Kymco nas vodi u EU - sa skuterom od 50ccm preko cijele Euro

Pozdrav ekipa !

 Evo, kao član ovog foruma već jedno određeno vrijeme i kao veliki ljubitelj chopper motocikla ( upravo imam u planu kupovinu na zimu, ako Bog dragi da...) stavljam ovdje svoj blog o mom putovanju ovo ljeto. Ako se ne slaže s pravilima neka ga slobodno izbriše moderator ili premjesti, ja se unaprijed ispričavam.

http://kymco-adventures.blog.hr/



 Blog je o mom proputovanju kroz EU sa malim Kymcom od 50 ccm s kojim sam prošao sito i rešeto u 21 dan i 5000 kilometara.

Eto, pozdrav još jedanput, drž' te se


Evo "kratak" uvod što očekivati



Da krenemo kako je sve počelo. U listopadu prošle godine sam se počeo svima javljati za sponzorstvo za put. Nitko, ali ama baš nitko osim gosp.Dinka Jakovljevića mi se nije javio. Lako je sad mudrovati ali zbilja sam imao osjećaj da bi on se mogao javiti jer čitajući razne moto časopise uvidio sam da je on uvijek " tu negdje " kad se spominju putovanja sa Kymcom. Tako i bi. Prvo da kažem da sam imao i luđu i dužu ideju ali vrijeme i novac se nikako nisu slagali, tko zna, možda idući put ?
Fast foward.
Preuzeo skuter puno prije kretanja da se malo upoznam s njim, razradim ga i sl. Bio je u Auto Hrvatske u Zadru, ljudi su bili uljudni, u skutericu gorivo i 2 km na satu
Vozio sam se kao veliki po gradu, guštajući i upijajući, opet na dva kola
Dok sam polako sređivao stvari na poslu za godišnji, pripreme, kupovina i nabavka stvari i planirao ( koja je ovo gluposti, Bog se najviše smije dok mi planiramo...) gdje, što i kako - uhvatila me teška upala bronha i na kraju sam završio na antibioticima koje mrzim kao i sve tablete - al' što je - tu je. Polako sam izluđivao jer sam bio svjestan da nema šanse da obiđem sve što sam htio kako je vrijeme prolazilo...
No, Bogu hvala, bolest se koliko toliko povukla ( još imam simptome...) i odlučio sam krenuti sa 3 tjedna zaostatka a put je trebao trajati 6 tjedana sa oko 10 000 km. Sad mi je itekako bilo jasno da ništa od toga...

Polazak preko Paga i trajekta Prizna - Žigljen. Dolazak u Krk sa malo zakašnjenja jer cestari obožavaju faktor 10000 i Sunce. Dinko me počastio sam ručkom, zadnje pripreme, slikanje i krećemo. Jedini problem je ispao što meštar nije radio jer je bio praznik a Dinko ne želi zvati svoje radnike da dođu na posao za praznik ( očito jedan od rijetkih Hrvatskih poduzetnika...) tako da sam u biti krenuo bez da je Malu Zvijer pogledao itko osim nas dvojice astronauta.
Pičim ja, mjesečina prati...tako nekako...samo je više bilo - Bježi kišo s prozora - il' sa vizira, bolje rečeno. Ubila me prvi dan kiša u pojam i toliku sam sreću imao što sam uzeo u Krk moto kvalitetnu kišnu opremu a ne neku iz Peveca. Prvi dan odlučih spavati blizu granice sa Slovenijom u nekom starom, napuštenom, punom fekalija prostoru na nekom stajalištu, budili me štakori malo manji od mog mačka Boška, ipak nekako sam od umora uspio zaspati, ujutro dva policajca u civilnom autu, da što tu radim - ja im kažem -oni sretno al' nisi normalan di si spavao.
Dolazak na granicu se malo oduljio pošto ima dosta brda a Zvijer "obožava" brdo i ubrzava kao CBR na njima.
Lipa mlada policajka: - Ste krenuli u Sloveniju ? -
Ja : - Ne, obić' Europu!. -
Njezin kolega se odma okrene a ona širom otvori predivne plave oči.
Kolega: - Daj me nemoj jebat, frend ?!? Pa kako si brdo ovo prošao, 3 na sat ? Jel to čudo odblokirano ? -
Ja : - Neman ti ja prika pojma o blokadama, ja san ti DIF - ovac, glup ka qurac za mehaniku, ide pedesetak na sat i to je to! -
Kolega ( dok lipa kolegica i dalje netremice bulji u mene pa u skuter ) : - Šta da? Aj neka, sretno ti bilo, svaka ti čast, nisu ti sve daske na broju, znaš ? -
Ja : - Odavno mi to mater govori! -

