Batwing road adventure by Besmrtni & Tommy (02.-10.08.2016.)

4. DAN

Kiša...
Vadimo kombinezone i oblačimo u tišini. Doručak je odrađen kako to i priliči. Važno da smo se dobro naspavali i najeli.
Na ovakvom putu je dobro spavati u apartmanima ili hotelu. Iako zvuči kao luksuz, vjerujte, noćenje s doručkom u iznosu od 20 EUR-a je odličan i prihvatljiv smještaj. I da smo spavali u kampu ne bi ništa jeftinije prošli, a i pitanje je da li postoji kamp putem... a uz cestu na kakvoj livadi nije sigurno. Tako da "krevet & doručak" svakako ukalkulirajte u trošak puta i ako nemate te pare, niti ne krećite na put. Dvije/tri noći još se i može u šatoru, ali duži put od 10 dana i dnevno prevaliti do 400 km, traže dobar odmor za nastavak dalje.

Nakon Krakowa i nakon što smo dosegli najsjeverniju točku našeg puta, vozimo nazad prema Slovačkoj. Pred nama su Visoke i Niske Tarty.
Visoke Tarty su planinski lanac između Poljske i Slovačke. Poznat po zimskim sportovima...ima puno skijališta, a jedno od poznatijih su Tatranska Lomnica i Zakopane u Poljskoj. Visina je do 2500 m, a na cijelom masivu ima preko 85 jezera. U tom planinskom raju zadesilo nas je loše vrijeme, pa nismo mogli uživati u predivnom krajoliku i pogledu na ravnice.
...ali i ovakva vožnja ima svoje draži...







Koliko vidimo ima jako puno ljudi. Kontinentalni turizam je razvijen s posjetima toplicama. Zimi skijališta, ljeti toplice. Mjesta su lijepo uređena s puno reklama, birceva, restorana uz cestu. Mi smo stali na ručku i čekali da se vrijeme proljepša, ali niti nakon 3 sata čekanja kiša nije posustajala.
Odlučili smo krenuti dalje jer nismo željeli zakasniti na moto-party (o tome malo niže). Ujedno smo na karti našli grad Poprad u Slovačkoj. Prvi grad nakon Visokih Tarty , a tamo počinju Niske Tatry i to nam je današnji cilj...






Prelazimo poljsko/slovačku granicu na malom graničnom prijelazu visoko u planini. Na tom djelu započinje poznata Slovačka Ruta 66 i koja vodi sve do granice s Mađarskom.
Slovaci su od nje napravili poznatu motorističku turu sličnu onoj američkoj, te svake godine organizira se Rally. Mi smo stigli prvog dana kad su se okupljali prije odlaska prema Mađarskoj. Na upit odakle smo stigli, pozdravljaju nas s oduševljenjem i ne vjeruju da je netko stigao s tako dalekog puta i to još preko Češke umjesto da smo išli najkraćim putem.

















Prvobitni plan je bio da stanemo putem u hotelu s bazenom u toplicama. Putem smo se zaustavili u takvih par hotela i pitali za cijenu smještaja. All exclusive noćenje s uključenim kupanjem, masažom , košta 200 EUR po osobi. Možda su nešto krivo shvatili u našem upitu, ali nam se to čini ipak malo previše. U Popradu smo završili na kraju u "Kolibi kod Štefana". Ciganska hrana i orginalno StaroPramen pivo učinili su više nego namakanje u kakvom bazenu. Ovaj smještaj nećemo dugo zaboraviti...





...ujutro se budimo sa zrakama sunca...sinoć je skinuta ciganaska kletva, iako nemam pojima gdje smo je pokupili ...



...i tu počinje 5.dan... nastavak slijedi

A taj 4. dan je bio kišni ...
Bila je i subota...

Kako bi se što prije dočepali Visokih Tatri po kiši, odlučimo se ipak na autocestu od Krakowa do tamo...
em će na m biti sigurnije em se ne plaća autocesta ...nismo pitali za razlog ali mislim da je razlog taj što su to nekakve autoceste koje nisu žile kucavice  kao Bregana – Lipovac... nego više nešto kao Zagreb- Sisak... treba se raspitati... ima ih i u Poljskoj i Češkoj i Slovačkoj  takvih koje se ne plaćaju... ili su to neke poluautoceste ili nisu dovršene ali uglavnom postoji njih koje su besplatne ili smo bar mi tako mislili...

Kako smo se približavali granici Poljske s Slovačkom tako je rasla nadmorska visina padala temperatura a kolone i gužve rasle... Nakon nekog vremena smo shvatili da su kolone upravo zbog toga što je masa Poljaka i svih sjevernih susjeda upravo krenula k nama na Jadran bila je smjena jer je vikend ... To se dalo zaključiti po tome što su automobili , kamperi, motocikli bili nakrcani do krova ručnicima, luftićima i ostalim drangulijama ...

U svem tom metežu je bilo izuzetno zanimljivo objašnjavati ljudima otkud mi iz sunčane Hr u sred ljeta kod njih dok oni svi bezglavo maštaju i srljaju k nama na Jadran...

Upravo ta činjenica da smo iz Hrvatske nam je bila propusnica za sve na ovom putu bar u Poljskoj,Češkoj i Slovačkoj...

Naime velika većina stanovništva tih zemalja je bar jednom ili u više navrata posjetila Hrvatsku i vežu ih pozitivna iskustva , stoga kad smo im mi objašnjavali  da smo iz poštovanja prema tome odlučili bolje upoznati i vidjeti kako je to kod njih doma jer je to najmanje što možemo učiniti kao protuuslugu za to što oni dolaze svake godine k nama...

