Kymco nas vodi u EU - sa skuterom od 50ccm preko cijele Euro

Dan deveti

03.07.2013



Svira Nothing Else Matters od Metallice na radiju, opet kiša pada, već mi je skoro cijeli šator uništen i jadan moj Kymco, nije mu lako od ove puste kišurine koja ne misli stati zadnjih par dana. Lipog li lita, Bože dragi. A što je najgore, nije ni doma puno bolje. Nije toliko ni čudno da na sjeveru Europe pada ali na Mediteranu....nije dobro...Samo se nadam da sutra neće padati je idem prema Leipzigu, pokušati ću doći do grada i uzeti hostel, baš mi triba spavanje na krevetu nakon svega.

Da me netko pita da trčim - trčao bih. Da mi da izazov da pumpam sklekove - pumpao bih sklekove. Ali nema pomoći. Kolika mi god bila fizička sprema - ubijen sam. Zbilja jesam. Iscrpljen. Sve me boli. Treba mi krevet i to odmah. I tuš. I nešto suhe robe. Sve mi je smočeno, dok ovo pišem padaju mi kapljice sa vrha šatora na sve...

Prirodo, volim te ali me ubijaš....Zašto?


I moram uzeti hostel radi još jednog razloga, moram sve osušiti, kompletno


Danas sam pokušao doći za Berlin ali nikako. Zatvorena cesta iz dva pravca a na Autobahn ne smijem. Pravac Leipzig. Što sad. Ako sam išta naučio na ovom putovanju to je - plana nema. Plan stvaraš u hodu.

Trebao sam u UK, nisam uspio radi goriva. Trebao sam u Berlin, nisam uspio radi cesta. Koje iznenađenje me još čeka?


I opet traži Ante kamp. I našao ga. Predivan. Njemačka je općenito lijepa zemlja sa predivnim i urednim kampovima. Ali skupim. Ovaj danas je 17 eura za noć plus 5 eura za internet. Preskupo ali moram.

U zadnje vrijeme nemam nekih specijalnih događaja za pamćenje jer je stalno kiša i ona otežava i ovako lošu komunikaciju sa domicilnim stanovništvom plus puno vozim. Po 300 kilometara dnevno.


Idem spavati i molim Boga da ne završim potopljen kao Noina Arka

Dan deseti


04.07.2013


Leipzig nije moj grad. Istočna Njemačka nije za mene.Ljudi brzo i blesavo voze. Krajolik je jednoličan i dosadan. Mentalitet je sasvim drugačiji nego kod Zapadnih Nijemaca. Na gore.


Dakle, jutros sam se probudio mokar i sjeban. Dobro jutro, Ante. Ajde, bar mi tehnika nije otišla u qurac. Kad sam izašao iz šatora i ugledao Kymco onako mokar, došlo mi je da plačem. Čovjek se, htio ne htio, veže za stroj. Posebno kad te tako dobro služi.

Spremio stvari polako i ajmo dalje, danas obavezno moram spavati na suhom, dakle neki hostel mi ne gine.

Nakon duge vožnje po čudnom vremenu, dolazim u Leipzig. U gradu promenada. Točno 1234867593319 ljudi u gradu. Brojao sam. Zato znam. Treba se i naviknuti da ovo nisu Nijemci kako ja smatram Nijemce. Staloženi, mirni, obzirni. Zaboravite. Ovo je istok.

Aj, nekako, na jedvite jade, nađem Turist office, cure su zbilja bile ljubazne ali kažu mi da nema mjesta po hostelima jer je ka neka promenada u gradu plus Bruce Springsteen je u gradu. Tell me about that! Pa, zbog njega sam i tu! Ajde, uputi me u jedan hostel koji bi kao mogao imati mjesta. Nekako, nakon milijun falinga ga nađem, cura na recepciji mi kaže da mogu samo uzeti sobu sa njih 10 unutra, 25 eura. Ajde, mala oladi. Što misliš da san ja veslo cica? Pa ja sam Balkanac, matere ti. Odo ja dalje svojim putem.

Vratim se do Turist office-a i ljubazne cure mi tamo nađu smještaj, kao neznam hoćete ga uzeti jer je 15-tak kilometra od grada, daleko je....Helloooouuuuuu?!? Jel me vidiš? Pa, motorist sam, sidnem na bike i tamo san u sekund. Plus mi paše što je izvan grada. Mogu se maknit od ove gungule.


Pošto sam iznimno spretan, nisam baš iz prve pogodio taj moj motel. Pa mi je pomogao ljubazni Švabo, svaka mu dala. Ajde, smistia se unutra, odmah sreo Irca, raspričali se, Bogu fala da mogu s nekim pričati na svom jeziku ha,ha,ha. Bez zajebancije, ja sam anglofil i svaka komunikacija na Engleskom jeziku mi je draga, napokon malo intelektualno zahtjevnija spika za razliku od prijašnjih dana. Irci su zakon, jedva čekam posjetiti tu zemlju


Smještam se u sobu, otuširam i zaspivam snom pravednika. My own bed. Thank you, Jesus.