Nakon ugodnog časkanja sa našim policijotima pičim preko Slovenije kao Boeing 747, dakle 50 km/h prosječno, brzina zvuka i taj đir. Slovenija lipa, ljudi nako i eto nas u Italiji. Došao u Trst, tražim put za Udine. Pitam Talijana on počme pričat pola Hrvatski pola Slovenski, kaže radio s našim ljudima pa naučio, aj super. Krenem i zajebem. Ma, di san doša u 3 PM. Vidim dva policajca na motoru, sičem im put i pitam na talijanskom kako do Udine. Ovi prvi me mrko gleda, mislim se, zajeba si se sad, kad odjedanput počme veselo pričat. Talijani. Draga nacija. Zatvore usta a glas još ide.

Dolazim u Udine bez nekih većih problema. Ajmo prema Austriji kad sam već odi doša, el tako? Muvam se po Austriji i uviđam kako je jebeno uređena i lipa. Predivna država. Pred noć se dovlačim do Lienza i nalivam gorivo i kupujem 2T ulje. Čovjek vidi moji regu i poćme pričati na našem. Uglavnom, 91. pobjegao iz Slavnoskog Broda, sad ima svoju pumpu, vozi BMW 530d, napao me da moram naći smještaj, da nemogu voziti po mraku itd. Pa me vozia vamo - namo. Nikako ništa naći, na kraju se ja lipo zahvalim i otpičim sam u mrak Našao Zimmer frei kod stare babe koja nezna riči engleskog a ja njemački pričam isto kao što moj Boško laje. Znači - nix. Aj, na mote, ruke , noge, dogovorim se za 15 eura bez doručka, gremo dalje.
Pokušavam preči za DEU, al nebi dragi Bog. Sve ceste zatvorene ( ovo sa cestama mi je stvaralo ogroman problem doslovno sve do kuće...). Kaže mi čovjek da moram preko Italije za Njemačku,da je odi put zatvoren. A ništa, pun gas, 35 km/h i idemo dalje. Što sad, oš plakat Ante? Neš ! E onda piči. Preko predivnih Alpi ulazim u Zapadnu Njemačku. Lipa, lipa. Uređena, nema policijota ( a što će ti, svi poštivaju zakon...) SVI, ali baš SVI voze 30 km/h kroz naselja, NITKO ali baš NITKO me nije pretekao ako nije bio sasvim siguran da može da me prođe. Uživam u krajoliku, kuluri vožnje, moš' spavat i vozit'. Eto, toliko je opasno. Nalazim smještaj u kampu i pičim leći. Ujutro se i dalje vozam po predivnoj Švabiji i opet nalazim smještaj u kampu.
Sutra je dan D. Al za Francusku. Preko rječice sa trajketom ulazim u France. Lipa, nitko ne priča engleski, skupa. Ljudi voze ka maniti. Žabari. Vozam se vozam, slikam, goriva polako nestaje, idem na pumpu, kad na pumpi nema ljudi. Matere ti, što je ovo sad. Objašnjava mi švabo : - ZIS IZ FRANZ, NO FJUL. ONLI KARD.
Ja : - Koja kartica, jebala te kartica ? Keš, understand, samo keš , Balkan i taj đir ?
Švabo : - BIG PROBLEM. GO TU ĐRMANI MAJ FREND. -
Friend my ass. Lipi zajeb. Što sad.
Bogu hvala pa me mater rodila pametnog, nosim uvijek 5 litara goriva sa sobom, taman na bicikli bia, onda je samo u drugačijem pakovanju
Vraćam se u DEU na ljutoj rezervni, ljubim pumpu i jebem sve po spisku Francuskoj.
Kamp i spavanje.
Pičim za Belgiju i srećom susrećem oko Luxumburga Njemačke motoriste.
Švabo : - Di'š ned'ljet ?
Ja : - Evo iđen za Belgiju, proslavit naš ulazak u EU! -
Švabo : - Oš qurac, kako'š goriva nal'ti ? -
Ja : - Lipo, ned'ljet. Na pumpi.
