Odluka o putovanju do Ohrida je pala skoro 10 mjeseci prije realizacije, a prvotno je to bila odluka o putovanju duž Jadranske obale preko Crne Gore, Albanije i Makedonije do Grčke. No kako neke izreke kažu „Čovjek snuje a netko drugi odlučuje“, umjesto planiranih tri tjedna godišnjeg odmora i puta do Grčke i nazad u Rijeku meni i ženi je odobreno ove godine po dva tjedna godišnjeg odmora što je rezultiralo skraćenjem putovanja do Ohridskog jezera u Makedoniji. Sve po običaju ide po Marphijevom zakonu koji glasi „sve što može krenuti naopako prije ili kasnije će krenuti naopako ali kada ti to najmanje treba“. Ali krenimo redom:
Vozim Lifan 250 Eagle (King) kineskog čopera sa osnovnim karakteristikama 243 ccm3 i nešto malo preko 20 KS. Normalno pokušao sam zainteresirati još nekog za ovaj put te se prijavio jedan poznanik sa Beverly 250 ccm koji je sa ženom bio voljan odvaliti tih cca 2500 km na Relaciji: Rijeka – Ohridsko jezero – Rijeka. Kako već čuveni Marphijevi zakoni djeluju i kada na njih ne mislimo meni je godišnji odmor od planiranog polaska 15.08. pomaknut za 01.09.2013, a moja žena nije mogla dobiti taj termin u prilagodbi svog godišnjeg te smo uskladili godišnje na 07.09.2013. godine. Normalno drugi par nije uspio uskladiti godišnje sa našima i planirana ekipa se raspala. Malo sam se dogovarao sa ženom i odlučili smo ipak krenuti na taj put sami. Planirani pravac putovanja je:
Kroz Hrvatsku: Rijeka, Split, Dubrovnik.
Kroz Crnu Goru: Kotor, Budva Bar, Ulcinj i Sukobin (granični prijelaz sa Albanijom).
Kroz Albaniju: Sukobin, Skadar, Tirana, Elbasan, Chafastan i prijelaz u Makedoniju
Kroz Makedoniju: Struga Ohrid.
I naravno istim pravcem nazad za rijeku.
Pripreme sam obavio na način da sam na google maps izlistao i ispisao detaljne karte za svaku dionicu puta (navigaciju nemam, a i priopćeno mi je da u Albaniji ponekada uopće ne pomaže) te posebno izlistao plan za prolazak kroz Tiranu kako bi izbjegli nepotrebna lutanja po istoj. Nadalje uz redovitu kamp opremu pripremio sam i obvezni pribor za kuhanje i špiritno kuhalo koji izgleda ovako:
Spakirano:
Raspakirano:
Ovaj dio opreme uz fini mini juhe, juhe iz vrećice te limeneke gotove hrane me je puno puta izvukao iz situacija „kako doći do nekog toplog obroka“.
Motor sam tjedan dana prije puta odvezao na servis i detaljan pregled te napravio još nekih 150 km sa istim tek da uočim potencijalne nedostatke. Već tada me pomalo počela pucati putna groznica. U tijeku tog tjedna mi je palo na pamet i da dodam alarm na isti i tu mi pomaže jedan od prijatelja iz Čunga Lunga ekipe sa CCF-a legendarni Pinky koji mi sam nudi da navrati pri polasku na Faak i donese mi alarm za cca 28 eur. Susret sa Pinky-jem je prošao uz puno razgovora i ostao u ugodnom sjećanju ali mi je ostalo samo dva dana za ugradnju alarma. Na sreću moj električar se prihvatio tog posla i motor je bio full spreman u petak 06.09.2013. Stvari smo spakirali na način da je komplet kamp oprema (dva luftića, dvije vreće za spavanje, šator za 3 osobe i pribor za kuhanje) stala u roll bag za prtljažnik, a svatko od nas je dobio po jednu putnu bisagu za svoje stvari. Anita (moja lijepša polovica) nosi ruksak na leđima pa smo u isti spremili kišne hlaće i sve ono što nam može direktno ustrebati na cesti (improvizirana prva pomoć sa nešto lijekova, kišne hlaće voda, keksi itd ...). Cijela subota nam je protekla u pakiranju i nabavci onoga što bi nam moglo zatrebati na cesti.
Brinu me samo najave lošeg vremena koje se iz dana u dan pogoršavaju ali smo odlučili „Sutra krećemo“.
Dan 1. Nedjelja
Planirana dionica puta za prvi dan je od Rijeke do Splita (cca 400 km) gdje nas treba dočekati Rikitumba (Ramo) sa CCF-a koji nas je pozvao da budemo njegovi gosti na proputovanju. Planirali smo polazak u 7,00 sati ali kako je došlo do sitnih problema umjesto u 7,00 krećemo u 9,00 sati. Vreme je malo oblačno ali je isto idealno za vožnju navlačimo jakne startam motor i napuštamo Rijeku. Prvo stajanje od 15 minuta smo obavili u Novom vinodolskom tek da popijemo drugu obaveznu jutarnju kavu pa produljili bez stajanja do Cesarice gdje radimo pauzu od pola sata za Colu i koji kreker i tu u restoranu Raj padaju i prve fotke.
Daljnja vožnja me vodi preko puno zavoja od Cesarice do Starigrada pa preko masleničkog mosta i pored Zadra do Sukošana gdje radimo pauzu za kupanje. Na cesti nema puno prometa ali srećemo grupe na motorima kojima mašemo većina nam uzvraća na isti način. Opuštanje i kupanje u Sukošanima uz koji sendvič je pravi uvod u početak putovanja tako da osvježeni nastavljamo put do Šibenskog mosta gdje bacamo pauzu za zadnju kavu prije Splita. Pri ulasku u Split nas dočekuje Ramo i normalno padaju i prve slike:
Večer protječe u ugodnom druženju sa Ramom i njegovom lijepšom polovicom ali dvije stvari kvare početak putovanja moju lijepšu polovicu počinje boljeti zub koji je plombirala par dana prije putovanja i navodno trebao biti ok, a uz to i ja uočavam nedostatak u mom putnom osiguranju u kojem umjesto odredišta Makedonija piše odredište Crna Gora. Još bi nam samo trebalo problema sa zuboboljom negdje usred Albanije.
Dan 2 ponedjeljak
Kako se ujutro situacija sa zuboboljom pogoršava sjedamo na motore te nas Rmo odvodi do lokalnog doma zdravlja gdje postoji dobra zubarica gdje prepuštam ženu da se sama snađe za zub a ja sa Ramom produljim do prvog Croatia osiguranja da ispravim policu. Normalno u Croatia nije moguće ispraviti pogrešku u polici osiguranja (upućuju me da se vratim u Rijeku na ispravak ???) te uplaćujem neplaniranih 130 kn za novo putno zdravstveno osiguranje u kojem ispravno piše odredište putovanja. Žena ima Grawe putno osiguranje i nema tih problema budući da u istom piše da važi van prebivališta i u inozemstvu. Croatia se pokazala najgorim izborom ali čovjek uči dok je živ. Vraćam se po ženu i zatječem je malo nesigurnu na nogama pa idemo do prvog kafića na kavu i malu pauzu da vidimo kako je intervencija na zubu završila. Kako se situacija sa zubom ne pogoršava, a ljubazan zubarica joj je i napisala međunarodne kodove što je na istom urađeno (kako u Albaniji objasniti nekom zubaru što je sa zubom ako ne govori Engleski) odlučujemo da produljimo put.
