Hag, a sa ciljam da se svi zajedno ponovno nadjeno za dva dana u belgijskom Bruggesu.

Prelijepi grad Nijmegen, Holandija, na obali mocne rijeke Waal. Ah, svaki je grad u Holandiji prelijep, to je zemlja iz snova, apsolutni raj na zemlji, mjesto gdje bih ja volio zivjeti, mjesto gdje su rasizam, fasizam, sovinizam samo termini u leksikonu i rijeci u rjecniku, mjesto gdje zive ljudi dobre volje u pravom smislu rijeci, mjesto gdje su svi nasmijani i veseli (ne zbog “stimulansa”, sto bi neki zlonamjernik mogao prokomentirati), nego prije svega zbog opustenog nacina zivota:



Nakon dva dana, nalazimo se, dakle, u prelijepom belgijskom gradu Brugges, smjestaj dobijamo u samom centru grada.

Iz Bruggesa nastavljamo dalje sa ciljem da obidjemo Normandiju i sve one legendarne plaze i bunkere gdje su se saveznici iskrcavali u II svjetskom ratu, a sve to vozeci se prelijepim lokalnim cestama uz samu obalu mora, dakle zapadna Francuska. Polazna tacka toga dijela puta je bio Denkerk:



Nastavljamo dalje, kako sam vec rekao, lokalnim cestama ka Normandiji, imali smo srecu pa je i vrijeme bilo odlicno, mnogo sunca i plavog neba. Oko nas, sa jedne strane obala mora, a sa druge strane nepregledna zitna polja i polja zasadjena ko zna kakvim sve kulturama, no to je pogled koji odmara, blage uzvisine, pa ravnice, a kuce se ne mogu vidjeti nigdje, sve do linije horizonta. Samo predivna zitna polja…. Stizemo na jednu od lokacija poznatu iz II svjetskog rata, uredjenu i koncipiranu za dobru preglednost svega onoga sto nas interesira. Tu su nepregledne plaze, sunce sija, no puse hladan vjetar, tako da te plaze ustvari i nisu plaze za kupanje, uglavnom ljudi nema. Cudno je, ali svima mana su se kroz glavu “provlacile” one slike iskrcavanja ogromnog broja saveznickih vojnika (a koje znamo iz americkih filmova), koji su kao snoplje padali pod njemackom vatrom. Tragovi su jos uvijek vidljivi, od bunkera, pa do velikog broja udubljenja i rupa u zemlji nastalih kao posljedica bombardiranja:

















Nastavljamo dalje linijom obale zapadne Francuske u susret poznatom francuskom ljetovalistu koje se zove Berck. No, tu nas ceka tesko razocarenje, svi smo pod utiskom da nas grad podsjeca na one ruzne gradove iz bivse Istocne Njemacke ili SSSR, sav je nekakav nikakav, zapusten. Vrhunac svega je to sto nismo mogli pronaci restoran, na jednom mjestu pise Pizzeria, no pizze nema niti u mislima, samo palacinke i sladoled. Moras biti inspector da bi pronasao nesto za jelo, tako da smo na kraju pronasli neki mali jadni restoran. Kada sam zatrazio supu oliti juhu prije glavnog jela, konobarica se nije mogla cudom nacuditi, rekla je da nema, “A zasto?”, pa “zato gospodine jer smo mi na sea-side-u”, sto bi rekli na obali, u ljetovalistu. Tu se trazi, navodno, samo brza hrana. Sto se tice tih cuvenih plaza, one su veeeelike, pjescane, ali meni koji obozava ljepote Dalmacije nije ni na kraj pameti da se priblizim onome cudnom moru, a pri tome bih morao pjesaciti pola sata preko vrelog pijeska. Uglavnom, pobjegli smo cim smo zavrsili sa objedom, bez zelje da se ikada vise vratimo u Berck. Hvala lijepo.