P.S.


Dvi riči. AUSFAHRT. UMLEITUNG.

KRV SU MI POPILE!!!

Cilu Njemačku se vozim i tražim di su ta dva grada kad svugdje na svakoj fuckin' tabeli ogromnim slovima pišu ove dvi riječi. A nigdje ih u atlasu. Tribala mi je cila vječnost da mi se lampica upali i skužim da to nisu gradovi. Pametan sam za popizdit.

Dan jedanaesti


05.07.2013


Nakon jedne normalne noći, napokon prospavane na suhome i toplome, osjećao sam se puno bolje.

Najveći problem, koji me još zeza, su miogeloze. Strašno me leđa bolu, na sam dodir kože u gornjem dijelu leđa javlja se užasna bol. Apsurdno je to, zaista. Kao što rekoh i prije, treniram gotovo svakodnevno i po svoj logici ne bi smio imati takvih problema, čak usprkos tome što i mučim leđa na motoru po cijele dane. Jebat ga. Što ću sad? Plakati? Malo morgen.


Izležavao sam se u krevetu kao najveća lijenčina, nije mi se dali nigdje ali sam shvatio da ću puknuti od dosade ako tako nastavim. Zato sam sjeo na skuter i odvezao se do grada.

Prvo sam stao do Lidla da si kupim neke namirnice i druge sitnice. U redu čujem poznati jezik. Kad su ljudi izašli vani dođem do njih i priupitam ih odakle su. Sramežljivo mi čovjek kaže da je iz Srbije, vjerovatno misleći da ću se pokupiti i otići ća. Ma da. Ništa od toga. Bio sam baš sretan što mogu malo porazgovarati na poznatom jeziku bez da mislim što ću reći, čovjeku je bilo drago i srdačno smo se razišli.

Da se razumijemo, Srbi nas jesu napali i mi nikad ne bi smjeli zaboraviti to. Njihovo kukanje da su protjerani su čiste pizdarije. Bilo je sranja, ja sam uvjeren u to ali poanta priče je da naši tenkovi nisu išli na Beograd ( a ne bi da smo ih i imali 1991 godine ) nego su njihovi išli na nas, tako da mi ih iskreno i nije žao, zakuhali su paštu sami. I poslije su ih Amerikanci dokrajčili.

Meni je žao malih ljudi kao što je bio taj čovjek i koji je morao pobjeći iz svoje države da bi mogao normalno živjeti. Takvih ima mnogo. I njih mi je žao.

Zbilja me nije briga odakle je netko ako je dobar čovjek.


Nakon ugodnog razgovora, upalio sam motor i otišao do grada, malo slikao sve okolo, otišao naći Red Bull Arenu da se znamo snaći za koncert i vratio se nazad u sobu. Bol u leđima je bila brutalna i nisam imao nikakve volje više voziti.


Ostatak dana sam uživao u sobi i gubio vrijeme na internetu.

Dan dvanaesti


06/072013


Ništa. Radio ništa.

Odmarao i čekao ženu. Upalio Malu Zvijer i bacio đir do grada, malo slikao i to je to. Mislio hoću li do Berlina pa se vratiti nazad, skužim da nemogu 500 kilometra napraviti u jednom danu a niti bi mi leđa izdržala.



Čekam koncert

07.07.2013


Probudio se jako sretan.


Dolazi mi Ana sa busom ( jadna, koliko se navozila do Istočne Njemačke...) i danas je koncert od Bruce Springsteena. Jedva čekam.

Doručkovao i veselo sjeo na moj Kymco. Otišao do zračne luke jer tamo dolaze busevi iz Hrvatske.

Vidim dolazi bus i čekam da mi Ana izađe. Kad sam je vidio da izlazi sa torbom za popeti se na Himalaju nisam znao hoću li je prije poljubiti i pogoditi livin kružnim u glavu

Ipak sam je poljubio, što ću od nje. Žena je, ne znaju one za bolje

I tako mi prekrcani sjeli na Malu Zvijer, vozimo se vozimo kad on odjedanput stane. Što je sad?!? Pa ovo nije moguće! Prošao sam preko 2500 kilometara sa njim i nisam imao ni najmanji problem, dođe mi žena i on odmah stane. Pa ti vidi.

Ništa, malo pričekam da se ohladi, upalim ga ali jedva nas doveze do Motela.

1000 pitanja u glavi. Što,kako,di. Udaljeni smo kilometrima od kuće a mali skuter mora voziti još ovoliko koliko sam prošao do doma plus za Anu i njezinu prtljagu ( koja je mala za popizdit ).