Pri povratku do Raminog stana (gdje smo pustili torbe i bisage) normalno malo zalutamo ali na kraju uspješno nalazimo zgradu. Ljubazna domaćica nas ne pušta da produljimo dok ne pojedemo nešto prije puta tako da nakon jela pakiramo torbe na motor i oko 13 sati krećemo dalje ali prije toga uradimo par slika:
Vreme je oblačno, a na iszlasku iz Splita nas dočekuje gužva u prometu te vozimo polako magistralom do Makarske gdje stajemo na pauzu dok ja kupim rezervnu žarulju za prednje svjetlo. Ugođaj vožnje Jadranskom magistralom, gdje su nam sa lijeve strane planine, pored morskog plavetnila sa desne strane, kvari par kapi kiše koje kao da njavljuju malo više vodenog svijeta na cesti. Pauza u Makarskoj je trajala oko 10 minuta, koliko mi je trebalo da kupim novu žarulju, te produljimo dalje sa nadom da kada prođemo Biokovo nema više onih prijetećih kišnih oblaka. Na žalost na par kilometara iza Makarske počinje prava kiše te stajemo kod autobsnog stajališta sa skloništem navlačimo kišne hlače (jakne navodno zajamčeno izdržavaju 3 sata kiše). Čekamo malo u full kišnoj opremi ali kako se vreme niti najmanje ne poboljšava sjedamo i krećemo dalje. Prije polaska na put sam preko foruma motori.hr stupio u kontakt sa Matkom iz MK Dvije Rote u Ćilipima koji mi je kao moto putniku ponudio prenoćište u prostorijama kluba. Računamo ako prođemo Biokovo da kiša prestaje, imamo dogovor da stižemo u Ćilipe oko 17 sati. Nakon više od sat vremena sporije vožnje (preko ceste se napravila emulzija od zaostalog ulja i kiše te je nekoliko puta bilo proklizavanja zadnjeg kotača) shvaćamo da kiša koja nas žešće pere nema namjeru prestati. U kafiću prije Ploča radimo pauzu od kiše i vožnje po kiši. Ispijamo čaj i kavu dok se voda cijedi sa nas, naravno sjeli smo vani pod tendu te promatramo kako se voda cijedi sa nas dok kiša i dalje pere u valovima. Nakon pola sata kada se kiša malo smirila krećemo dalje. Kiša i dalje sipi po nama prava dosadna jesenja kiša ali prolazimo Opuzen i Neum te stižemo pred Slano gdje stajemo na benzinskoj. Mala pauza na benzinskoj ali kiša nas tjera dalje. Prolazimo Zaton i kiša polako prestaje prvi put nakon 4 sata nema kiše. Ovaj prestanak kiše koristimo za slikanje neposredno pred Dubrovnikom.
Šaljem Matku sms poruku i dobijam odgovor da se javim kada prođem Dubrovnik da nas čeka u klubu. Krećemo dalje prema Ćilipima sa kratkom pauzom na vidikovcu iznad Dubrovnika ali tih slika ima jako puno pa ovu preskačem. Uz put stajem na benzinskoj i tankam benzin uz to kupujemo one benzinske putne sendviče kao trokute upakirane u plastiku.
Po Matkovim uputama u Ćilipima bez problema nalazim MK Dvije Rote:
MK Dvije Rote
Dočekuje nas Matko sa kolegom iz kluba. Dečki su super dok skidamo kišne hlače i jakne dodaju nam piće dobrodošlice i Matko nam objašnjava da sve motoputnke primaju na jednu noć. Vreme ugodno protječe u razgovoru, a domaća loza se natočila par puta i nakon par sati vožnje po kiši čini mi se kao lijek.Matko je sa ekipom iz kluba već prošao dionicu do Ohrida te o istoj napisao putopis na motori.hr pod nazivom piva koje su se točile „Nikšićko, Tirana, Skopsko ...“ te koristim razgovor za dobiti par korisnih savjeta. Matko brzo ostaje sam sa nama i svojim juniorima. Pri lošem osvjetljenju ipak radimo par zajedničkih slika i slika kluba:
Dečki nas puštaju same u klubu nakon dogovora gdje ću pustiti ključ ujutro. Osjećamo se tako umorno i promrzlo da nemamo volje preći ni onih pol kilometra do pizzerie u blizini već vadimo one sendviče sa benzinske, prepečenac i riblju paštetu u tubi iz zaliha te radimo fini mini juhe od rajčica. Sve ovo nam super paše (nismo jeli ništa od Splita), a posebno ona fini mini juha. Preko spužvi u gornjem prostoru za spavanje (koje su presvučene materijalom za ležajeve) stavljamo ručnike za plažu i naše jastučiće na napuhavanje te vreće za spavanje. Prije spavanja razgovarama o tome da ima stvari koje se ipak novcem ne mogu platiti, a jedna od njih je ovaj topli bajkerski doček i gostoprimstvo u MK Dvije Rote.
Predstoji nam noć odluke. Ukoliko Anitu ujutro nastavi boljeti zub, a kiša ne prestane odustajemo od puta i vraćamo se prema Pelješcu gdje uzimamo apartman na par dana do daljnjeg.
Dan 3 utorak
Budimo se oko 8 sati i radimo kavu iz zaliha (one čuvene 3 u 1) vani je oblačno ali nema kiše. Sjedimo za šankom i doznajem da je mojoj dragoj zub bolje te donosimo odluku da nastavljamo put. Bude mi lakše budući da je nisam imao namjeru vući okolo sa zuboboljom na motoru pod udarima kiše, a to je značilo pauzu od dva tri dana i daljnje skraćenje putovanja možda samo na Crnogorsko primorje. Bacamo kratki doručak od cedevite, prepečenca i paštete iz zaliha te radimo još jednu kavu. Izlazim vani i radim par krugova na motoru da malo osušim lanac nakon toga ga sprejam (puno km je bilo po kiši). Oko 11 sati krećemo dalje. Danas nas čeka po Michelinu oko 237 km do Skadra u Albaniji ako sve bude ok.
Vozimo po dobro uređenoj magistrali do graničnog prijelaza (kod Gruda) i Hrvatsku granicu prelazimo u kratkom roku bez puno čekanja (bilo je samo par auta ispred nas). Do Crnogorskog prijelaza ima oko kilometar vožnje ali nas tamo dočekuje velika kolona. Ne znamo što je razlog ali stajemo u red i silazimo sa motora (ne želim izazivati živčane vozače pretjecanjem i ubacivanjem). Nakon pol sata sve se rasčisti otvaraju se još dva prolaza i sve dalje ide brzo. Policajac na granici je profesionalan i ljubazan tako da sve teče bez problema. Vozimo dalje preko Igala do Boko Kotorskog zaljeva. Cesta je dobro održavana i nema iznenadnih rupa. Nadalje većina vozača vozi po ograničenjima i uz poštivanje prometnih propisa. Držim se savjeta sa foruma motori.hr i poštivam ograničenja brzine (50, 70 ili 80 km) ali unatoč mojim očekivanjima nitko iza mene ne trubi ili požuruje. Ubrzo sustižemo kolonu koja vozi istim tempom. Dolazim do zaključka da se prometna policija ovdje dosta potrudila (u isto smo se pri povratku i uvjerili ali ne na svojoj koži).