Švabo : - Odi ti isto kao i Francuska, samo Autobahn ima ljude na pumpi.
Ja jebem sve po spisku i vraćam se u majku Njemačku. Suđena mi, da ga jebeš. Mislin se, oke, ništa od Belgije al kako ću u UK ? Planiram preko Nigdjezemske al malo kontam i skužim da je trajket preskup a i vrijeme je problem. Ništa, ajmo do Berlina, ko mu j..e mater.
Vozin se do Berlina i naravno ne ulazim u njega. Zašto. Dva ulaza koja nisu preko autobahna i oba zatvorena zbog radova. Vesel, idem dolje za Leipzig, u gradu promenada, 10203043440988 ljudi točno u gradu, neki događaj, pitaj Boga. Krepan jer spavan po zemlji i jer iman već otučenih 2500 km na Zvijeri, odlučih se za prvi smještaj, pa koliko koštalo da koštalo. Nalazim mali motel za 31 euro noć, skup al ima sve. DAVAJ!
Idućih par dana uživam po Leipzigu, čekam suprugu jer idemo na koncert od Bruce Springsteena. Upijam. Upijam da nemaju veze sa Zapadnom Njemačkoj. Da brzo i manito voze. Da trube. Da nije neka razlika u cijeni a standard je gori. Da mi nije neki đir...
Supruga dolazi. Kad sam je vidia nisam zna oću je poljubit il odma' livin kružnim u glavu. Donila tobru za poć' na Himalaju a ja vozim Harleya od 1200 kubika, pa što je meni, što se mislim. Jeli?
Što ću od nje, neću je sad kuć' poslat', sjedamo i idemo. Naravno, nemože bit drugačije, Zvijer je Alpe proša i pola EU i nije zaštucala eto te Bože, ugasi se. Palim motor - upali al neće vuče. Što sad. Polako do motela, možda se pregrija mada nebi smio. Čekamo par sati u motelu, palim iz prve kad neki čudan zvuk u vožnji - fććććzzzzzzzzzzz- u motoru. Stajem, javim se Dinku, on odma kaže da će nazvati servis u Leipzigu ( ima masu Kymco skutera na ulicama, bez zajebancije...) ja čekaj da svječicu promjenim pa da vidimo. Tako i bi. Promjenim i radi kao metak
Nabavljamo karte za koncert na crno za 150 eura i čekamo 2 fuckin' ure na fuckin' suncu a ljudi ka telad se ne bune. Koji roboti. Uglavom, Bruce kralj i vrijedan 1500 eura a ne 150 al publika anemična, nisu razumjeli njegove šalje i sl. Razočarani, odlazimo ća i kunemo se da idemo na njega samo doma il u anglosaksonskim zemljama. Roboti, ma da imam 5000 eura misečno nebi tamo živia. Eto ! Ima sam 3400 eura dok sam plovio kao oficir na kemikalcu i sve sam odjeba i upisa DIF- e pa odjeba bi i to!
Pičimo za Češku. Česi nas dočekuju radosni, razumiju kad pričamo, piva je 1 euro u restoranu, cure su lipe. Slavenska braćo.
Česi na ispraćaju radosni, i dalje razumiju što pričamo, piva je i dalje 1 euro, cure su i dalje lipe al su ceste grozne, krcate kamiona, zemlja nije previše lipa nekome tko živi kilometar od plaže, vozači grozi i tu smo imali jedinu ( Bogu hvala...) opasnu nepriliku kad nas je bus skoro pokupio. Obavezni srednjak i jebanje sve po spisku. Da je sta - kacigu bi mu u glavu zabia. Mada sam pacifist
Mađarska.
Ružna zemlja sa dragim ljudima koji pričaju svemirski jezik i qurca ih ne razumiješ
Jeftina klopa, piva, ljudi dragi, vole Hrvate, mi volimo njih kad oni nas vole, ceste najgore na putu, vozači bolji od Čeških. Oni su kamikaze.