Ništa, zovem Dinka. On se, kao i svaki put do sad, pokaže kao ljudina. Kaže može biti bilo što, nikad ne znaš, zvat će servis u Leipzigu pa neka oni vide. Kažem mu ja prvo neka pričeka pa da promjenim svječicu, možda je do toga. Zbilja sam bio zabrinut jer je Kymco vrhunski proizvod, ovo nije nikakvo ružno ulizivanje sponzoru, to je zbilja jedna kvalitetna marka i koliko god da sam ga mučio nisam mogao vjerovati da se nešto ozbiljno desilo.


Bogu hvala i nije. Promjenio svječicu i Mala Zvijer je opet kao nova.

Otišli malo do grada i pokušali naći mjesto za ostaviti Kymca na sigurnom dok smo mi na koncertu. Ma, nema šanse.

Vratili se natrag do Motela, ostavili skuter i otišli sa taksijem. 25 eura u jednom smjeru. Preskupo ali nemamo opcije.

Nismo ni došli a već smo naišli na preprodavače, 2 karte platili 150 eura. Super :)Za Bruce -a ništa nije puno!


Prvo smo čekali na užarenom suncu u redu kao za koncentracijski logor cirka 2 sata. Ljudi su počeli izluđivati, masa od 50 000 ljudi vani a samo jedan ulaz. I to je ta poznata njemačka učinkovitost?

Bili smo jako razočarani.

Upoznali Nijemca iz Munchena koji je bio u redu s nama, legenda od čovjeka, kaže da ne može vjerovati da nas dvoje tako mladi a slušamo tako kvalitetnu glazbu ( oko nas su svi bili + 40 godina...), da njegova djeca slušaju samo gluposti. Kažem ja da je slično i u Hrvatskoj ali mi smo fanovi od U2 i slične glazbe. Ostao je ugodno iznenađen. Doduše, ja slušam sve osim narodnjaka, njih ne mogu niti da sam pijan kao smuk. Ne mogu nikako.

Rekao nam je da ovo čekanje i brza vožnja je normalna za Istok, da kod njih ne bi bilo ovako. Zbilja jako loša organizacija.

Na U2 u Zagrebu sam bio 2009. - te godine i 60 000 ljudi je ušlo odmah, jako puno ulaza, sve je bilo super.


Uglavnom, da ne duljim previše. Bruce je kralj i spasitelj rock glazbe. Nenadjebiv. Čovjek je zakon i koliko god da ste ga platili malo ste platili. Treba ga vidjeti dok još ne ostari puno.

Publika?

Očaj. Ne razumiju šale, ne razumiju engleski, atmosfera mi nije bila nešto.


Ja jednostavno ne mogu razumjeti što čovjek radi na koncertu od nekoga tko pjeva na engleskom jeziku ako ga ne razumije? What's the point?


Dolazimo u hotel sa taxijem, opet istresli 25 eura i legli kao zaklani. Sutra nas čeka dug put.

Dan četrnaesti

08.07.2013


Budimo se odmorni i sretni što smo skupa. Kad se male ruke slože - sve se može.

Spremamo opremu na skuter, obavljamo sve što trebamo i odlazimo prema Češkoj.


Pošto sam u Leipzigu bio već par puta, lako sam našao izlaz iz grada, pa se onda opet izgubio. Čudno za mene. Ajde, nekako smo se uspjeli snaći i dospiti na glavnu cestu, koliko god mi je prije sporo išao Kymco - sad je išao zbilja nikako. Mali motor od 50 ccm, ja 90kg, Ana oko 60kg plus prtljaga još toliko. Previše i za puno ozbiljniji stroj a kamoli za mali skuter. Rekao sam sebi - ako ovaj mali skuter dođe čitav doma treba mu spomenik podignuti, bez zajebancije. Neznam ni sam kako smo sve stvari uspjeli staviti na njega a kamoli što drugo.

Na cesti smo vidjeli traktor kako vozi kamp kućicu. Prešli smo ga tri puta, no pošto smo stajali da odmorimo skuter on bi svaki put prošao dalje. Koji car.

Brzo smo došli na granicu sa Češkom i molili Boga da nisu istinite priče da su na Istoku svi vozači loši. Nažalost, istinite su.

E da, Češka nas je dočekala sa trešnjama uz put i nizbrdicom od 7 kilometra. Yuhuuuu!

Ne mogu reći da smo uživali u vožnji jer bi to bio mazohizam za izjaviti.

Predvečer smo došli ispred kampa koji je bio ucrtan na karti. Ljudi su veseli, razumiju nas kad pričamo i koliko mi se čini vole Hrvate. Slavenska braćo!

Ušli u kamp, postavili šator i malo stali. Bili smo umorni za popizdit.

Ajde, idemo nešto pojesti - i tu slijedi ugodno iznenađenje - hrana jeftina i dobra a pivo vrhunsko i košta 1 euro! Moga bi se priseliti u Češku he,he,he.