Dan je oblačan i topal i nakon ugodne lagane vožnje dolazimo do Boke Kotorskekoja je doista prekrasna te se odlučujemo na vožnju oko zaljeva iako postoji trajekt koji na najužem dijelu prevozi na drugu stranu direkt, cijena za motor i dvije osobe je 2-3 eur nisam siguran u detalje ali ne više od 3. Uživamo u pogledu na zaljev i planine koje ga okružuju čak nam se i oblaci iznad planina čine ok iako najavljuju mogućnost kiše.
Lagano vozimo oko zaljeva i uživamo u pogledu na kuće i mala mjesta pored kojih prolazimo – ima nešto pomalo mistično u tome. Dolazimo do Kotora i odlučujemo se na ručak u Kotoru. Nalazimo restoran uz samu obalu iz kojeg dopiru ugodni mirisi. Naručujemo puretinu sa povrćem i preljevom od gljiva šopsku salatu te dvije mineralne i kave. Ručak nas košta oko 25 EUR. Zaključujem da unatoč poziciji restorana i obimnom ručku sa vrlo ukusnim povrćem cijena i nije tako visoka (kod nas bi isto platili najmanje 40 EUR ovisi gdje a u nekim mjestima gdje je jedna pizza bila 80 kn ne smijem ni pomisliti).
Tijekom ručka šaljem sms Urošu sa Crnogorskog No LimitBikers foruma. Isti mi je dao puno savjeta za Crnu goru a kako je trenutno u Petrovcu idealna prilika da popijemo kavu i upoznamo se. Žao mi što nisam imao vremena i za Gashu sa istog foruma. Dogovor pada i mjesto sastanka je na kupalištu u Petrovcu. Nakon ručka vozimo dalje i jedini prigovor je da su tuneli loše osvjetljeni pogotovu ako se uzme u obzir nagli prelazak sa sunca u tunel. Pogled uz obalu je sjajan i ceste su u OK za vožnju. Spuštamo se u Petrovac i pada upoznavanje i kava:
Nakon kave krećemo prema Ulcinju. Put je dobar i omogućuje putnu brzinu od 80 – 90 km/s (što bi i bila normalna putna brzina za moj motor sa dvije osobe i prtljagom 90 km/s). Tankam benzu u Ulcinju na benzinskoj i krećemo put graničnog prijelaza sa albanijom Sukobin. Ulcinj – Skadar je oko 45 km ali već nakon nekoliko km nakon Ulcinja cesta se sužava i postaje prava planinska cesta sa ispucalim asvaltom zavojima i blagim usponima. Ista je kvaliteta ceste do cca 10 km prije Sukobina gdje izlazimo na novo asvaltiranu cestu normalne širine i vozimo do graničnog prijelaza. Granicu sa Albanijom prelazimo brzo i bez problema niti sa jedne strane. Ulazimo u Albaniju i počinje na prvi pogled drugi svijet. Nakon cca 500 metara od granice gomila djece trči prema motoru i maše što nije probčem da jedna mala ne izleće direkt pred motor te je jedva uspijevam izbjeći. U principu ovi klinci pokušavaju zaraditi nešto prodajom raznih sitnica te zustavljanje vozila za njih znači pogodnost za trgovinu.
Vozim oprezno kroz zaseoke i nakon par km nalećemo na stado ovaca na cesti (to je u Albaniji na sporednim cestama normalna pojava. Nakon pol sata vožnje izbijamo pred ploču sa oznakom da je Skadar udaljen 5 km ali je već počela okolica jezera i čuju se žabe i zrikavci čiji zvuk je tako intezivan da me zbunjuje u početku. Zaključujem da je to početak rijeke Bunne (Bojana) pa radimo par slika:
Malo dalje je na jednoj uzvisini hotele Illyria urađen u čudnom stilu:
Krećemo dalje i nakon cca 7 km preko mosta ulazimo u mjesto Skadar. Prvobitni plan je bio proći kroz Skadar do kampa na pola puta do drugog graničnog prijelaza sa Crnom Gorom (prem Podgorici) te postaviti šator ali kako je pala temperatura i kiša ponovno pomalo promiče odlučujemo se za hotel u Skadru. Vozimo kroz kružni tok ka centru pa nekom sporednom ulicom gdje su nas skrenuli radovi na direktnoj cesti za centar ponovno izbijamo na pravac za centar. Stajem i vadim mali plan Skadra koji sam izlistao sa google maps te nazive nekoliko povoljnijih hotela. Najbliži centru je hotel Argentu na koji nailazimo nako cca 1 km vožnje.
Na svu sreću u hotelu imaju slobodnu sobu. Dvokrevetna soba sa tv i klimom je 30 EUR odnosno 15 EUR po osobi sa doručkom.Uzimamo sobu i skidam torbu i bisage sa motora odlazimo u restoran hotela na kavu i rakiju (Albansku) bacam pogled na sat i već je oko 18 sati. Nakon osvježenja u restoranu ulazimo u sobu. Čista je i uredna sa kupaonom tv i klimom ali u ladici nalazim svijeće i šibicu (već ujutru utvrdimo da su nestašice struje česte). Vani ponovno počinje kiša pomalo pa samo odlazimo do obližnje trgovine i kupujemo nešto za večeru i bočicu od 2 dl Skenderbega. Vraćamo se u sobu i puštamo tv uz narezak i konjak te cedevitu iz zaliha. Nalazimo crnogorski tv i slušamo vremensku za sutra – ponovno olujna kiša, e dosta nam je bilo od Makarske do Ćilipa pa uzimam Iphone i pokušavam na net provjeriti na yahoo weather za planiranu dionicu puta za sutra. Normalno u Albaniji ne mogu na net a i pozive prema vani moram čekati (nekompatibilna kartica kažu). Šaljem sms Tommy-ju sa CCF-a i molim ga da mi pogleda Yahoo weather za Tiranu. Nakon par minuta mi javlja da je na žalost sutra jaka kiša prekosutra mjestimična. Bacamo se u krevet i praznimo onih dva deci konjaka do kraja puštamo neku seriju na tv Crne Gore i zaspimo vrlo brzo.
Dan 4 srijeda
Budi nas kiša i to jaka. U hotelu nema struje potom dođe pa ponovno nema. Silazimo na doručak koji se sastoji od dva jaja na oko komada punomasnog sira i marmelade uz to dobivamo čaj. Naručujemo kavu nakon doručka gledamo kroz prozor u kišu i odlučujemo ostati još jedan dan u hotelu. Vraćamo se u sobu i uključujemo tv dok vani grmi. Uz povremene nestanke struje i kišu prolazi vreme do cca 13 sati. Iznenada se razvedrava i stidljivo kroz oblake pojavi sunce te postaje toplo. Krećemo u obilazak Centra Skadra ali prvo u prvoj trgovini kupujemo kišobran budući da kiša svako malo ponovno počne.