Ljudi su bili fascinirani tom činjenicom te smo bili uvijek dobro primljeni i ugošćeni oni su hvalili našu zemlju a mi im uzvračali istom mjerom za njihovu ...

Uvijek dobar recept za razbiti led ili započeti neki razgovor osobito što su u tom trenutku našeg posjeta baš kretali k nama na more ili su se netom vratili ...

Dokopali smo se Visokih Tatri još oko podneva, ali nije se vidjelo prst pred nosom a kamoli ti veličanstveni masivi...

Depresiju ubijamo u nekom planinskom domu...

Odlazak na Lomnički Štit definitivno otpada kao i izležavanje u nekom planinskom resortu ...
https://www.youtube.com/watch?v=MPDuA8pl8FI

Strašno nam je krivo što ovo propuštamo i ostavljamo to za neku novu turu skupa s ovim
https://www.youtube.com/watch?v=mNXvTXKG9AE

Isprva  čekamo dva tri sata ali ništa od čekanja ide nam se dalje pa odlučujemo preći  u Slovačku i stiči dan prije na route 66...


Kako je Tommy rekao vožnja i po ovakvom vremenu zna biti zanimljiva a priroda izgleda kao da si puno sjevernije nego što zapravo jesi...





Krajem dana i na spuštanju s Visokih Tatri počelo se vedriti...


A nakon kiše je atmosfera izrazito čista pa nam pogled nesmetano pada doslovno preko cjele Tatranske kotline ... uz zalazak sunca vožnja postaje izuzetno iskustvo...


Smjestili smo se u Popradu


Gradiću na krajnjem istoku Tatranske kotline, u jedan topli smješataj i odlučili na sve bakanalije koje nam može ponuditi jedna Ciganska Čarda ...



Činjenica da su im piće, hrana, glazba i štimung osebujni je i ta da smo spavali ko zaklani...
Probudili smo se u nekom paralelnom svemiru kao kad Alisa prođe kroz ogledalo...
Nije baš bilo bijelih zecova  ali miševa bogami jest ...

besmrtni je napisao/la:

(sličke sljede)

..a ja mislio da me opet cenzura ovdje, pa da ne mogu vidjeti slike

Neznam kada sam zadnji put pročitao temu na CCF-u. Ali kada sam ovu jutros otvorio u komadu sam sve morao pročitati i vidjeti.

... ma ja slinim za tim vrstama piva

lukylipik je napisao/la:

... ma ja slinim za tim vrstama piva

ma je koliko smo različitih Bira popili...
tura se trebala zvati Batwing Beer Boysi...

Predlazem da ovaj putopis dobije odmah navigaciju, bez glasanja. Pre fora mi je ovako kad u dva pisu

Samo dalje , čekam nastavak

5. DAN

Doručak i pokret. Niske Tarty su pred nama, sunce i plavo nebo.
Mislili smo se jučer popeti na Lomnički štit, ali zbog vremena smo odustali, ali obećali smo Popradu da ćemo se uskoro vratiti.
Puno toga je ostalo nedorečeno....

Nakon samo 10-tak minute vožnje, Visoke Tatry su pokazale u punom sjaju. Jutarnje sunce obasjavalo je ogromnu planinu u čijem podnožju smo se jučer sakrili od kiše.
I tako dok smo se naslikavali u pozadini čujemo glas...
Točnije Besmrtni čuje (jer, ja sam ja gluh), a Besmrnti nije (on je slijep), na čistom zagrebačkom , purgerskom ... " 'alo momci, jeste za kavu/pivo/sok?! "
Kako se glas približava i ja sve bolje čujem... a Besmrtni, pomalo zbunjeno odgovara , da je sve OK, da ne treba ništa...

Ali , odakle sad ovo, pogledamo se u nevjernici i evo lika do nas... smiješi se i pozdravlja nas... kaže da je iz Zagreba i pita odakle smo mi…
Ulovio neku slovakinju (valjda dok je ljetovala na Jadranu), oženio je i preselio u Slovačku... tast mu živi par sela niže... krenuo u posao s građevinom i eto igrom slučaja mi se baš naslikavali ispred njegove kuće iz koje puca predivan pogled na Tarty...  kako je svijet mali... neplanirano se zaustavili baš pred kućom lika iz Zagreba…
Ispričao nam je o Slovačkoj sve ono što smo imali prilike vidjeti. Lijepa zemlja, dobre ceste, razvijeno gospodarstvo... Kaže da imaju jako dobar standard i svakim danom je sve bolji. Još jednom svima vama preporuka da otiđete barem do Bratislave…ako vas ove slike ne nagnaju potegnuti i do Porada.  

...još neko vrijeme smo prepričavali zgode i nezgode s puta...  i pozdravili se s željama da se opet negdje sretnemo, možda ovaj put u Zagrebu...





Ruta 66 je još uvijek ovdje. Odlučili smo je pratiti sve od Mađarske.
Uz samu cestu ima jako puno Roma. Pretežno stoje uz cestu i prodaju maline/kupine ili gljive. Nisu napadni, neki mašu, jer smo im zanimljivi, a drugi da nam prodaju nešto iz svoje ponude. Sve od Poprada pa do graničnog prijelaza s Mađarskom, Sahy,  nekih 200 km, sve su ciganska sela. Ovdje ne mislim ništa negativno, već baš suprotno. Sporijom vožnjom možemo lako zaviriti u njihova dvorišta i običaje koji nas fasciniraju. Njihov nomadski način života, vječnih putnika, je ono što i sami težimo kad smo na dva kotača... filozofija piješ/jedeš/spavaš… barem tih 10-tak dana dovoljno nam je da napunimo baterije i vratimo se u naš stvarni svijet "poso/kuća"...