Napustamo Berck i put nas vodi ka Parizu. Vozimo auto-putem, oko nas ponovno zitna polja, kuca nema nadaleko na vidiku i ono sto nas je posebno iznenadilo je veoma rijedak promet na auto-putu, tek poneko vozilo naidje sa jedne ili druge strane. Cak na udaljenosti od samo 50-ak km od Pariza nismo primijetili povecanje prometa, odnosno broja vozila, velika je to razlika u odnosu na zakrcene njemacke auto-puteve, oliti autobahnove. No, to ima I svoju tamnu stranu, a to je nedostatak benzinskih pumpi oliti crpki. Nasi rezervoari su relativno mali u odnosu na rezervoare automobila, a obririm da pumpi na auto-putu ka Parizu nema I nema, morali smo parf puta silaziti u manje gradove u potrazi za gorivom. I tu je bilo problema, mnoge male pumpe ne rade, tako da smo uvijek vozeci se na benzinske pare nalazili gorivo bukvalno u zadnji cas. Imajuci u vidu veliku udaljenost od nase tadasnje dnevne polazne tacke, odlucujemo se za smjestaj u hotelu “Etap” (ponovno, ovaj lanac europskih hotela se je pokazao kao odlican za nase potrebe), na ulazu u Pariz.

Spavanje, i nakon sto je “pao” Berlin, Hamburg, Amsterdam i Normandija, pred nama “pada” evo i – Pariz. Odmah u jutro se smjestamo, ponovno hotel “Etap” i krecemo u obilazak grada. Prvi fotosi su ustvari prilazak Ajfelovoj kuli (Eiffel Tower), naredni snimci su uradjeni ispod same noge Eiffelove kule (tu nas je policija izuzetno prijatno iznenadila svojom ljubaznoscu, odmah su se pojavili, upozorili da bismo mogli imati problema sa “Bomb Squad”, te da pomjerimo motore na parking, prakticno samo 50-ak metara od ulaza u Eiffel Tower):









Malo smo se “provrtili” i po drugim dijelovima Pariza, a motore smo parkirali gdje smo stigli. Policija je veoma blagonaklona i nema nikakvih problema sa parkiranjem. Promet je naoko u kaosu, a primjera radi odvija se u barem 8 NEOZNACENIH saobracajnih traka u krug oko kapije L’Arc de Triomphe, no problema nema, postiva se pravilo desne strane, svi se ponasaju civilizirano, “uhvatis” pogled vozaca drugog vozila i sve se u sekundi mimikom dogovoris. Nema ljutnje, nema nervoznog sviranja, a svakako nema uzasnog psovanja ili provociranja ostalih ucesnika u prometu radi nekog ucinjenog poteza. Sve funkcionira i sve je OK. Oko nas i izmedju vozila u svim mogucim i nemogucim pravcima zuje skuteri i probijaju se kako samo oni znaju. I ovdje policija ne pravi probleme, to je nacin zivota u Parizu, “splitting lines” (voznja izmedju auta) je sasvim normalna stvar. Cijelo vrijeme nasedg boravka u Parizu sunce je bespostedno “udaralo” tako da se je voda, odnosno znoj bukvalno cijedio sa nas. Neka, hvala lijepo, za one koji vole kisu, znam par dobrih Indijanaca koji bi mogli izvesti svoj cuveni ples za kisu. Meni ne, volim sunce, a vodu smo pili litrima.

Odlazimo na spavanje sa ciljem da se sutra domognemo Zeneve. Cijeli sutrasnji put i stotine kilometara proticu u borbi sa auto-putem i lokalnom cestama, a po dolasku u Zenevu, osjecamo vec prve znake visednevnog umora, tako da odlazimo na spavanje, bez posebnog obilaska grada. Samo jedno picence i nesto klope. Pred nama je bio nas novi cilj, a to je Interlaken (“mjesto-izmedju-jezera”) i mjesto Swiss Harley Festivala. Uglavnom, odluka je pala da se vozi iskljucivo lokalnim putevima, oko predivnih jezera, po brdima i dolinama Svicarske i veoma cesto tekvim lokalnim putevima na kojima se ne mogu mimoici dva vozila. To je bila dobra odluka i nauzivali smo se kao rijetko kada. U prilogu jed jedna slicica sa malog odmora u Lozani:



Sam ulazak u Interlaken propratio nas je kisom, bilo je pljuska, mislili smo da je smak svijeta, no i to je proslo za samo jedan sat. Harley festival je ustvari bio relativno manji susret, mozda je i kisa rastjerala posjetioce, no nama je to bila prilika da kupimo suvenire i skromne poklone prijateljima. Restorani rade do 22h, eto to je Europa. Ustvari, svugdje na nasem putu nas je pratio problem radnog vremena ugostiteljskih objekata, tako da ako se pojavimo poslije 22h vjerovatnoca je da cemo ici na spavanje gladni.