Prvo iznenađenje (radi naše loše predstave o Albaniji) je da su sve žene normalno obučene kao u Rijeci odnosno nema „zamotanih“. U Skadru su dijelovi starih zgrada iz soc. realizma i građevine koje su nove ili se grade:
Fast food u Skadru izgleda ovako:
U centru je i Ruska pravoslavna crkva, a odmah u blizini i katolička:
Kasnije popodne dok lutamo Skadrom kiša prestaje pa se vraćamo po motor i bacamo jednu vožnju oko jezera. Vozim tridesetak km pa sprejam lanac. Dojmovi o samom jezeru su kao da se nalazite na morskoj obali u pojedinim trenucima:
Navečer uzimamo laganu večeru i bocu 0,7 nekog navodno Albanskog vina te standardne grickalice ala čips. Ležemo u krevet uz čašu vina i grickalice te uključujemo tv i na Crnogorskom kanalu čekamo vremensku prognozu. Dan nam je pun dojmova ali ih kvari globalizacija. U samom centru nigdje nismo mogli naručiti albansko pivo uvijek nam nude Heineken i Becks te talijanske kave i pića. Očigledno je ovdje utjecaj Italije jak a talijanska roba rado prihvaćena od Albanaca. Jeli smo Albansku baklavu u slastičarni ali nam neke druge kolače nude u talijanskom stilu. Mislim da ni sami nisu svjesni da im to što ponosno nude talijansku i drugu jeftinu robu u stvari ubija turizam. Kada sam u Albaniji želim popiti Albansko pivo i kušati njihovu hranu. Jedva smo našli u nekom restoranu uz jezero albansko pivo „Tirana“ i nacionalno jelo Japrak (sarmice od lišća vinove loze te riže i dvije vrste mesa).
Dan 5 četvrtak
Budimo se rano i gledamo kroz prozor na svu sreću vani nema kiše je oblačno ali ne djeluje strašno. Pakiramo stvari i idemo na doručak. Doručak je isti kao i prethodnog dana i to dva jaja na oko komad punomasnog sira i zdjelica sa nekom marmeladom uz to dobijamo čaj. Pijemo kavu i dogovaramo se da danas odradimo dionicu do Ohrida od cca nekih 280 km. Po michelin-u od Skadra do Tirane ima 135 km, a od Tirane do Ohrida 143 km – djeluje ok iako su nas upozorili na loše i čudne Albanske ceste. Plaćamo hotel bacamo stvari na motor i krećemo ka Tirani. Pravac kretanja je Lezhe, Lacč, Zale Tirana. Želim ući u Tiranu iz pravca Vore budući da sam na google polusatelitskoj izlistao plan prolaska kroz grad. Put do Lazhe-a je dobar magistralni put prosječna brzina kretanja 70 – 80 km/s. Prolazak kroz grad nas malo usporava ali ubrzo nakon toga kreće auto cesta sa tri trake koje nisu označene ili su bile označene pa više nema oznaka. Vozim od 85 – 100 km na sat budući da ne želim preći ¾ opterećenja motora znači kako je obrtni moment na 7500 vozim na način da podižem broj okretaja do 6000 – 6250 maksimalno. Na ovoj dionici radimo pauzu za kavu. U biti nema se što vidjeti sa lijeve strane u daljini su planine, a sve ostalo ravnica.
Dosta brzo stižemo do Tirane ali pogrešnim pravcem budući da smo vozili u koloni i propustili vjerojatno jedini putokaz za Vore. Vozimo užasno sporo niz Bulevard Blue gužva u prometu je strava svi se guraju i prebacuju guranjem iz trake u traku u bit sam pripremio i ovu verziju ali moramo ovim tempom do spomenika (kružni tok sa ogromnim Albanskim orlom) nakon toga proći još četiri ulice i izbiti na novoizgrađenu obilaznicu koju sam otkrio na google polusatelitskoj pod imenom „Unaza e madhe“. Prije ulaska u Tiranu sam Aniti napisao ulice koje moramo proći i kada skrenuti na koju stranu pa sada sa papirićem u ruci iza mene glumi navigaciju. Treba nam više od sata da prođemo Tiranu najviše zahvaljujući gužvi i pauzi od 15 min za sok i wc. Vozim pretežno prva drug u treću ga nisam ubacio cijelim prolaskom budući da imam zračno hlađenje kod zastoja isključujem motor. Uz sve navedeno je i užasno sparno pa se znojimo maksimalno ispod jakni. No na sreću bez greške pronalazimo navedenu obilaznicu koja je u stilu nedovršene auto ceste sa tri trake u svakom smjeru. Bacam ga u treću pa četvrtu i vozim pod malim brojem okretaja da se ohladi. Daljnji plan je produljiti navedenom obilaznicom ravno i doći na cestu za Elbasan (znači nemamo skretanja) te od Elbasana ravno cestom do odvajanja za granični prijelaz Kafasan (Chafasan). Obilaznica uskoro postaje obična cesta loše kvalitete pa se ponovno širi u auto cestu a na 20 tak km od Tirane ponovno prelazimo na običnu cestu i stajemo na kavu. U daljini vidimo izlazak na tunel i novu dionicu auto ceste za pravac Elbasan.
Na pauzi mjenjam majicu i puštam okrenutu jaknu da se malo osuši – eto u znoju prođoh Tiranu. Dosta brzo izlazimo na novosagrađenu dionicu auto ceste i prolazimo tunel ali tu iznenađenja ne prestaju. Prvo uz brzinu od 90 - 100 km odjedamput nailazite na rupu u novom asvaltu i to 1x1 metar. Nadalje kod spojeva dvije etaže asvaltiranja nivelacija odstupa preko 20 cm pa spuštam brzinu na oko 80 km i vrlo pažljivo prilazim svakoj dionici asvalta druge boje (što znači drugu dionicu asvaltiranja). Prije Elbasana put ponovno prelazi u magistralni, a iza Elbasan kreće strava zvana mostovi. Na svakom mostu su metalne spojnice popustile a asvalt često ispucao što stvara opasne rupe. Užas je što je po neka metalna spojnica otkinuta sa šiljkom na gore. Kako sam naučio da u Albaniji prometni propisi vrlo slabo važe izuzev onoga da je guranje osnovni model probijanja kroz guževe, vozim oprezno. Uskoro počinje uspon koji nas prati sve do graničnog prijelaza uz to i kiša pa ponovno navlačimo kišne hlaće. Moja žena i ja se u tom trenu sjećamo MaxArt-a sa CCF-a koji nam je poklonio njene kišne hlaće. Jedna od karakteristika približavanja granici je povećanje broja bunkera na koje u Albaniji redovito nalećete. Uz kišu su na cesti i kamioni teško opterećeni i tu dolaze do izraza mane slabe kubikaže – moram čekati ravnu dionicu za pretjecanje. Pri navedenom je ponekad puna crta postavljena u nekom blagom i preglednom zavoju. Kako već dulje vozim iza kamiona nailazim na jedan takav zavoj sa punom crtom pa lupam po gasu u trećoj i dižem ga na maksimalni broj okretaja i pretječem brzo kamion, motor normalno daje zvuke nečeg pomalo bjesnog. Odmah iza zavoja istrčava policajac na cestu (neodoljivo privučen zvukom motora u pretjecanju) sa onom čuvenom palicom u ruci ali kada ugleda motor samo mi maše rukom da prođem. Znači obavijesti da u Albaniji ne zustavljaju motore bez nekog težeg razloga je istinita. Nakon dosta kiše i nešto manje kamiona približavamo se graničnom prijelazu Chafastan. Do istog nas dijeli još par kilometara ali nas boli zadnji dio tijela pa stajemo na kavu koju pijemo stojećki. Bunkeri su se ovdje stvarno namnožili:
Nakon kave čaše vode i WC-a krećemo ka granici na koju izbijamo u vrlo kratkom roku. Albanci i Makedonci su ljubazni i granicu prelazimo bez čekanja u roku od 5 minuta. Dijeli nas još 25 km do Ohrida pa dolazak u Makedoniju na samom graničnom prijelazu zaljevamo mineralnom iz ruksaka uz po jednu cigaretu. Kiša je prestala desetak minuta prije granice pa se lagano spuštamo ka Ohridskom jezeru i Strugi uživajući u prirodi i vožnji bez kiše. U Ohrid stižemo oko 18 sati cestom od Struge uz jezero i to je dio koji se pamti. Idemo tražiti smještaj po preporuci sa foruma kod Neima Kerimoskog bajkera. Dočekuje nas gospođa koja se predstavlja kao Neimova majka ima cca 80 godina prvo nam objašnjava da je Neim na putu potom nam pokazuje sobu, cijena je 10 EUR po osobi. Soba je ok ima stari namještaj ali i tv i wifi. Gospođa nas izvodi iz sobe na balkon i objašnjava nam da je to mjesto gdje se jede i zapali cigareta. Moja žena je pita da li to znači da u sobi nema jela i cigarete na što dobiva odgovor da je tako da se poslije drugi ne bi žalili na mrvice i smrad duhana. Već zamišljam sebe kako gledam tv, a potom u gaćama trčim na balkon da pojedem kreker ili sa balkona uz jutarnju kavu i cigaretu, te prisutnu kišu, virim pomalo na tv pa koliko vidim. Žena i ja se pogledamo i odluka je donesena - tražimo dalje.U roku od sat vremena nalazimo drugu sobu sa kupaonom wc-om, tv-om itd bez balkona i ograničenja, a na samo 1 km od centra cijena je ista 10 EUR po osobi. Mrtvi umorni smještamo stvari u sobu uzimamo kišobran iz Skadra i po blagoj kišici koja je počela tražimo restoran odlučni da dolazak u Ohrid proslavimo dobrom večerom i Makedonskim vinom Tga za jug. Kiša se pojačava pa kupujemo još jedan mali kišobran i dobivamo obavijest o restoranu sa Makedonskim specijalitetima na obali - „Hotel Rivijera“. Večera je, uz šopsku salatu, pinđur meso prilozi i boca 0,7 Tga za jug, koštala oko 22 EUR. Vraćamo se polako u sobu i zaspimo iste sekunde kada dodirnemo ležaj.