Dolazak na granicu, ULAZIMO U EU!!!

Policajci na gledaju u čudu, i Mađarski i naši, viču svaka čast. Odlazimo u Zagreb kod tete i zaspivamo nakon par piva u roku odma'.
Ostalo nam nešto šoldi, nećemo to doma nosit, Trakošćan, Sljeme, okolica. Sve lipo. Lipa domovina. Oduševljen ljepotama našeg Zagorja ( mada baš ne razumijem kad pričaju he he ) , kuće uredne, ljudi me ne gaze dok vozim sa strane, svi ti oće pomoć, MOJA DOMOVINA !
Pitao me policajac na granici kad sam mu rekao što sam prošao kakva je EU. To ću reći i vama. MI SMO EUROPA ZA EU !
Samo da nam je malo pameti, da se držimo skupa, da se ne varamo - imamo sve ljudi moji, Hrvatska je predivna od Slavonije do Dubrovnika, narod ti hoće pomoći, nismo roboti, imamo malo ali dati ćemo i imamo veliko srce.
"Oni" imaju sustav, uređeni su, lipo im je sve na okolo al nisu sretni. Roboti su i tako i žive.


A sad malo ozbiljnije. Pošto se tu javio jedan koji trola na temi o Kymcu, ja ću sad namjerno reći SVE o njima, iako od mene to nitko nije tražio, najmanje Dinko.

Dakle, gospodin Dinko Jakovljević, diplomirani vječito nasmijani ekonomist, kojeg svi vole na Krku ( to se vidi...) je vlasnik Cro Future i Krk moto. Ja sam mu se prvo javio sa idejom da ja kupim Kymco Zing 125 ( jer su mi čoperi napeti...) i položim A kat a on da plati gorivo u vrijednosti 8000 kn. Računao sam, kriza je, svi se na to izvlače, nema šanse, kad on iz prve - Može! Ja oduševljen. No, desilo se to da sam si morao kupiti drugi auto jer mi je stari skroz bio van funkcije i još neke životne sitnice i ode moja A kat i Zingić u vjetar. Odmah sam iskreno rekao sve Dinku i rekao mu ako želi mogu samo ići sa nekim skuterom od 50 ccm jer jednostavno nemam novaca. Računam si, sad će čovjek reći - Ma, koga ti zajebavaš - kad on vraće mail - Može, hoćeš People S 50, to ti je dosta veliki skuter? Ja nisam mogao doći sebi od sreće i na proljeće nakon par mailova stiže na Krk, uživamo, zajebavamo se, pričao od žena do politike, skužim da je tip legenda. Nema veze sa tipičnim hrvatskim poduzetnikom. Časti me ručkom i ja pičim doma. Uskoro stiže skuter i što se desi, moja upala bronha. Računam, sad će me sigurno poslati u qurac, stalno nešto a on doslovno OVO napiše u poruci - Ma daj, zdravlje je najbitnije, kreni kad se ti budeš osjećao da možeš, upala pluća nije zajebancija, ja sam ti najmanja briga!
I što da čovjek kaže na to.
Da ne zaboravim, imao sam u cijeloj EU podršku od Kymca. E da, mislite da mi je dao manje novaca od obećanih 8000 kn zbog toga što NEMA ŠANSE da ću proći 10 000km jer kasnim 21 dan? Think again. Dobio sve na ruke uz smješak i želju da me Bog čuva.