Nakon večere i par pivica otišli smo do našeg šatora i zaspali snom pravednika. Kad voziš cijeli dan nemaš problema sa spavanjem

Dan petnaesti

09.07.2013


Ujutro kad sam se probudio prva briga mi je bila moja Mala Zvijer. Jebem ti, previše smo ga opteretili, zbilja je loše vukao nakon jako malo vremena. Recimo, dok sam bio sam prolazio sam Alpe bez nekih većih problema, zbilja. Polako, sa stajanjem ali je išao. Nakon što bih stao po 30 - tak minuta i kad bih se makina ohladila, skuter bi opet vukao. Ovdje nije bilo pomoći. I na najmanjoj uzbrdici je stvarao probleme ( što je sasvim normalno, da se razumijemo...) i nije mi se to sviđalo. Zbilja smo ga preopteretili i rekao sam sebi po milijun puta tokom ove avanture ako skuter to izdrži da slobodno može ući u povijest, bez zajebancije.


Sjeli smo tako na naš Kymco i uputili se prema jugu Češke. Već na kretanju smo uvidjeli da su Češki vozači užasni, zbilja jako loše voze. Narod je dobar i prijazan ali kao vozači su užasni. Skoro nas je jedan autobus ubio na putu, totalno nas je izgurao sa ceste. Molio sam samo Boga da se što prije dočepamo Austrije.

Moram priznati da me se Češka i nije nešto dojmila. Mislim, kako bi rekao naš proslavljeni skijaš Ivica Kostelić u intervjuu u Playboy - u. Kaže Ivica da ga je policajac na granici sa Norveškom pitao jeli već bio u Norveškoj. On kaže da jest. Pa ga upita policajac kako mu se svidjela Norveška, jeli lijepa. A Ivica mu odgovori: - Prijatelju, kad dolaziš iz Raja na zemlji teško da te išta može oduševiti.

Doduše, ja sam puno putovao i mislim da svaka zemlja ima svojih ljepota, neke više - neke manje. U Češkoj su lijepi gradovi i vidi se da je to nekad bila najbogatija i najslavnija Slavenska država. Problem je u krajoliku koji je prilično dosadan i nije raznolik. Dakle, prilično monotono.

Žurili smo se proći što prije Češku da se dohvatimo Austrije a i još jednog razloga - shvatili smo da smo užasno preopteretili skuter i da moramo doći doma što prije, zbilja nas je bilo strah da nešto ne rikne. Nisam to rekao Dinku ali me je tog jako bilo strah, nisam ga htio zabrinjavati dodatno, čovjek je poslovan i ima milijun briga na glavi, nisam ga htio još s time opterečivati. Doduše, novca smo imali za još par dana puta jer smo ponijeli Ane i ja svoje novce plus Dinkovih 1000 eura. Dakle, da smo imali makar 125 ccm u skuteru išli bih još par dana po Europi, mada ne znam ni sam gdje, sve je to Istok a Istok me nije oduševio. Zbilja, di su oni od Hrvatske sa ljepotom, miljama unatrag.


Na jedvite jade i sa zadnjim atomima snage smo se dočepali predivnog kampa na jezeru na jugu Češke, napravili šator i piči na večeru! Bili smo jako umorni, iscpljeni i gladni, nije lako biti avanturist!

Nakon obilne i jeftine večere otišli smo do kampa, popili po pivo i natrag u šator, čekaju nas nove ceste...

Dan šesnaesti


10.07.2013


Ujutro se probudili pokraj predivnog jezera, skupili stvari, otišao platiti račun kod predivne Čehinje u uredu i pičimo dalje


Polako, sa par stajanja smo ušli u Austriju, kad smo došli do granice postali smo bolno svjesni germanske učinkovitosti i istočne zaigranosti. Tamo gdje je tabela Austrija je sve uredno, čisto, nema smeća, ma bajka. A tabela Češka. Pa, gore nego kod nas.

Tu sam uvidio da smo mi Hrvati koji cvile previše. Oke, masu toga ne štima ali ja sam vidio svijeta, nismo mi baš ni Indija. Ako ćemo govoriti o nekim Europskim mjerilima puno smo čišći od Italije, Francuske i Španjolske, posebno juga. Ima definitivno manje kriminala. Ceste su nam bolje ( da, ne biste vjerovali ), svatko tko je bar jedanput išao od recimo Rijeke do Dubrovnika "starom" cestom zna da je cesta zbilja ok. To nije tako u mnogim EU državama. Istok neću ni spominjati. Jedna misao me pratila cijelo vrijeme - pa, Češka, Mađarska i te države su ušle u EU dok nije bilo "krize", bilo je novaca, svega. Di im je taj novac završio? U infrastrukturi nije. Definitivno. Možda oni imaju više posla nego mi, industriju....Neznam...Eno im to...Nisam oduševljen, dapače...Industrija kakva je u Njemačkoj i Austriji je toliko različita od industrije na Istoku da je to neusporedivo...Ja tamo ne bih radio za ne znam kakve šolde.