Dan 6 petak
Budimo se oko 9 sati vani promiče kiša, ne da nam se ići na kavu pa spremamo sa toplom vodom one 3 u 1 iz zaliha. Gledamo tv i najava lijepo vreme za sutra ali promjenjivo za danas. Hebi ga to je život. Uzimamo kišobrane i krećemo u obilazak Ohrida. Stari dio ima glavnu ulicu sa trgovinama svih vrsta:
koja izbija na samo jezero (za nas rivaaaa):
i normalono spomenik svetom Naumu Ohridskom Čudotvorcu:
u blizini spomenik svetom Klementu:
Obilazimo i tržnicu na kojoj se prodaje sve od igle, preko štednjaka do guma za bicikle i skutere:
Pored tržnice pronalazimo originalnu Makedonsku čevabdžinicu sa pogledom na trgovine i pravom Turskom kavom koju ovdje zovu „domaća kafa“:
Prelistavamo jelovnik i nailazimo na „domaće ćevape“ i „domaći sir“ te pada dogovor kako dolazimo navečer na ćevape i sir uz „Skopsko“ i Zlatni Dab (Hrast) domaće pive. Preko puta je Burekdžinica pa nakon kave navraćamo u istu na dva bureka sa sirom i mesom uz Ajran koji je jogurt spreman po turskom receptu (tradicionalno Tursko piće uz razne pite).
Budući da sam vozio dosta po kiši i samo sprejao lanac, a uz to vozio po albanskoj magistrali u dijelu Elbasan – granica, koja je puna pijeska odlučujem se pronaći mehaničara i očistiti i podmazati lanac na kinezu za dalje (nasprejati ga sprejem za čišćenje i podmazivanje mogu i sam ali želim ispuhavanje lanca). Po preporuci domaćina odlazim mehaničaru koji mi kaže da dođem sutra ujutro. Dečko je mlad i vozi neki moćni R - kawasaki ali ispred radione vidim samo skutere, ne brine me, očistiti lanac može svatko, a nasprejati ga mogu i sam. Poslije podne provodim čekajući na kavi ženu koja razgleda trgovine kojih ovdje ima puuun k...hc ali se vraća razočarana sa zaključkom da je – „sve to kineska i ostala jevtinjava roba“. U navedeno sam se uvjerio i sam kada sam pokušao kupiti neke platnene tenisice pa mi prodavac kaže „za vas broj 47“, a inače nosim 44-45 ali i tih 47 mi bilo malo. Prodavac se smiješi i kaže mi „žao mi kineski kalup“.
Makedonci su ljubazni i voljni pomoći osjećam se ugodno na Ohridu. Vraćamo se u sobu i gledamo vremensku prognozu ali ponovno najavljuju sunce i kišu pa ne kužim što je sa slijedeča dva dana. Pokušavam preko neta na Yahoo weather za Ohrid i Tiranu ali eb ga i tu je kartica Tele 2 inkopatibilna pa piše da treba čekati za uspostavljanje veze. Gubim živce i šaljem poruku Tommy-ju sa CCF-a da mi pogleda Yahoo za naredna tri dana u dijelu Ohrid – Tirana (hvala bogu za sms kartica nije „nekompatibilna“). Uskoro dobivam odgovor „dva dana lijepo poslije kiša. Nakon hladnog osvježenja sa vremenskom prognozom pada dogovor – umjesto planiranih 3 dana ostajemo na Ohridu samo 2 dana kako bi bez kiše prošli one rasturene mostove prije Elbasana i rupe na asvaltu i nivelacije asvalta, kod spojeva, od 20 cm, na relaciji Elbasan Tirana. Navečer se vraćamo do one iste Čevabdžinice i naručujemo ćevape i domaći masni sir sa šopskom salatom. Tražim Zlatni Dab pivu, a muškarac koji jede za stolom do nas promatra naše jakne i pita „da li smo motoristi“. Odgovaram da smo došli motorom i da su jakne za „sve vremenske uvijete dok ih kiša ne probije“. Kreće razgovor i ispostavlja se da se isti zove Vasi i da je vlasnik tog malog restorana i motela na 2 km od centra ali da najviše simpatizira bajkere budući da je uvijek imao želju proputovati motorom Evropu i Bliski istok ali nikada nije bilo vremena, te se sve završilo na legendarnim tomosima koje je vozio. Nadalje priča da skoro svi moto putnici koje je upoznao vole kušati domaće pive i domaću hranu, a samo manji broj ide „na sigurno tipa „fast food - pizza“, pa mu je to bio još jedan pokazatelj. U daljnjem razgovoru objašnjava da je bilo super kada su mu dolazile moto grupe u motel i pričali svoje doživljaje sa putovanja – jednostavno je uživao kao da sam putuje kako je i želio ali eto došla obitelj posao i preživljavanje. Pitamo ga gdje možemo dobiti domaću hranu (tavče gravče i slično) začinjenu originalnom Makedonskom glazbom. Odgovara da on to ima u svom motelu slijedeće dvije večeri pa „da navratimo“. Pada dogovor za sutra navečer i Vasi nas časti turom pića na račun kuće. Račun za ostalu hranu i piće nas dolazi 7 (sedam) Eur ali na računu zamjećujem oznaku da je „fiskalni“ – heb ga i njih pucaju poreznici na tržnici. Vraćamo se u sobu i bacamo u krevet, sve je ok zaspimo brzo.