Činjenice:
- Prošao 9 zemalja. Slovenija, Italija, Austrija , Lihenštajn, Njemačka, Francuska, Luxemburg, Češka, Mađarska.
- Krenuo od kuće sa ispod 300 km sad imam malo ispod 5000 km.
- Kymco me nije iznevjerio niti jedanput.
- Prošao je ono što bi mnogim jačim motorima predstavljalo težinu.

Kymco People S 50.
Neke činjenice.
- Dok sam bio sam ( ja imam 190 cm i oko 90 kg ) sa prtljagom od cca 30 kg je trošio između 2.5 i 2.8 lit.
- Kad je došla supruga ( 168 cm i oko 58 kg ) sa prtljagom za Himalaju oko 3.5 lit.
- Ulja je potrošio u ovih 5000km niti 3 lit, nije ni Dinko mogao vjerovati kako malo.
- Zaštucao dva puta, oba puta promjenio svjećicu i piči dalje.
- Nosivot je 160 kg, ja sam daleko više vozio na njemu.
- Prošao Aple sam i Sljeme sa suprugom.
- Uz brdo vozi oko 25 km/h, na ravnici oko 60 km/h a nizbrdo brzinom svjetlosti.
- Velik i prostran, vidi se da se ugrađuje motor od 200 ccm.
- Nisam bio ispod 200 km dnevno a najveća dnevna malo više od 300 km.

Što se tiče mene.
- My ass is killing me. Prijevod vam ne treba.
- Miogeloze ili nakupine u gornjem ramenom pojasu sa kojima imam problema odavno su me uništile. Sad to treba ubit sa masažama i tisućama sklekova i zgibova - jedva čekam
- Sretan što sam doma, u glavi već kujem planove za sljedeće putovanje a obavezno a većim motorom he he.

Tarze je napisao/la:

Pozdrav ekipa !

 Evo, kao član ovog foruma već jedno određeno vrijeme i kao veliki ljubitelj chopper motocikla ( upravo imam u planu kupovinu na zimu, ako Bog dragi da...) stavljam ovdje svoj blog o mom putovanju ovo ljeto. Ako se ne slaže s pravilima neka ga slobodno izbriše moderator ili premjesti, ja se unaprijed ispričavam.

http://sunseeker.blog.hr/2013/08/index.html



 Blog je o mom proputovanju kroz EU sa malim Kymcom od 50 ccm s kojim sam prošao sito i rešeto u 21 dan i 5000 kilometara.

Eto, pozdrav još jedanput, drž' te se

Svaka cast na putu !
Jos jedan dokaz da nije bitna velicina, marka i kubikaza dvokotaca da bi se uzivalo u voznji !


 

Hvala:hapy3: 

To mi je i bila zvijezda vodilja ali sam to htio napraviti na Zingicu, nažalost život kuje svoje planove - pored naših i morao sam ići sa skuterom.

Znaš što je najgore - putovanje je kao droga, sad bih opet  

Tarze je napisao/la:

 Blog je o mom proputovanju kroz EU sa malim Kymcom od 50 ccm s kojim sam prošao sito i rešeto u 21 dan i 5000 kilometara.

 

Svaka cast na putovanju !!!  

  ,

nemam rijeci osim svaka cast  

Hvala dečki!  

Bit će toga nadam se još, samo zdravlja i koji šold  

Lijepo. Čestitam, bravo. To je avantura, ne samo zbog puta kao puta već zbog odabira prijevoznog sredstva, ali zašto ne? I sam sam motociklist - skuteraš pa znam kako ti je bilo  

Ne mogu, a na komentirati veličinu, pozitivnost i otvorenost ovog foruma, što se opet pokazalo. Čovjek nam piše o putovanju sa skuterom i svi mu čestitaju, a ja na Vespa forumu spomenem Vespe proizvdene u Indiji koje su potpuno iste, pače i bolje od originala, iako su zapravo originali jer je Piaggio prodao prava proizvodnje Indijcima i jedva živu glavu izvučem hehe. Da ne spominjem vrijedjanja direktna i opservacije moje psihe kad sam spomenuo da vozim chopper na kojem ima dosta kože, zakovica, resice.....
Sorry na malom off topicu i još jednom čestitam na putovanju.