Kao što rekoh i prije, ja sam kao mulac od 25 godina imao plaću kao 5 profesora u Hrvatskoj i dao sam otkaz, nisam mogao raditi ono što mi srce neće, tijelo ne prihvaća a mozak odbija. Ja sam takav. Osebujan. Oduvijek sam bio. Ali se trudim živjeti na svoj način, koliko mogu. Život je pun kompromisa, radim ih i ja ali pokušavam da natjeram vodu uvijek na svoj mlin.



Kad smo ušli u Austriju mogao sam odahnuti što se tiče vožnje mada moram priznati da sam bio isto pod laganom tenzijom, ipak je Zapadna Austrija drugačija, taj Zapad mi je postao opsesija, mogu ljudi govoriti što hoće ali vlada red. Jako je ugodno živjeti u tom redu. Jako se lako naviknuti na taj red. Kako bi rekao moj prijatelj koji je živio u Kanadi - Hrvat se lako navikne na život u Kanadi ( uvjetno rečeno...) ali Kanađanin bez posla u Hrvatskoj neće baš tako lako. Istina je to.


Uživali smo u vožnji po Austriji i ujedno joj jebali sve po spisku. Tim redom. Zašto smo uživali a zašto smo joj jebali sve po spisku? Zato što je lijepo, uredno, vozači su dobri, Austrija je općenito jedna jako lijepa država - zato što ne znamo Njemački, zato što nitko ne zna Engleski, zato što je puno skuplja od Češke i zato što je puna BRDA!!! Jebem ti brda!


Predvečer, nakon mali milijun brda koje smo prošli tako da bi konstantno stajali, nekad bi se Ane i skidala sa skutera da može izvući to isto brdo, smo došli u kamp. I to kakav kamp. Iznajmili kućicu u cvijeću, kao iz filma. Uživali smo kao gušteri na suncu.


Mladi, puni života i elana, cijeli svijet je bio naš....

Dan sedamnaesti
11.07.2013


Nakon predivnog boravka u kampu odlučili smo da idemo dalje na jug. Dakle, Mađarska. Nekako sam se nadao da je Mađarska ravna, dakle bez puno brda i bio sam u pravu. Od svih država koje sam prošao, Mađarska je bila nekako sa najviše ravnica.

Naravno, tu ide i druga strana medalje. Jezik koji je totalno nerazumljiv, dakle svemirski, vozači koji su jedva nešto bolji od Čeških, krajolik koji izgleda jako jednolično i cijene koje nisu u eurima ( što i nije neki nedostatak, jedini je problem razmjena..).

Već smo poprilično bili umorni od vožnje, svaki dan proći sa malim skuterom toliku udaljenost je zbilja zahtjevno i nema nekog gušta. Ujutro sjedamo na skuter sa mišlju da izdržimo i on i mi a navečer odahnemo jer znamo da smo gotovi za taj dan. Tako nekako.

Ispada da sada najmanje pišem o događajima oko sebe ali to je jednostavno tako, nema nekih novih događaja jer se slabo sporazumijevamo sa lokalnim stanovništvom i i ovo što viđamo nije nešto osobito zanimljivo. Bar ne nama.

Ja sam osoba koja voli sjesti u lokal, popričati s nekim o smislu života, potruditi se nasmijati nekoga i biti nasmijan. Teško je to postići s neki tko priča engleski jezik samo na razini osnovne škole, ako i toliko. Građevine i spomenike volim pogledati, slikati se pored njih i to je sve, ništa više ili manje. Dakle, meni je bitan kontakt s ljudima a to je teško postići bez znanja jezika.

Naravno, i priroda je ono što me oduševljava. Ovdje to nije slučaj.

Nakon još jednog napornog dana gdje me Ana masira dok vozim a vozači joj viču bravoooo - došli smo u kamp pokraj jezera. I nadali smo se ljepoti. I prevarili smo se. Pozitivna stvar je što je hrana i pivo bilo jeftino, momak na recepciji je bio napola Hrvat ( ali nije znao i riječi hrvatskog...) i činilo nam se da smo dobili super mjesto u kampu jer je sve bilo prazno oko nas.

Kažem,činilo se. Zašto? Pa zato što je taj isti momak nasadio odmah do nas Poljski par na motociklu ( mjesta je bilo na bacanje u kampu...) i što je vozač tog motocikla hrkao CIJELU NOĆ! Pa ti uživaj.