Dan 7 subota
Budimo se oko 8 sati budući da u 9 moram biti kod mehaničara. Ponovno radimo 3 u 1 kave poboljšane sa neskafe (zalihe nam se znatno smanjile). Ja vozim kod mehaničara, a žena u svom stilu ide vidjeti za „Ohridski biser“. Dolazim do mehaničara iza neke Pizzerije – dečki piju kavu. Nakon 10 min razgovora i zajedničke kave i cigarete isti se prihvaća lanca. Čisti ga detaljno i maše glavom. Slijedi šok - priopćava da je lanac „neravjnomerno istegnut i pri kraju“. Sve mi čudno budući da mi moj mehaničar u Rijeci rekao da sa istim računam na još 10000 km ali se sjećam onih priča o kinezima „da je problem kada sastave lanac od različitih serija karika različite kvalitete pa popusti tamo gdje je kvaliteta slabija kada se najmanje nadaš“. U mom slučaju to je cca 1200 km od doma. Plaćam 10 EUR čišćenje i podmazivanje ali mi još nije jasno to naglo popuštanje lanca. Nakon kave vraćam se pred apartmane i parkiram svog kineza. Bacam motor na nožicu sa ravnim upravljačem i pritisnem lanac sa gornje strane pokriva cca 1 – 2 zuba zadnjeg lančanika. Poguram motor još cca 1 metar (u praznom hodu okreće lanac) i ponavljam isto – rezultat je isti. Ponavljam sve navedeno još par puta sa istim rezultatom. Po ovom mjerilu lanac može biti istegnut ali ravnomjerno. Ali strah je strah šaljem sms mom majstoru u Rijeku i Rikitumbi sa CCF-a sa opisom i pitanjem o problemu. Riki (Ramo odmah odgovara da uradim test koji sam već uradio i ako je ravnomjerno da nema brige. Moj majstor na prethodno navedeno nadodaje da i „vrlo loš lanac može još 1500 km ako se ubrzava mekano brzine mjenjaju mekano i na svakih cca 300 km naspreja, pa da ne brinem“. Budući da sam sprej potrošio javljam ženi sms-om da se nađemo na početku ulice trgovina i idemo tražiti sprej. Nalazimo se i ja ulazim u jednu trgovinu auto i moto dijelovima dok ona traži drugu. Pitam za sprej za lanac – OK imaju i to kvalitetan Shell-ov. Kupujem ga i uz put pitam za nekog „dobrog majstora za motore“ – odgovor je da je „dobar majstor za motordžije Pajo (Pavle) i opis kako ga naći. Šaljem sms ženi da se nađemo u onoj lokalnoj ćevabdžinici od Vasija. Stiže za par minuta i ona je malo zabrinuta. Objašnjavam joj da prolazimo sigurno do Hrvatske, a tamo su odmah nakon granice dečki iz MK Dvije Rote koji su ponudili pomoć kada smo bili kod njih, pa nema brige. Ovo je malo smiruje. Uz kavu joj dalje objašnjavam da treba poslušati još jednog majstora budući da moje iskustvo i savjeti ostalih govore drukčije. Pita zašto onda obraćam pažnju na „tog malog“. Odgovaram da polazim od toga da netko tko vidi 30 lanaca u mjesec dana zna više od mene koji samo sprejam i pregledam svoj. Dok pijemo kavu i pričamo nailazi vlasnik objekta Vasi uzima kavu i sjeda za naš stol. Pita nas zašto smo zabrinuti. Objašnjavam mu situaciju i to da trebamo kod Paje. Nema problema kaže on pa to je lako naći osobno ga poznajem i on je najbolji u Ohridu što se tiče motora, „vodio ja neke Norvežane do njega bili prezadovoljni i ostali još dva dana u motelu da malo proslave popravak za koji nisu vjerovali da može u Ohridu“. Brzo nam crta i objašnjava gdje je točno ta mala radionica (čovjek stvarno voljan pomoći osobno zove majstora i najavljuje nas). Krećemo po motor i obećajemo da navraćamo navečer do njegovog motela ako ništa drugo da kažemo koja je situacija. Za kraj Vasi nam ne želi naplatiti one kave kaže da nam treba osvježenje nakon šoka. Vraćamo se pred apartmane i zajahujemo motor te nakon 10 min smo ispred male radionice. Pajo (Pavle ili Pavel nisam ga najbolje razumio, a bilo mi neugodno da inzistiram na odgovoru) je čovjek od oko 40+ godina, a ispred radione su parkirani razni motori, a ne skuteri. Brzo podižu moj motor na stol i pregledaju detaljno lanac – dijagnoza je da je lanac OK normalno ravnomjerno samo malo istegnut i malo popušten kako se inače radi za duža putovanja. Pitam što košta pregled samo odmahuje rukom kaže da nas Vasi preporučio, a da putujemo mirno. Još starta motor i napravi manju vožnju sa koje se vraća i priopćava „Ljudi mirno do kuće sve radi ok“. Proslavljamo to čajem u obližnjem kafiću i krečemo u planirani pohod do manastira svetog Neuma. Vasi nam je, uz put do majstora, još objasnio da na putu do manastira obavezno obiđemo muzej „Zaljev kostiju“ gdje je replika jednog prapovjesnog naselja iz bakarnog doba na stupovima na vodi.
Vožnja uz jezero je užitak pa stajemo na slikanje:
Nakon cca 40 km stižemo do prilaza manstiru – dalje je zabranjeno motornim vozilom pa produljimo stazom koja vodi kroz tezge prodavaca suvenira i etno proizvoda:
Nadalje prije ulaza u park manastira je na lijevj strani otok sa restoranom „Ostrvo“ u kojem ispijamo kavu uz odlične baklave. Sam restoran je na splavima i izgleda ovako:
Nakon bakljava i kave produljimo u manastir Sv. Nauma. Već na prilazu se osjeća neki mir pa su i vjeverice spokojne i dopuštaju slikanje:
Park prije ulaza sa paunovima:
Ulaz:
Manastir:
Unutršnjost crkve nije dopušteno slikati i mi smo se pridržavali istog iako smo vidjeli turiste koji to nisu. Nadalje u unutrašnjosti je grobnica Sv. Nauma i postoji vjerovanje da pravi vjernici nakon molitve ukoliko prislone uho na ploču grobnice mogu još uvijek čuti srce Sv. Nauma kako kuca.
Odmah do manastira je crkva Sv. Petke:
Pri povratku do motora žena se baca na one štandove sa suvenirima i „etno unikatnim proizvodima Biljana dizajn“ dok ja razmišljam da li su mi oni rezervni EURi za najgoru situaciju dobro skriveni u čizmi ili ću samo začuti iza leđa „skidaj čizme“.
Pri povratku navraćamo do muzeja u Zaljevu kostiju i replike originalnog naselja iz bakarnog doba koje je inače pronađeno na stupovima ali na dubini 7-10 metara ispod vode. Pronađene su i kosti (ljudske i životinjske). Po istom je urađeno novo naselje na stupovima iznad vode.
Kada napuštamo Zaljev kostiju već je 18 sati, a do Ohrida ima oko 35 km vožnje. Stižemo u sobu tuširamo se i presvlačimo majice i krećemo u motel kod Vasija na večeru. Želim malo popiti tih makedonskih piva i rakija pa uzimamo taksi.
Motel Imperator je na cca 2 km od centra i bajkeri su uvijek dobro došli pa dajem svoje preporuke i podatke o motelu:
Motel Imperator, email: imperator_ohrid@yahoo.com, Facebook: Imperator Ohrid, telefon: +389/75261126, vlasnik i glavni i odgovorni urednik provoda Vasi Risteski. Motel posjeduje parking ispred i garažu u koju se mogu smjestiti naši ljubimci na dva kotača (obična garaža rezerve za kako neki tamo kažu „motordžije“ ali staje 6 – 8 ljubimaca na dva kotača)..