nik4cro je napisao/la:

Lijepo. Čestitam, bravo. To je avantura, ne samo zbog puta kao puta već zbog odabira prijevoznog sredstva, ali zašto ne? I sam sam motociklist - skuteraš pa znam kako ti je bilo  

Ne mogu, a na komentirati veličinu, pozitivnost i otvorenost ovog foruma, što se opet pokazalo. Čovjek nam piše o putovanju sa skuterom i svi mu čestitaju, a ja na Vespa forumu spomenem Vespe proizvdene u Indiji koje su potpuno iste, pače i bolje od originala, iako su zapravo originali jer je Piaggio prodao prava proizvodnje Indijcima i jedva živu glavu izvučem hehe. Da ne spominjem vrijedjanja direktna i opservacije moje psihe kad sam spomenuo da vozim chopper na kojem ima dosta kože, zakovica, resice.....
Sorry na malom off topicu i još jednom čestitam na putovanju.

Kao prvo, ovaj forum je jedan od najboljih, zbilja jest, ljudi ne pate od "veličine" i marke i spremni su pomoći.

Tarze je napisao/la:

Zar nije poanta svega da se svi vozimo, volimo i družimo ?

 

  na vožnji

 

   

Kad ovo vidim, nit kud idem, nit ima smisla išta pisat. Stari ti si zakon.
Sjedit ću doma i čitat tvoj putopis.

ovo je mrak, za ovo treba imat jajca    

  
Pratio tvoje pripeme za polazak još na motori.hr - svaka čast.

Ha,ha,ha,ha, ma fala vam lipa  

Ponavljam, ako se Dinko i ja dogovorimo ( u što ne sumnjam,lako za njega...) iduće godine se ide na još duži put

Samo nek' Bog da zdravlja, sve drugo je zbilja lako.

Živjeli dečki  


PS

Moram priznati da je put bio iznimno naporan, kako za mene i suprugu, tako i za motorin ali od sad su moji idoli - biciklisti. Kad vidim što oni rade na biciklama a ja sa se slomio na skuteru ne mogu a da im se ne divim. Plus što samim time ne zagađuju ovu našu napaćenu planetu.

Evo dečki, pošto nisam ovaj put bio prošao sa svojim Zingom nego sa People S 50, dakle skuterom, nisam se htio nametati za najputopis jer mi je nekako bilo glupo. Sve do danas. Mislim se, pa zašto bi bilo glupo, ok - prošao sam to na skuteru a ne na chopperu ali isto je dvokotač, ja sam zaljubljenik u sve što se kreće, vozim choppera, imam A kategoriju...Ma, idem se ja javiti tati foruma dali ja mogu u biti staviti putopis sa svog bloga ovdje i kaže on jednostavno, glasno i jasno - STAVI.

 Dakle, ja ću sa bloga staviti ovdje svoj putopis koji će, nadam se, konkurirati za nagradu. Pozdrav dečki u uživajte ! Slike imate na mom blogu koji je dolje u potpisu, nisam htio sad sve opet ponovno stavljati, no ako pravila nalažu tako, stavim ja, nema problema.  


Putovanja me, kao što ste mogli primjetiti gore, oduvijek privlače, proputovao sam i puno i malo. Kako kome. Ja bih još. Ne znam što je to u meni što me tjera da napuštam voljene i odlazim, makar na 10 dana, al' tjera me. To je neobjašnjiva sila. Otkad sam se vratio sa ovog putovanja, umoran i polomljen, nije prošlo ni tjedan dana a ja bih opet. Zašto? Neznam. Onog dana kad budem znao napisat ću knjigu o tome i vrlo vjerovatno se obogatiti jer ću otkriti ono na što samo dragi Bog ima odgovor.
Htio bih još nešto napisati prije početka. Moj odnos s Njim je takav da ja nemam potrebe to dijeliti s drugima ali Ga volim hvaliti. Moj odnos s drugim vjerama je takav da ne mrzim nikoga i da svaka vjera koja uči na dobro je dobra vjera. Na kraju krajeva, On je Univerzalan, zvali ga mi Bog, Isus, Manitu ili Buda. Predstavlja dobro i svi mu trebamo težiti koliko god maleni išli ispod zvijezda. Taman i ne vjerovali. Bitno da smo dobri ljudi. Toliko o tome.