Prvi veći grad nakon Poprada, u Niskim Tatry-ma, je Brezno. Stanemo na glavnom trgu. Još nije niti podne. Oko 11h. Ipak naručujemo kavu i stiže konobarica s Franck-ovu kavom na što smo se oduševili i popili je kao da pijemo pivo...
A sad malo zanimljivosti iz povijesti... Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV je 1265. grad Brezno proglasio slobodnim kraljevskim gradom, samo 20-tak godina prije nego je isto učinio za Zagreb... Postoje mnoge povezanosti Hrvatske i Slovačke, a u Bratislavi postoji i hrvatska četvrt (Hrvatski Jandrof - Jarovice)... Veza s arhitekturom je isto vidljiva na svakom koraku...








Laganom vožnjom vrijeme nam je proletjelo i već smo na granici s Mađarskom. Prešli smo granicu i dogovorili da ćemo kupit vinjetu i spustiti se autocestom koliko god možemo daleko. Iskreno, nemamo što vidjeti u Mađarskoj. Niti Besmrtnom, a niti meni, Budimpešta i nije nešto zanimljiva. Bili smo već više puta, a od nekih posebnih mjesta koje bi željeli vidjeti u Mađarskoj baš i nema. Zato je pao dogovor da pokušamo doći čim bliže Srbiji.



...i putem razgledavamo benzinske pumpe i družimo se sa sličnim putnicima kao što smo i mi...  

MOL


i OMV...


Autocesta kroz Mađarsku je brza i dobra, i stigli smo do Srbije. Na granici nije bilo dužeg čekanja. Kako smo krenuli ujutro iz Poprada dosta rano, i Mađarsku prošli autocestom, u jednom danu smo prevalili 500 km. Na granicu sa Srbijom, Horgoš, došli smo oko 8 navečer i bili smo već lagano strgani. Na graničnom prijelazu stanemo da se i Electra malo odmori. Ipak je zračno hlađenje, a temperatura je još uvijek preko 30 stupnjeva.



...izbjeglički kamp Sirijaca i Pakistanaca je preko žice... oni imaju gdje spavati, dok za Besmrtnog i mene sad kreće potraga.
Na granici, kao i na pumpi nakon granice, pokušavamo se spojiti na WI-FI, ali bezuspješno. Mrak polako već pada i želimo se čim prije maknuti sa ceste. Em smo gladni i žedni , ali i umorni. Dogovaramo se da idemo u Suboticu, pa ćemo tamo naći neki smještaj. Raspitat ćemo se na pumpi ili kakvom bircu.



...i opet nas je naša intuicija spasila, a koja nas je dovela u park prirode Palić.
Turističko mjesto u Vojvodini, na oko 10-tak kilometara udaljeno od Subotice. U središtu nalazi se jezero Palić s puno hotela/apartmana i kuća za odmor.



...i naravno nezaobilaznom vinarijom Zvonka Bogdana i kojoj smo se gostili (za promjenu) vinom i pohanim šaranom...
... ipak, nekako nam ne ide pivo uz ribu...





Smještaj smo našli u apartmanu LARUS (welcom bikers)... a dobili smo i dodatni popust od 20%, tako da je noćenje za dvije osobe iznosilo 38 EUR s doručkom.
A motori su bili smješteni pod nadstrešnicom...
Vlasnik je biker i veliki ljubitelj motora, tako da smo se zapričali dugo u noć...

… uz cestu je postavljen veliki „Welcom Bikers“ znak ...a može ga fulati samo Besmrtni...
...srećom sam ja taj koji ne čuje


...eto tu smo se probudili 6. dan



...nastavak slijedi

Vrhunski, ali manje nisam ni ocekivao. Ako primate dogodine jos putnika, predbiljezavam se

...pa dobro kaj nas prcate ovak na kapaljku !?!
.inače putopis

taj duuuugi peti dan...
Nedjelja...
Probudili se kao utihnuti jaganjci...

Dok smo mi odmarali, bubrezi i jetra su radili prekovremeno...
Rutinsko pražnjenje toksina koje je jetra kroz noć izdvojila iz krvi i sam pogled iz ćenife ukazuje na to kakav nas dan očekuje...


Nema se šta čekati, idemo cjelim putem po 66-ici...
http://slovenskaroute66.sk/sk/route66/map
Odnosno cijelu Slovačku presjecamo diagonalno od sjeveroistoka ka jugozapadu...



Sam start, kako Tomy reče, nam je začinio jedan osebujni zemo...
Inače zet nekog Slovačkog građevinskog mafij... hmmm... poduzetnika...
Bio je baš sretan u pripovjedanju, a koristio se poznatim štemerskim stilom i vokabularom, valjda kako bi nas zadivio te ostavio dojam da je njemu super tu i šta koji kurac Hrvatska... da se nikad nebi vratio... ali našem iskusnom oku nije promakla činjenica da laže... laže i nas a i sam sebe, jer je zamuckivao i nevješto skrivao svoju nostalgiju... Ipak bio je ugodan sugovornik i ponudio nam svu potrebnu pomoć...