U motelu se bacamo na originalne i poznate makedonske specijalitete, uzimamo rakije za aperitiv potom Skopsko pivo i malu bocu vina uz večeru:
Svira muški sastav starogradske i romanse ali i izvorne Makedonske pjesme (nema cajki na našu radost):
A ženski dio gostiju ponekada zapleše na izvorne makedonske pjesme poput onih „Makedonsko djevojče“ i „Ako umram il zaginem“:
Valjda je ovaj ženski ples zarazan pa iako sjedimo u separiranom dijelu zaklonjeni djeluje i na moju ženu:
Ostajemo do kasno, a tijekom večeri nam se pridruži i Vasi pa pričamo što sve u Makedoniji vrijedi vidjeti uz to nam prepričava priče ostalih moto putnika koji su odsjedali kod njega, a mi svoja putovanja. Pitamo ga da li možemo vidjeti neku sobu koje iznajmljuje. Nema problema odvodi nas do jedne sobe. Soba je čista ima tv i normalno wc i kupaonu. Žalimo što nismo odsjeli kod njega cijena je ista 10 EUR po osobi ali može i sa doručkom tada 12 EUR doručak je po izboru (i vjerujem obilan polazeći od onoga što su nam donosili za stol jedna šopska salata je bila dovoljna za nas dvoje).
Na kraju večeri plaćamo večeru i piće svega 17 EUR, a bilo tako dobro. Vasi odbija da nam pozove taksi već nas sam odvozi do našeg apartmana i uz put nam objasni još neke znamenitosti u Ohridu (šteta što je vožnja samo oko 3 km).
Bacamo se u krevet i pričamo o protekloj večeri ali ubrzo zaspimo.
Dan 8 nedjelja
Dižemo se oko 8 sati plaćamo apartman – pitam kada moramo napustiti sobu – kada hoćete. Još jedan dokaz da su na Ohridu gostoljubivi. Polako se pakiramo nabacimo stvari na motor (koristim putne pvc bisage) i krećemo. Prvo neki doručak potom na benzinsku dopuna goriva kako bi u Albaniji tankao samo jedan put budući da se ne snalazim sa svim tim benzinskim tamo, a svatko dao neki drugi savjet o tankanju. Na benzinskoj susrećemo Španjolca sa Transalpom ali adventurer uređenim (alu kovčezi sa strane i na prtljažniku, a dodatnao brdo opreme na njemu). Započinje razgovor i objašnjav mi da je 3 mjeseca na putu da je prešao detaljno Italiju, Grčku, dio Hrvatske oko Dubrovnika i dio Albanije. Pitam ga čime se bavi kada ima toliko vremena. Odgovara da je nezaposlen ali od države prima naknadu od 800 EUR mjesečno slijedeće dvije godine pa je odlučio to iskoristiti za malo putovanja. Eto kod nas ponosno plaće od 670 EUR, a nezaposleni u Španjolskoj 800 EUR. Uz kavu koju ga častimo i cigarete koje on nudi (neke Turske) pričamo o putovanjima – lik je super i ima smisla za humor tako da mi je žao što moramo krenuti dalje kako bi stigli tijekom dnevne svijetlosti do Skadra. Pozdravljamo se i mjenjamo brojeve mobitela. Poručuje mi „samo oprezno na cestama u Albaniji“. Vidi se čovjek je to prošao. Bacamo se u sedlo i krećemo.
Do Elbasana stižemo ok u jednom komadu, unatoč onim spojevima na mostovima koji su izlomljeni, ali tek na povratku uviđam da je spust trajao dugo skoro do Elbasana i tek mi sad jasno zašto je moja žena rekla „Svaka čast Krcku na usponu sve je izdržao i pretjecanje onih kamiona“. Pijemo kavu u Elbasanu i malo razgledamo okolicu djeluje kao industrijski grad iz doba soc. Realizma.
Od Elbasana do Tirane ide super ali kao je nedjelja dok vozimo onom obilaznicom „Unaza e madhe“ koja ima tri trake u svakom smjeru uočavam na parkinzima sa strane grupe bajkera i to sve R-ovci. Kako je nedjelja zaključujem da je to vjerojatno neko neslužbeno sastajalište u Tirani budući da su na istim parkinzima i neki auti, a na njima boce sa coca colom i pive. Uskoro nas pretječu dvije sportive pod maksimalnim brojem okretaja i nakon što su nas pretekli oko 150 metara bacaju se na zadnji kotač i tako voze do blagog zavoja iz kojeg nestaju maksimalnom brzinom. Razmišljam o mom Krcku sa 22 konjske snage. Uskoro oni isti motori dozuje iz suprotnog smjera na drugoj strani obilaznice, dečki svaka čast pržite najmanje 150 km na ovom neravnom asvaltu (heb ga valjda navikli ali bit će njima čudno kada pređu malo na zapad pa nema onog poskakivanja he he ..). Prolaz kroz Tiranu je u jednom trenu postao malo problematičan fulali smo jednu ulicu sa popisa za prolaz. Stajemo i moja žena na Talijanskom pita neki bračni par kako na Skadar. Ljudi su ljubazni do pakla objašnjavaju nam da je najjednostavnije da se vratimo oko 1 km i pratimo pravac za Durres (Drač) pa kod Vore-a na pravac za Skadar ali kako i sami znaju da su putokazi u Tirani malo upitni savjetuju nam da nakon prvog putokaza samo vozimo ravno. Ulaze u kafić i mole papir i kemijsku pa nam nacrtaju tu prvu ulicu i gdje nakon cca 0,5 km skrečemo i napišu točke pored kojih prolazimo kada napišu Lunii postaje mi jasno da je to onaj pravac SH2 koji sam želio uhvatiti kod prvog prolaska. Albanci su stvarno ljubazni i ostaju mi u ugodnom sijećanju. Sve postaje jednostavno nakon prvog skretanja držimo pravac i izlazimo na auto cestu za Durres i tu prvi put vidim oznaku pravca iz karte – na ploči lijepo piše SH2 za Drač. Skraćeno ovaj pravac ima oko 10 km više ali večinom auto cestom i kvalitetnijom magistralno cestom pa je vremenski znatno brži. Kako je neradni dan i ima dosta vikend vozača kod prolaska pored parkinga ili na suženjima sa auto ceste na magistralu viđamo male Albance kako nude male zečiće na prodaju (ili kuneliće to nikada ne razlikujem). Moja žena voli životinje pa na jednoj pauzi pita pošto su i oduševljava se „samo 3 eur, a jadan ako ga ne uzmemo pojest će ga“. Hvala bogu prihvaća da smo na motoru i nema šanse (već mi pada na pamet da smo išli autom bio bi problem na granici sa zekanima i ponekim napuštenim mačićem pokupljenim uz put). U Skadar stižemo oko 17 sati poslije podne onaj hotel u kojem smo bili nema niti jednu slobodnu sobu pa nalazimo drugi u centru. Hotel Rozafa ima lijep izgled restorana i lift ali su sobe još u zaostatku iz soc realizma – cijena „prava sitnica 12 EUR po osobi sve sa doručkom“. Nema veze to je na jednu noć, a imaju ograđeni čuvani parking. Bacamo rollbag i bisage u sobu, tuširamo se i prašimo van na večeru. Korzo u Skadru izgleda kao u Rijeci i krcat je ljudima:
Nalazimo neki restoran gdje imaju Japrak i neko meso na Albanski način uz to popijemo Tirana pivo i dvije rakije. Večera ok dojmovi o Skadru noću ok i vraćamo se u onu sobu iz socrealizma tuširamo i bacamo u krevet.