Dan nakon Interlakena je bio ustvari nas posljednji dan ove turneje, nedjelja, i cekalo nas je velikih 800 km do Zagreba. To smo odradili dobrim dijelom i lokalnim cestama preko Liechtensteina i Italije, sa ciljem da prodjemo Insbruch, Villach i Ljubljanu. Na ovome dijelu puta dobro nas je “oprala” kisa, ali kao i ranije, to je trajalo mozda sat ili dva i to je sve. Podolasku u Zagreb, vristali smo kao ludi, neka se je skrivena energija oslobodila, nisam prepoznao sebe. Koja je to radost bila. Svoj boravak u Zagrebu, a prije zavrsnog puta u Sarajevo, sam iskoristio da odem u H-D servis na kontrolu ulja i brtvi nakon 5400 km, kao i ostalih potrosnih dijelova.

A motocikl? Harley-Davidson Road King Classic se nije svo ovo vrijeme niti zakasljao. Pouzdano, sigurno I udobno me je prevezao preko najveceg dijela kontinentalne Europe, tako da predlazem da mu se uz naziv Road King doda i naziv – ROAD KILL!!!

Aj, zivjeli!

-lijepo...

odlicna tura, super je da vas je vrijeme posluzilo, kak kazes: radije nek przi sunce, lakse je popit vode nego biti mokar.

super slikice i tekst koji je gust procitat, sve u svemu - mrak putopis

ok sutra ćemo to čuti uživo jelda?

svaka čast predivno

Picikato

..slike su prva liga, volio bi jednom prilikom napravit sličan đir. Mene zanima, a vjerujem i ostale na forumu koliko je koštao put, gorivo ,spavanje i hrana

mislim da je to jako relativno. hraniti se možeš u restoranima ili supermarketima, spavati možeš i u šatoru ili u hotelu....itd

magna je napisao/la:

mislim da je to jako relativno. hraniti se možeš u restoranima ili supermarketima, spavati možeš i u šatoru ili u hotelu....itd

...slažem se, al eto me čisto zanimalo

Svaka cast
Predivne slike , ljepi opis puta ...

Gorivo ti je lako izracunati, 5800 km x onoliko koliko ti motocikl trosi x 1, 39 euro po litru. Hranili smo se po principu dorucak u hotelu, nesto gricnemo tokom puta odnosno voznje, npr. sendvice ili nesto slicno na benzinskim pumpama/crpkama, a na vecer, kada se smjestimo, vecera u nekom restoranu. Ovaj vid ishrane je ispao dobar, jer pretrpanog stomaka u toku dana ne bi bilo lao voziti stotine kilometara. Obicno bi nas vecera kostala u prosjeku 20-25 euro po osobi, sto znaci dobra snicla ili biftek, nekoliko piva i tako to. Sto se smjestaja tice, pronasli smo lanac hotela "Etap" vrhunske cistoce i urednosti, ali bez nekog posebnog komfora, znaci soba sa WC i malim kupatilom (tus kada), dva kreveta i dorucak. 57 euro za dvije osobe, sto je za Zapadnu Europu super cijena. Doduse, ponekada smo spavali i u hotelima koji nisu "Etap", ali cijena nije bitno odudarala, do 30 euro po osobi. Pri tome posebno naglasavam da nisam niti u snu zelio spavati u trecerazrednim hotelima. Znaci, uvjet je visoka higijena hotela. No, u Amsterdamu je bilo zaje*ancije, gdje su Frenki i Dino platili 96 (devedesetsest) euro parking za dva motora preko noci! Hotel - ne sjecam se nesto, ali mislim da je bilo prilicno skupo.