Zato sam se ja probudio oko 6, pričao glasno, spremao se glasno i njih probudio. Očito je žena skužila da smo bili prilično ljuti jer nam se javila onako posramljeno. Oduvijek su mi išli na živce ljudi koji drugima nešto nameću ili uzurpiraju. Ako znaš da hrčeš, i to snažno, reci to onome tko spava do tebe, upozori ga da na vrijeme može da se makne. Ali ne, lakše je biti bezobrazan.

E,onda i ja budem bezobrazan.

To mi je isto kao i kad vidim prazno parkiralište a tip parkira automobil preko 2 parking mjesta. To treba odmah u zatvor na doživotnu robiju.

E da, momak koji je radio na recepciji nam je rekao da recepcija radi tek od 9h ujutro i da moramo platiti dodatno ako želimo ići u 7h ujutro pa smo u jednom od najgorih kampova platili skoro pa najveću cijenu, 19 eura.

Živjeli!

Dan osamnaesti
12.07.2013


Nakon "divne" noći provedene u kampu i plaćanja dodatne cifre zbog toga što odlazimo prije 9h ujutro ( ovo nisam nigdje doživio...), sjeli smo na Kymco i rekli sami sebi - Idemo za Hrvatsku!

Nekako nam je sve bilo lakše jer nam se Istok nije dopao i pičili smo što smo brže mogli. Blizu granice sa Hrvatskom me pratio nekakav kombi, vozio je par minuta iza nas ( a mogao nas je priječi bez problema...) i napokon kad se odlučio da nas zaobiđe je prošao tako blizu da nas je skoro srušio. Srpske tablice na njemu. Uredno jebanje sve po spisku, poziv na obračun i tako dalje. Ipak smo mi Balkanci, treba postupati kako srce nalaže

Ovo je bila zajebancija ali nije nažalost daleko od istine. Doduše, kad me onaj Čeh sa autobusom skoro izgurao sa ceste njemu sam i gore stvari izgovorio i mislim da bih ga kacigom u glavu pogodio da je stao i nešto rekao tako da to nema veze sa relacijom Srbi - Hrvati, kreten je kreten, odakle god da jest.

Ipak, ovaj kombi nas je slijedio i na kraju tako podmuklo blizu prošao, ne može to biti slučajnost.

Kao što sam rekao i prije, idiot iz bilo koje zemlje mi ide na živce a ovaj je bio još veći idiot jer radi na tome da animozitet između Hrvata i Srba bude i dalje prisutan.

Napokon smo došli na jedvite jade do granice. Kažem jedva jer su ceste u Mađarskoj daleko najgore od svih 9 država koje sam prošao.

Dolazak na granicu, slikanje EU tabele, policajci nas gledaju u čudu, ne traže više putovnice, dovoljna je i osobna, ne mogu vjerovati što smo prošli, oduševljeni su, kako Mađarski tako i naši policajci.

Idemo dalje za Zagreb gdje nas čeka od supruge teta, tamo ćemo biti par dana i uživati okolo. Ostalo nam je još nešto novaca, mi kao Dalmatinci nismo baš opčinjeni mjestima gdje nema mora i ne idemo često u unutrašnjost Domovine pa je ovo dobra prilika da upoznamo naše Zagorje i ostale dijelove Lijepe naše.

Navečer trešeta sa rodbinom, roštilj, koja pivica i pravi krevet.

Moja Domovina!

Dan devetnaesti
13.07.2013


Ufff, ovo je bilo dobro jutro. Napokon nakon dosta vremena spavanje na krevetu, kvalitetno druženje sa rodbinom i njihovim smišnim psom, dobra hrana, odmor u pravom smislu te riječi.

Nakon što smo se pošteno naspavali otišli smo malo do zagrebačkog ZOO-a, da vidimo malo životinje. I kada smo došli tamo opet mi se desilo ono što mi se svaki put desi kad dođemo u ZOO. Popizdim kad vidim jadne životinje zatvorene. Neke više, neke manje ali kad vidim pticu u kavezu a posebno lava u kavezu - dođe mi da plačem. Izgledaju kao da su nakljukani sa tabletama za smirenje i to jednostavno nije to. Ne znam što da više kažem na tu temu...

Doduše, neke su me se životinje dojmile i imam dojam kao da njima niti malo ne smeta što su tamo di jesu..

Samo mi nije jasno kome je ona blentava vrana u kavezu smetala kad su je tamo stavili pokraj milijun vrana koje slobodno letu okolo. I još na kavezu napišu - Vrana obična, nalazi se posvuda

Nekome se gadno zamjerila kad tamo pizdi po cile dane i noći zatvorena.

Zagreb je nekom tko dođe sa strane konfuzan jer je ipak milijunski grad i treba se snaći ali prava istina je da baš upravo takvi milijunski gradovi su bolje riješeni prometno nego mali gradovi. Nakon par đireva zbilja se može skužiti di, što i kako.