Dan 9 ponedjeljak
Ustajemo sa kišom doručkujemo onaj Albanski doručak od dva jaja na oko komada sira i malo pekmeza (ovaj put) iz zdjelice. Sobu moramo napustiti do 10 sati pa uzimamo stvari i uz kavu čekamo da kiša malo popusti. Stavljam bisage i rollbag na motor pričvrstim sve to i dodam kišne navlake na bisage. Uskačemo u kišne hlaće i krećemo ka Ulcinju. Naleti kiše nas peru do Ulcinja kada popušta ali ostaje oblačno sa povremenih par kapi. Ne da mi se voziti 450 km po kiši pa šaljem Matku iz MK Dvije Rote sms da li možemo prenoćiti u Club Hous-u. Naravno da možemo svi moto putnici su dobro došli. Vozimo do Boko Kotorskog zaljeva i odlučimo se ponovno oko zaljeva kako bi slikali ponešto što smo zaboravili prvi put:
Sve granice prelazimo bez problema i oko 17 sati smo u Ćilipima gdje nas dočekuje Matko, a potom stiže još par članova kluba. Dečki su stvarno super i provodimo večer u ugodnom razgovoru tako je sve ok da zaboravljam slikati. Nakon što smo ostali sami šaljem sms Rikitumbi sa CCF-a i dobivam odgovor da obvezno moramo navratiti do njih i ispričati sve iz prve ruke, a krenut će sutra malo nama u susret do Makarske. Ponovno postavljamo ručnike i vreće za spavanje na one ležajeve u potkrovlju kluba i jedva se uspinjem na ležaj i zavlačim u vreću – iste sekonde zaspim.
Dan 10 utorak
Budimo se oko 9 sati i čujemo vani kišu. Izležavamo se i nakon sat vremena polako ustajemo i vadimo zadnje zalihe prepečenca i paštete za doručak te kuhamo one zadnje 3 u 1 kave iz zaliha, a koje ispijamo za šankom u MK:
Kiša prestaje ali navlačimo kišne hlače, pakiramo stvari i puštamo ključ od kluba na dogovorenom mjestu i palimo dalje.
Oblačno je ali ne pada nikakva voda pa vozimo bez problema. Na pauzi za kavu se čujem sa Rikitumbom isti kaže da se javimo kada prođemo Neum pa on kreće. Sve 5 vozimo dalje. Stajemo da bi slikali Bačvanska jezera koja smo prošli pu prošli pod kišom pa nije bilo volje za slikanjem:
Zaključujemo da je sve što smo vidjeli na putu lijepo ali da jedino Lijepa Naša ima na svakom koraku prirodne ljepote kako niti jedna druga zemlja nema.
Vozimo uz jednu pauzu u pravcu Makarske vreme je ok pa skidamo kišne hlače ali ne ide to tako pri ulasku u Podgoru iznenadi nas u roku od 2 – 3 minute nevera sa krupnim kapima kiše koja kreće. Stajemo blizu nekog autobusnog stajališta sa zaklonom i pored nekih većih garaža i Anita sjaše i upućuje se u pravcu autobusnog stajališta pored garaža ja još okrećem motor. Iznenada iz garaža izađu dva dečka i mašu mi da uđem, a potom otvaraju vrata garaže. Vozim ka garaži i tek sada vidim natpis „Vatograsci Podgora“. Pokazuju mi da parkiram motor između vozila kako ne bih ometao brzi izlazak istih, a Anita dolazi odmah iza mene unutra. Dečki nas nude kavom te počinje priča. Provodimo ugodnih pola sata u druženju sa dežurnom ekipom iz Vatrogasci Podgora dok ne prođe kiša (dečki su super svaka čast vatrogascima – uvijek voljni pomoći, pričao mi jedan frend da su njega na putu u Njemačkoj primili vatrogasci pod neverom na prenoćište, sada samo mogu reći naši su isto super):
Nakon ugodnog druženja jašemo dalje. Nazvao sam Rikija i dolazi nam u suret tako da se nakon Makarske srećemo i produljimo zajedno do njega do Splita. Provodimo ugodnu večer sa Ramom i njegovom obitelji uz večeru piće i razgovor - za pamtiti to gostoprimstvo.
Dan 11 srijeda
Budimo se oko 8 sati i pijemo kavu sa domaćinima potom slijedi doručak red priče pa još jedna kava, Ramo obavlja osnovne poslove i vraća se doma. Krećemo oko 11 sati, a Ramo i Mare nas prate dio puta do Trogira na svom en 500 i dobivamo detaljne upute od Rame (Rikitumba) kako skratiti put do Šibenika te nakon toga na pravcu Šibenik Benkovac. Nadalje nam pokazuje cestu do Šibenika i prvi vidikovac sa sjajnim pogledom gdje pada slikanje:
Rastajemo se sa ljubaznim domaćinima uz dogovor da moramo na neko zajedničko putovanje i prašimo dalje. Vozimo dobrom ravnom cestom do Šibenika pa se nakon Šibenskog mosta prebacujemo na drugu samo pravac do Benkovca (po savjetu Rikitumbe – Ramo sa CCF-a). U okolici Benkovca zastajemo kod prijatelja na kavi i potom dalje preko Masleničkog mosta i Starigrada – Paklenica (tankamo i pauza za sendvič i cigaretu) pa dalje preko poznatih nam zavoja do Cesarice. Mala pauza ispred zatvorenog restorana Raj pa do Senja na kavu. Već polako dolazi večer pa pod svjetlima vozimo dalje i slijedeću pauzu radimo u Bakarcu. Noć je i hladno za voziti te uzimamo dva čaja da se ugrijemo. Nalazimo se na 15 km od kuće ali smo premoreni i sjedimo malo dulje. Dalje vozim polako (pada mi na pamet da se najviše nesreća dogodi kada se putnici približe kući na nekih 10 – 15 km pa se opuste kao da su već doma). Doma stižemo oko 21,30 i slavimo to otvaranjem boce dobrog plavca iz koje ispijamo samo dvije čaše. Kuhamo juhu iz vrećice i otvaramo neku paštetu sa gljivama još iz Makedonije. Tuširamo se i prije spavanja malo analiziramo put. Zaključak je da smo na putu upoznali samo dobre ljude i da nam oni ostaju najviše u sjećanju.
Odvozili smo zajedno sa putem i lutanjima okolo, a po mom brojaču kilometara znatno više od 2500 km ali kako je po michelinu taj put oko 2500 km računam ga tako. Bilo je 2500 km za kineza od 250 ccm. Trošak puta cca 700 EUR. Dečki i cure naprijed zajašite i vozite - ma koliko se trudio nisam uspio prenjeti dojmove sa putovanja, to ostaje u sijećanju ali najviše dobri ljudi koje smo upoznali i opisali.
Naslov: Ohrid Makedonija ili 2500 km za 250 ccm3 
sri 25 ruj 2013, 00:33![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/darkages/up_arrow.gif){kind=icon}
koliko ti je dugo trebalo za napisati ovaj tekst i postaviti sve slike?.. 
u svakom slucaju, svaka cast i procitam sve pazljivo kad mi stignu napokon i sve slicice.. 
, svaka čast
. 
al mimo tog ta dionica mi se najviše svidila.. u biti cijela od Tirane do granice s makedonijom...