Opraštamo se i krećemo u najljepši dio našeg višednevnog puta ...
Dan, cesta, mjesta, krajolik i ljudi, sve je teško opisivo, ukratko jako lijepo...




Prvotan strah od tolike količine roma nam se pretvorio u znatiželju i svaki novi kilometar bijahu iznenađeni naćinom njihovog života... pa ovdje su i cigani prava gospoda... bez ikakvih neonacističkopodrugljivih sranja...

Inače sam putovao kroz takva naselja u Međimurju pa i Srbiji i nije bilo ugodno... jer su bili prenapadni, nekulturni čak i nasrtljivi, ali ovi su skroz neka druga priča...



Dvorišta su im uredna, kuće sređene, svaka neke druge druge živahne boje, imaju uredne štandove uz cestu, ne skaču pred vas i ne glavinjaju cestom, uredno su obučeni, vozila uredno registrirana ali opet neobična činjenica da je baš svako selo i gradić na tom putu  80% pa i više etnički  romsko bila je uistinu čudna...
Naknadno smo to malo proučavali na internetu i naišli na zanimljive činjenice o populaciji u Slovačkoj...

Negdje na sred te rute, opet sam po neznam koji put gotovo ostao bez suputnika...
Svako malo taj mali debeljuškasti jebeni Kupid spiči Tomya ne strelicom nego valjda kopljem u nekom čudnom trenutku pa tako i ovom...
Bezbrižno se vozim iza njega kad odjednom kočenje, škripa, dim, polukružni drift i ode on nazad od kud smo i došli, ja školski izmanevriram policajku i normalno... zanjim...

Reko sigurno vidio on nešto za poslikat usput pa se sad vraća ...
Ma jok ...Piči on sve brže i sve dalje... Nakon nekog vremena taman ga sustižem a on stade pred bircem u kojem smo prije nekih pola sata pili kavicu ...



Utrčava unutra ko furija...         čekam...       pa  čekam...   i  na kraju ulazim... a on u grčevitom klinču prpošne uslužne djelatnice s veeeelikim očima...
Otišao sam nazad van... pa opet čekao...

Poslije mi je prodavao štoriju da joj ju je grlio i cjelivao iz zahvalnosti i poštovanja... jelte...
Naime skužio je putem da su mu ostale naočale na terasi i htio se vratiti samo zbog njih jer su ipak poprilično skupi original primjerak...

aha...
a zaboravio je da smo ih zajedno kupili prošle godine na buvljaku za 50 kn...  


Eto nako toga ga i koncentracija definitivno napušta i vodi nas u smjeru Češke i vadi se na to da mu je navigacija u kvaru a ne Agnješka pred očima... i nije više sposoban za Road Captaina... i uz malo grubosti a više iz ljubomore preuzeo sam vođenje puta prema posljednjem počivalištu Atile Biča Božjeg...



Mađu rutiniramo... po autobanu... takav je dogovor iz više razloga:
oboica smo ju prešli uzduž i popreko...
Budimpešta je super noću ali već viđeno i radije bi se spustili na nama poznato govorno područje još danas nego večeras zaglavili u nekom istočnom djelu Mađarske pokušavajući lokalnoj gizdavoj konobarici na UgroFinskom tečnom Mađarskom dijalektu naručiti nešto za pit i jest moš mislit...

od Mađarskog zanam:
pčela - beremed
osa - neberemed
trut - jebeberemed
Ivo Lola Ribar – Ištvan Bećar Pecaroš

Dakle kruziramo mi, level pro... i pomalo turistički razgledavamo nekretnine jakog naftnog lobija...



Seljačija i kurčenje po stajalištima...
Bespotrebne turaže, klasika za HD-jevce...
Vabljenje peračica da i nama operu šajbe kao i bespotrebni upiti za smjer ... prema njihovom srcu...
Druženja s putnicima nametnicima i namjernicima, Montana sengule i ječmeni Redbullovi naravno...

U predvečerje napadamo Srbiju sa sjevera ... da ne posumnjaju...
Prelazimo bez po muke bez kontrole, samo su nas poprskale sline carinika uz kometar  brate - care - brate ... kake mašine - kake kubikaže... izmuzli su turažu i pustili nas u suton Vojvođanske ravni...

Za smještaj se nisamo pretjerano bojali već poučen ranijim iskustvima gastronomskoj gostoljubivosti Srijema, Banata i Bačke bezbrižno smo uplovili u potragu...

Sama činjenica da sam fulao tablu od nekoliko metara je govorila da sam stvarno čorav ali i da je današnji dan trajao kao da ima 50 a ne 24 sata ...
a spoznaja da smo prevalili i više od 500 km uz mnogobrojna stajanja, dovoljna je da se zaustavimo na prvom ponuđenom konaku...



Nismo nimalo pogrješili, konak za 10, recepcioner ladan ko špricer baca pivu bez pitanja pred nas... Ili jesi ili nisi...


Gazda susretljiv, bikeri poseban popust i tretman...

a večer je završira kako i doliči...
Uz opuštenu atmosferu i nenapadnog vrhunskog obera kojem smo dopustili da dotakne dio naše velike ljubavi prema životinjama te tako omogući našem šaranu da zapliva posljednji put.. ali u vinu...

laku noć Subotico...

...po opisu obojice, dobio sam predodžbu da ste ovak funkcionirali...