Nakon ZOO-a smo otišli na imanje Bana Jelačića i tamo di su mu pokopali kćer u kapeli Svetog Josipa. To se nalazi u Zaprešiću.

Napokon se naša Mala Zvijer spasila jer nismo više vukli 60 kilograma prtljage za sobom nego smo sve to ostavili kod tete.

Pošto smo bili jako mobilni a bilo nam je dosadno išli smo svratiti malo do Jaruna ali smo brzo pobjegli natrag jer je bilo jako vruće. Vratili se do Starog Grada, parkirali motor besplatno i otišli u Ilicu nešto pojesti. Tamo je Ana znala dobar a jeftin restoran jer su je frendice koje studiraju tamo odvele. Nakon jela smo malo prošetali gradom, otišli zapaliti svijeću na Kamenita vrata, malo do Markova trga, slikali se, zezali , vidili mali milijun Japanaca, pjevača, ridikula, svega. Nakon par sata lutanja i zajebancije smo se vratili do tete, već je skoro pala noć. Spremili večeru, zakartali trešetu, popili par piva i leći.

Sutra nas čeka dvorac Trakošćan

Dan dvadeseti
14.07.2013


Danas smo išli na Sljeme ( da, da, i tamo se naša Mala Zvijer popela..) i u dvorac Trakošćan i proveli cijeli dan tamo.

Dan dvadesetprvi
15.07.2013

Nakon par dana pustolovina po našem glavnog gradu došao je trenutak da idemo doma. Nakrcani i sretni opalili smo po gasu i piči doma.

Prvi izazov je bio izaći iz Zagreba a drugi da ne upadnemo na auto put. Teško je to bez GPS - a ali smo se snašli. Došli smo do Karlovca starom cestom u rekordnom roku, kupili burek za doručak i krenuli. I opet onaj zvuk fzzzzzzzzzzzz iz motora. Popizdia san! Nasred glavnog semafora. A ništa, skidaj Ante masku i mijenjaj svjećicu, takav mi je horoskop.

Nakon što sam to promijenio i uredno raskrvario ruku, sjeli smo na Kymco i krenuli dalje. Molili smo Boga da put ne bude toliko loš, tj. brdovit ali je upravo takav i bio. Poludili smo. Kad smo prošli Plitivice ozbiljno smo razmišljali o tome da nađemo alternativni put do mora jer ovako više ne ide.

No, polako, Bog nas je sačuvao i došli smo do koliko - toliko ravne ceste ali opet problemi. Kod Udbine su bili radovi od 5 kilometara a da bi došli doma morali bi ići skroz okolo. To nije dolazilo u obzir i ja sam krenuo naprijed, naišao na cestare i oni su mi zabranili ići dalje. Ja sam im rekao da niti imam namjeru se vraćati a niti imam goriva ( što je bila istina ) i pokušao sam nekako poljskim putem uz cestu proći tih par kilometara radova ali nikako, da sam vozio enduro motor možda bih i uspio ovako sa skuterom teško.

No, naišli smo na još 20 - tak vozila kako čekaju da cestari završe pa da krenu dalje, to me ohrabrilo. Cestari su bili ljuti ali moraju shvatiti ljude, glavnu cestu prema moru su zaustavili u srcu sezone, ne ide to tako dečki.

Ana me nagovarala da pričekamo po običaju, koliko god sigurna bila u sebe u nekim stvarima ipak je ona totalni ziheraš i neće ide mimo pravila dok sam ja više easy goin' tip i pravila su tu da se ne poštivaju ako su glupa.

I tako smo na njeno negodovanje ipak krenuli i na kraju se ispostavilo da sam ja bio u pravu jer mi je šef radnika rekao kad sam došao do njega da sa motorom mogu slobodno proći. He,he.

I, što se desi? Nakon 5000 kilometara po EU, po raznim državama i cestama, u mojoj Domovini me zaustavi policajac na motoru. Dam mu papire i pusti me dalje.Cccc. Dečki, dečki. Cijenim vas i vaš težak posao ali nekad znate biti nemogući. Oni koji divljaju i rade pizdarije vam se rugaju a pošten svijet ako iti malo zgriješi u pravilima odmah ga kažnjavate. I to sam osjetio i na vlastitoj koži par puta i moji prijatelji. To nije način, slijepo provoditi pravdu koja to nije.

Mene je recimo kaznio policajac jer sam napuhao 0,56 ( a 0,50 je limit) , stari vozač, sa suprugom u autu, nisam divljao, odmah sam priznao da sam popio malo a on mi odere 1000 kuna kazne i 3 dana bez vozačke.

Naravno, sud se tome nasmije i pita se zašto mu policajci uopće šalju takve "kriminalce".

Neznam što bih rekao na to...


No, da se ne bavimo našim snagama reda, nakon te epizode dali smo po gasu i sretno došli doma.

Skuter sam poslao Dinku u Krk, i dan danas se vozi bez kvara iako je prošao užasnu torturu.