..hehehe

bravo dečki

6. DAN
Budimo se u Subotici.
Doručak, kava i lagano pokret…
Ne žurimo se nigdje… malo smo čak i dulje spavali nego inače…čak do 8…
Plan nam se ovdje malo poremetio. Besmrtni mora jedan dan ranije krenuti za Zagreb… neka pizdarija na poslu… znači vozimo se još danas i sutra i to je to…

...uf, nešto nas je stegnulo u želucu i poput munje vratilo u stvarnost. A u stvarnosti se ne vozimo cijele dane, već radimo i moramo negdje i završiti putovanje.
U globalu cijelim putem vozimo u smjeru prema jadranskoj obali i u Zadru odmaramo prije vikenda. Besmrtni planira u četvrtak za Zagreb, pa sa ženom na more u petak, a ja ostajem još jedan tjedan s curom na Viru. Ali, nedamo se i hrabro krećemo dalje. Tek je ponedjeljak…
Bit će kako bude, a možda na kraju neće morati dan ranije za Zagreb, pa nam se i plan ostvari kako je zamišljeno.
Plaćamo sobu, natovarimo motore, pozdravljamo domaćine i nestajemo u oblaku prašine …


Prvo planirano zaustavljanje u Beogradu.
Jurimo autocestom i ostavljamo bubrege svakih pola kilometara. Cesta od Horgoša do Beograda je jako loša. Može proći kao neki lokalna cesta, ali kao autoput ne. Možda autom se još nekako može voziti, ali motorom osjetimo svaku neravninu i postaje iznimno naporno.
Svako malo izbjegavamo rupe koje vidimo, a najgore su one koje nas iznenade. Vibracije od neravne ceste polako mi čupaju vizir iz batwinga, pa moramo stati na benzinskoj da ušarafim vizir. Jednu takvu rupu Besmrtni izbjegava za dlaku, koja bi ga katapultirala na polje uz cestu… Na benzinskoj dogovaramo da smanjimo tempo… sa 120 na 100 km/h…


Na ulasku u Beograd točnije Ugrinovcima stajemo u mojoj firmi pozdraviti kolege… Kratko se zadržavamo i krećemo dalje. S nama,  putem idu i dvojica mojih kolege, s autom, kojima je kao i nama krajnji cilj za taj dan Kraljevo. Tamo ćemo prespavati, i drugog dana u planu je da se popnemo na Durmitor i spustimo u Kotor...

U Hrvatskoj obilježavamo 05.08. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i napetost između Hrvatske i Srbije je danas, tri dana nakon praznika, na vrhuncu. Na portalima čitamo komentare i vijesti. A pred nama je Beograd, Kragujevac, Kraljevo, pa Čačak, Užice… Često sam poslovno u Srbiji i imam pozitivna iskustva i nisam doživio neku neugodnost. Ali, sad nam baš i nije svejedno. Ok, tako i tako ćemo danas projurit Srbijom i sutra smo već u Crnoj Gori. Na naplatnim kućicama nakon Beograda gledani smo „ispod oko“ uz negodovanje i klimanje glavama… a na autocesti pozdravljani s tri prsta …i nije nam trebalo dugo da shvatimo da ovdje i nismo sasvim dobrodošli…

Vozimo dalje…

Nakon 15-tak kilometara na autocesti počinje pljusak. Ovaj dio autoceste od Beograda prema istoku je dobar. Možemo brže voziti, ali nas kiša usporava. Silazimo s autoceste i stižemo u prvi veći grad na putu, u Kragujevac. Kiša više ne pada, ali je još uvijek mokra cesta… Kragujevac nema obilaznicu, nešto je započela gradnja, ali je i stala… Moramo voziti kroz centar grada i to oko 16h kad svi polako kreću kućama. Ceste su pune, gužva je nesnosna, auti se naguravaju jedan na drugi. Izbjegavamo pješake, pa aute, pa kamione…pa ljudi nas gledaju, a jedan vozač kombija se toliko oduševio HD-om da nije vidio auto ispred sebe kojeg je pokupio… (ali o tome će Besmrtni više u sljedećem postu)
U gužvi prolazim pored stare bijele Opel Astre karavan, a u njoj sjedi 7-8 roma naguranih ko u konzervu. Stajem na semforu i  u retrovizor vidim da se Besmrtni nešto s njima raspravlja… nešto Besmrtni maše rukama, pa mi se čini i da oni mašu kroz prozor… i tako par minuta…
Na kraju ispalo da cigići žele prodati mojem kumašinu foru da mu je nešto ispalo s motora i da se valjda zaustavi uz cestu, a oni imaju dobru volju pomoći u nevolji… Ovo smo kategorički odbili i zanemarili, te krenuli dalje bez stajanja. Punih sat vremena smo se probijali kroz Kragujevac.



Sad smo na lokalnoj cesti i vozimo za Kraljevo. Opet se naoblačilo čini se da će kiša.
Kolega Dragan koji je s nama vozio iz Beograda s autom, savjetuje nas da krenemo prema Zlatiboru,čim bliže Durmitoru, jer je u Kraljevu kiša.
Poslušali smo ga, pozdravili se i krenuli u suprotnom smjeru od kiše.
Ovo se pokazalo kao izvrsnim, jer je kojih 30 km vožnje došli u Čačak i tamo se razvedrilo.
Sunce je opet na nebu. Skidamo kišnjake.
Putem se i nemamo gdje zaustaviti, a niti to želimo. Kako smo promijenili plan, sada umjesto Kraljeva idemo u Zlatibor.  Opet imamo dobru turu od 400 km (Subotica-Zlatibor), s time da je jedan dio loša autocesta, a većina su lokalne ceste.
Nakon Užica penjemo se prema Zlatiboru i temperatura lagano pada, ali je ugodna za vožnju. Na jednom djelu su radovi. Popravljaju most. Kasnije sam saznao da taj most već jaku dugo popravljaju i stvara se dugački zastoj. Dok stojimo pozdravljaju nas, mašu i smiju. Potpuno drugačija slika nego kojih par sati ranije…




U Zlatibor stižemo predvečer. Planine i okolni vrhovi su predivni.
Na pumi točimo gorivo i raspitujemo se za smještaj. Dobivamo informaciju da onaj gore hotel sigurno ima slobodnog mjesta, pokazujući rukom na hotel na vrhu.  
Kako sam ja zadužen za komunikaciju, odlazim do recepcije. Od iznimno ljubazne recepcionarke saznajem da ima mjesta i da će nas smještaj s doručkom koštati 30 EUR za dvije osobe. Odlično! Kasnije nam su poželjeli dobrodošlicu i vlasnik hotela sa suprugom, koji su i prepakirali aute da nam motori budu bliže recepciji i na sigurnom. Čak su predložili da motore parkiramo na recepciju, ako to želimo… valjda bi maknuli trosjed iz predvorja… Kažemo da nije potrebno i da je soba s pogledom na motore sasvim dovoljna.






Nakon raspremanja, onako žedni i gladni spustili smo se u restoran. Moram priznati da na cijelom putu nismo imali tako ljubazno osoblje kao ovdje u Zlatiboru. Konobar je bio kao da je došao Tito. Profesionalan i uslužan kako samo jedan konobar može biti.  Cijelu noć nas je dvorio s  zlatiborskim specijalitetima. Na kraju smo mu se zahvali, kako to i priliči,  napojnicom koju je uzeo tak nakon našeg nagovaranja…



Kako je noć odmicala lagano smo je zalijevali s lavovima (ili jesi ili nisi) tako se i Besmrtni opustio više nego je to planirao. Naime, u predvorju je bio klavir.
Pod utjecajem friškog zraka i zlatnih nektara iz čelareve punionice, Besmrni je sjeo za klavir.  Malo tko zna da je Besmrtni vrhunski pijanista. Nije želio da ovo ubacim u putopis, ali eto bilo je jače od mene.
Još sad me u srce dira njegova izvedba „Suza za zagorske brege“. Svi su stali u predvorju i slušali našeg  samozatajnog virtuozu kako prebire između bijelih i crnih tipki. Kaže, ostavio se sviranja, jer je prodao klavir i kupio motor. Točnije, trebalo mu je za preradu Dragstara kojeg je prodao prošlog ljeta i zamijenio ga s HD-om. Ali, u rijetkim trenucima, kao što je bio ovaj, dok se ne voza motorom i kad mu dođe želja, sjedne za klavir i pretvori se u potpuno drugu osobu koju smo navikli vidjeti…

Pljesak je prolomio predvorjem i Besmrtni se vratio za stol, gdje smo još dugo u noć planirali putovanja na koja ćemo krenuti kad se ovo završi…


…nastavak slijedi  

Zadnji post predobar! Ovo s klavirom i Darijeva faca- neprocjenjivo!

Vladek je napisao/la:

Zadnji post predobar!  Ovo s klavirom i Darijeva faca- neprocjenjivo!

šesti dan...

Kako i  moj suputnik reče...prekrasno jutro i doručak nam kvari spoznaja letimičnog pogleda na nacionalnu dalekovidnicu i lepu voditeljku koja uz smešak nagoveščuje nekakav ciklon koji je noć prije potopio Makedonce...



A kako taj ciklon ide na sjever a mi na jug susret nam je zagarantiran...

Roknemo još po jednu stomakliju i na motore pa šta bude...



Cesta od Horgoša prema Beogradu je poznata i u medicini...naime ovdašnji doktori ju prepisuju za vožnju u svrhu razbijanja kamenca u bubrezima i žuči, a ako imate baš sreće i dentalna medicina je uključena...Možete bez problema razbiti zubni kamenac ili skupu krunicu koju ste na 24 rate netom ugradili.. A i super je jer nemožete zaspati u vožnji, a oni nevješti u manevriranju završavaju u cvijetnim poljima uljane repice...

Da i točno je da trebam na posao ali ne za dan dva, trebao sam još jučer iz Budimpešte za Zg, tako da mi je ovih dan dva još na cesti samo nekakav zalog koji sam si uzeo bez jamstva...
Niti žena niti šef neće biti niti su djelili moje mišljenje...

Nepisani kodeks ceste mi nije dozvoljavao ostaviti kuma samog na ostatku puta do Zadra osobito nakon spoznaje da je počeo imati problema sa strujom na motoru i nakon što je on mene izvukao u pustopoljinama Poljske...
Najmanje što sam ja mogao učiniti je biti uz njega dok ne dođe do Zadra a šef i žena su ionako već nadrkani...

Odradili smo i diplomatsko radni susret u Tomyevoj filijali u Srbiji a iako je predstavništvo moje firme u neposrednoj blizini Tomyeve, nisam se odlučio za posjet jer bi samo dolio ulje na vatru ionako narušenom stanju moje neprisutnosti na poslu...