Cijelo vrijeme je vozio mene - 190 cm i oko 90 kg plus 30 kilograma opreme a kad mi se supruga pridružila to je još plus ona ( 60 kg ) i njena oprema od 30 kg. A maksimalna nosivost mu je oko 160 kilograma, pa vi računajte.

Sve je to prošao bez i najmanjeg kvara, dolio sam oko 3 litre ulja u njega, potrošio je 2 svječice i to je sve. Bio je 10 dana na teškoj kiši, niti jedan put mu nije ni najmanji prekidač, svjetlo ili bilo što otkazao.

Mnogi su se kunili u Kymcovu izdržljivost a ja sam im sad povjerovao.

Naravno, virus motocikla i putovanja me nakon ovog mog puta još jače uhvatio i upisao sam A kategoriju, položio ju i otišao po svoj mali chopper u Koprivnicu. Kupio ga za male novce, ima 35 000 kilometara na satu!! , troši kao Zippo, ima 125 ccm i oko 11 KS.

Sad me čekaju neke nove ceste...


PS.

Ja neću nikoga nagovarati da kupi Kymco jer da imam novaca ja nebih vozio Kymco nego Harley ( jest da nisu za usporedbu ali eto..) ali vjerujem da bih uvijek u kutku garaže posjedovao mali skuter za po gradu, koji malo troši, ima odličnu podršku na Krku sa svim dijelovima, Japansku kvalitetu ( Kymco radi sa Hondom od 60 - tih godina prošlog stoljeća...) i fantastičnog uvoznika, gosp.Dinka Jakovljevića.

Eto, zato sam se ja opet odlučio na Kymco.

Čitam i divim se tvome načinu i volji za putovanje  ,
svaka čast, čekam nastavak putopisa, i iskreno
u početku mi se činilo  tvoje pisanje preopširno,
ali kako koji dan prolazi sve više ima smisla, tako da čekam nastavak...
  
Da, i jedina zamjerka do sada na pisanje je zašto nisi postavjao svaki dan ,
bar po 1-2 fotke!

Tarze ti si zvijer   

evo pokusavam docarati taj cijeli djir sa skuterom od 50 ccm i ne ide mi nikako  
ti si izgleda i hrabar i lud u isto vrijeme   

p.s daj koju sliku  

Hvala, dečki

Ja za sebe ne mislim da sam nešto posebno hrabar, prije bih rekao da pokušavam slijediti ono što mi srce kaže, to se da iščitati ( nadam se ) iz mojih postova.  

Slike nisam stavljao jer sam ovo sve copy/paste sa bloga na kojem su sve slike ali eto kad vidim da vam "smeta" onda ću ubaciti sliku,dvije za svaki dan u prijašnjih postovima pa uživajte.

Moram priznati da je ovo sve bila velika avantura i da sam se prilično "slomio" na putu ali ponavljam, mislim da je jako bitno kad nas "Onaj Gore" pozove da ne žalimo za puno stvari, ne treba bezglavo riskirati život ali što je život na kraju? - Moja poznanica je prije 2 mjeseca umrla u snu, zdrava,mlada, super posao radila i super plaćena bila. Život je jedan i treba ga živjeti.

Hvala na podršci dečki, ide slike samo za vas  

Ovako "otprilike" izgleda cijeli put

Možda malo kasnim sa komentarom ali :

U takav put pri takvim uvjetima sa takvim dvotočkašem nisam siguran da bih se upustio, možda za koju godinu (10-20).

Tako da od mene je samo   

   

Hvala, Lars   

Ma, sve je to za ljude   

Evo, pošto ste me zbilja svi ugodno iznenadili sa podrškom i pošto vidim da svima "fali slika" , odlučio sam još malo slika ubaciti  

Evo, pa uživajte  





Dan prvi, ovdje sam spavao....



[url=http://fodi.frubar.net/files/E5AD87C

Drugi dan, predivna "brda" i soba gdje sam spavao na kraju...
































[url=http://fodi.frubar.net/files/64D59C0

Dan treći....predivno Bodensko jezero na kraju....

Dan četvrti...Ovdje vidite kako sam prešao u France sa malim "trajektom" koji se ne plaća:D  i starog Germanskog motorista na predivnom oldtimeru...Ostaci rata u Francuskoj i tako...

Peti dan...Odi na početku vidite da se Kymco proizvodi voze po ciloj DEU...Znači od Zapadne sve do Istočne, zbilja ih ima na cesti, bez zajebancije..Ovaj dan je bio malo tmuran ali evo, vidite prirodu, malo i društva  Odi vidite BMW-ovo čudo na 2 kola, Boga pitaj što je to,amifibija, automobil, motocikl, zrakoplov čak?  


























[url=http://fodi.frubar.net/files/1C26957

Šesti dan...