Beograd je iza nas već oko 12h , iako smo planirali dužu pauzu i nočenje ovdje, ipak iz istih razloga kao i Budimpeštu odlučimo se za nastavak prema Šumadiji...

Da i nažalost bilo je povampirenih krezubih baba koje su pljuvale po nama jer su ugledali ta mala crveno bijela polja na našim tablicama i odmah im se pali rotirka u mozgu da ih ustaše napadaju... Bilo je i čelavih nabijenih šabana u bemburama koji su nas izuzetno opasnim radnjama na cesti gotovo poubijali i zbog kojih je i našim domačinima bilo toliko neugodno da jednostavno nisu znali kako da se opravdaju... bilo je..

Ali bilo je i onih koji su nas pozdravljali i sa dva prsta i sa palcem gore i sa osmjesima... I njih je bilo ipak više... Nije ovo nikakav krivi tekst ili kontekst i nemorate se bojati putovanja, osobito ne po Srbiji...
Pa i njihove aute još uvijek guraju s naše rive... i na njh se pljuje kad idu našim autoputem... to je jednostavno stvar folklora na Balkanu i tako će zauvjek ostati... bar vi motoristi trebate biti otvorenog uma i to razumjeti...
svagdje i uvijek je bilo takvih... Nažalost...

kao vrsni glazbeni kritičar, ton majstor i virtuoz bio sam pozivan i sudjelovao u raznim organizacijama Hr kao i Ex Yu manifestacija pa sam prošao Srbiju nekoliko puta...




i mogu vam reći samo ovo da su upravo ti kako kažu veliki četnici na kraju kad bi se zapili pjevali Hrvatske pjesme i prvi vikali ko nas bre zavadi ...  a dok naši najveći ustaše pune Zagrebačke cajkaške klubove... Nisu oni nikakvi ustaše ni četnici oni su obični licemjeri bez mozga i muda...

Ali dosta negative i nacionalizma ajmo mi na cestu...
Ona ljepuškasta voditeljka je pogodila bolje nego naš Vakula...  i eto ciklona s voljom i na vrijeme...
Stajemo pod prvi nadvožnjak da navučemo kišnjake a taj nadvožnjak ipak nije bio tak blizu pa smo navukli dobru vlagu na sebe ... nebo se sastavlja sa zemljom... gubi se horizont...  sužava se vidno polje... kroz zamagljene satove i vizir pokušavam pratiti brzinu i tempo... Promet je izrazito gust osobito kamionima i busevima ipak je ovo najprometnija trasa Balkana koja povezuje Europu s Turskom, Grčkom ...

Kako smo odustali od Beograda tako odustajemo i od Kraljeva...



A na jednoj od crpki uz WIFI i kavicu saznajemo da nam i Durmitor ipak neće biti dohvatljiv jer je upravo gore nekih 5 stupnjeva i kiša za razliku od ovih 32 stupnja... dobijamo tip od naših domaćina da odemo do Zlatibora ako uspijemo i to nam je sad cilj...bili bi tik uz Crnogorsku granicu i ako se prognoza ujutro popravi napadamo Durmitorske vrleti...



Slijedi kaubojski prolaz kroz Šumadiju... bez pretjerivanja...
Za ovo preporučam imati level PRO za avanturizam...i da presreli me neki cigići u Astri karavan... doslovno izletili pred mene i zakočili zagradili mi put... prozori dole pokušavam ih prebrojiti ali kako se meškolje izglada kao da ih ima duplo više... pokušavam ih zaobiči i kraičkom oka gledam gdje je Tomy... on je par auta ispred i budno prati razvoj situacije a još budnije mu je ruka na gasu... tražim neki mali prazan prostor za evakuaciju i nemogu ga naći... situacija se zahuktala i nema nazad...odlučujem se na radikalniji potez i sjetim se krilatice s etikete Lav piva.. ili jesi ili nisi..
Teatralno izbacijem nogar i silazim a još teatralnije lupam šakom o krov Astre uz glasno psovanje i puknutom kapilarom u krvavom oku... prijetim im pojedinačnim bacanjem u ladnu Moravu svih skupa a  nakon  kletve i objašnjenja da ću im nakon toga zakačit Astru za kuku i odvuć u Bosnu... uslijedio prvo smjeh a onda bježanija ... vjerojatno kad su primjetili da stvarno imam kuku na motoru... uvidjeli da samnom nema labavo... još sam malo vikao kurčevito za njima... kako je to sve pratio i neki dostavljač iz kombija da izbjegne sudar naglo prikoči ali dobije šus u zadnji dio od nekog utovljenog kamatara u X5 ... jebiga i ja se odlučim za malo brže napuštanje lokaliteta te nakon nepunog kilometra kvalitetno pogađam šaht koji je valjda zaštitni znak cjelog grada i baš svi osim mene znaju za njega...
Visokokvalitetne robusne vilice moje Elektre apsorbiraju većinu udarca ali ja ipak osjećam tu poništenu gravitacijsku silu i sa svih svojih + 100kg napuštam udobnost sjedala i odvajam se u visine na opće zaprepaštenje ostalih sudionika u prometu... nedugo zatim se moje atletsko tjelo ponovno sljubljuje s motociklom te neometano nastavljam kulerski vožnju... svi su ostali zbunjeni valjda pomisliše da Kusturica sad sa svojim holivudskim pajdašima opet snima neku od sekvenci akcijskog filma...
A da nije bilo nimalo bezazleno govori i ta činjenica da je Tomy koji je doslovno gluh uspio čuti tupi zvuk u trenutku mog sljubljivanja s vlasništvom vodooprskrbe i odvodnje Užica i kad je pogledao u retrovizor kaže da je vidio Elektru s doslovno oba kotača iznad zemlje bar pola metra a ja još metar povrh toga...



...prije Zlatibora ipak smo stali još uz zapadnu Moravu da se malo adrenalin razgradi iz krvi

Ponovno se u smiraj dana razvedrava i pogled nam otkriva taj prekrasni Zlatiborski krajobraz...

Hotel Zelenkada...



vlasnik i vlasnica ispred hotela svako na svom mobitelu hodaju po parkingu ko da hvataju Pokemone... ipak samo poslovno razgovaraju... kad smo upitali za smještaj odmah nude jednu od silnih garaža , čak i predvorje ako želimo za naše ljubimce i smještaju nas za sitan groš u exkluzivni dio hotela... apartmani opremljeni najsuvremenijom opremom za opuštanje i komunikaciju....




Sama veličina restoranske sale je tolika da imaju tri šefa sale a konobari donose jelo i piće kao štafetu svaki odradi svoih 50 metara i preda drugom, jebiga kad smo sjeli na drugi kraj sale kako bi gledali zalazak sunca... poslije su rekli da je to mala dvorana...

Uz nas je u hotelu bilo nekoliko ženskih odbojkaških klubova i baš je jedna smečerica slavila i pizdoizlaznu obljetnicu iliti rođendan ... dobili smi i mi dio kolača...

Kelner je i više nego zaslužio svoju napojnicu , jer pijana odluka da mu ostavimo sve dinare koje imamo pošto ujutro napuštamo Srbiju i nećemo imati gdje da trošimo a najbliža mjenjačnica je 50 km...  na kraju je jedva jedvice uzeo jer je smatrao da je previsoka...

Kuhar je veliki moto entuzijasta te je zamolio konobara da nas upozna i došao do našeg stola...nakon razgovora i dopuštenja da vidi motore te kraćeg opisa našeg puta, uzvratio svoim kulinarskim umjećem tako da smo jeli ko bogovi sve one šatobrijan u soteu od prepeličjeg šta ti ja znam... čovjek nam na kraju speko domaću pitu od Zlatiborskih šumskih bobica i samo zbog nas ostao toliko kasno da nije ni išo doma nego ostao spavat u hotelu jer mu je ionako ujutro smjena...

a nakon solističkog pijanog...
hoću reći pijanističkog koncerta trener lakonogih odbojkašica nas je uz nesebičnu potporu bradatog recepcionera s crnogorskim naglaskom uspio dislocirati s tog kata...

i mi smo otplovili u san i novi dan...

Rika jelena je parala maglovite proplanke i navlačila je zlatnu praskozorsku koprenu po pašnjacima... Venox i Elektra bili su prekriveni bisernom Zlatiborskom rosom...


svanulo je...

"Ludaki! " ... Svaka vam dala!

Znači, malo je reći da sam oduševljen načinom kojim se vaša iskustva sa putovanja prenose.
Ta lakoća pisanja i opisivanja događaja na putovanju, doslovno mi omogućuje vizualizaciju svake opisane situacije.
Prethodno opisan susret sa Opel-om punim Roma svakako predstavlja Besmrtnog u jednom do sada nepoznatom svjetlu vrhunskog glumca, na razini Bobby-a De Nira ili Al Pacino-a u filmu "Heat" ili ti ga "Vručina".
Jedino me činjenica da je Tommy napola gluh, a Besmrtni napola slijep drži u nevjerici prema svemu do sada opisanom.
U svakom slučaju BRAVO.

Jebo Dylana, dajte ovom liku NOBELA za književnost !!!

Cit: "Rika jelena je parala maglovite proplanke i navlačila je zlatnu praskozorsku koprenu po pašnjacima... Venox i Elektra bili su prekriveni bisernom Zlatiborskom rosom... "

Susjed:

... ALI jednu sliku ti ne mogu ni oprostiti niti razumjeti !
... popićemo pivo i preskočiti ga u razgovoru !!!

lukylipik je napisao/la:

... ALI jednu sliku ti ne mogu ni oprostiti niti razumjeti !
... popićemo pivo i preskočiti ga u razgovoru !!!

jebiga
ak je Bora, sigurno je i tebi pasao prije rata...
a za poslje jebiga... sam snosi posljedice što se tako deklarirao...

ak je čašica s rakijetinom
jebiga nisu druge imali, mislim da  su nam namjerno uvalili ove...

ak je neka treća opet sam kriv priznajem...
jebiga svjestan sam da neće svima leći tekst a bogami ni slike i kad bi se vodio tom činjenicom i propustio kroz filter lektoriranja i udovoljavanja svima na forumu onda na kraju nebi bilo ni slika ni teksta...

ali i kritike su uvijek super kao i pohvale a od tebe uvijek iskreno dobijem oboje...

da ne zatrujemo ovaj putopis of topicom rješimo to nas dva gospodski ...
ja plaćam rundu za svaku sliku koja ti zasmeta a ti za svaku koja ti se svidi

..moram priznat da u nekim trenucima čitanja imam osjećaj da čitam roman i vizualiziram si scene kao u stripu!..
.. a ovo nešto poput opisa scene u "Kapetan Mark" stripu!

Mrljo ti si genije
eto ideje... budemo izdali strip...

ostao sam bez teksta...
kak sad bum napisao 7. dan