Dakle, moj put na Maloj Zvijeri po Europi. Da se zna, "Mala Zvijer" je naziv za moj Kymco People S 50.

Oduvijek sam volio motore, automobile i slična pokretala. Tipičan sam predstavnik muškog roda kad su oni u pitanju i slab sam na njih. Što sam stariji manje patim za razvikanim markama, trenutno vozim mali Clio koji malo troši i ima klimu :)ali da imam novaca vrlo vjerovatno bih si priuštio dobro vozilo. Bilo na četiri i dva kola. I sad kad to znamo lako nam je zbrojiti dva i dva, jel tako, djeco?
Ideja mi se rodila tako što sam stalno čitao i gutao putopise, ovaj je ovdje bio, onaj tamo, Rostuhar u Africi, Veličan u Kini a ja nigdi. Nemože to tako! Kao što rekoh, čitajući putopise "ubrao" sam jedno ime. Dinko Jakovljević. Dakle, svi te svoje sponzore skrivaju kao zmija noge a njega su svi spominjali. Sa Kymco obišli Tursku, Sa Kymcom obišli Švicarsku, Sa Kymcom poletio na Mjesec. Ono. Razumili ste. Svugdi. E, pa i ja ću sa Kymcom na put, da ga jebeš! Ček, stani malo, ali kakav je taj Kymco, ma to je, biti će, neka kineski poluproizvod ( bez ikakve uvrede prema kinezima, on bar "nešto" i proizvode za razliku od nas...) , to će mi se raspasti na granici sa Slovenijom i slična razmišljanja. Pošto ja ne volim biti glup pa često i ustrajno čitam , što često i ustrajno živcira moju praktičnu i netaktičnu voljenu suprugu - tako sam se "uvalio" na Google dan - noć i obrnuto, čitao u Kymco proizvodima. Ma, vid' ti to. Nit' se kvare, nit' se raspadaju. I još ih vlasnici hvale. Nemoš' virovat.
Kako je internet čudo, s jednim klikom dođeš tamo di si prije mora lizat markice i davati novce na Pošti, tako sam i ja otkrio da je to odlična Tajvanska marka, jako kvalitetna i ulazi u Premium klasu skutera.
Dobro, da sad nebi pizdia odi i tvrdia da sam se samo Dinku javia, što nije istina, treba reći da sam skoro svima poslao mailove podrške tj. za sponzorstvo ali nitko, al ama baš nitko mi nije napisao ni odbijenicu. Tipično za Hrvate, ha?
Dinko mi se javio jako brzo, preko mailova mi se učinio dobrim čovjekom ali to nikad ne znaš dok nekog ne upoznaš, jel tako? Prva moja ponuda je bila da si ja kupim mali Kymco model Zing od 125 ccm i s njime idem na putovanje po cijeloj Europi a da mi on pokrije gorivo. Dinko je odmah pristao i ja sam bio presretan. Ali desio se život. Nemožeš ga planirati nikako. Morao sam kupiti drugi auto plus neke druge stvari i ode moja A kategorija ( vozačka za motor ) u vjetar zajedno sa Zingićem. U 3 PM. Kaj sad? Budi čovjek i reci čovjeku istinu. Tako i bi. Odmah sam iskreno rekao sve Dinku i rekao mu ako želi mogu samo ići sa nekim skuterom od 50 ccm jer jednostavno nemam novaca.

Računam si, sad će čovjek reći - Ma, koga ti zajebavaš? -

Kad on vraća mail - Može, hoćeš People S 50, to ti je dosta veliki skuter? -

Ja nisam mogao doći sebi od sreće i na proljeće nakon par mailova stižem na Krk, uživamo, zajebavamo se, pričamo od žena do politike, skužim da je tip legenda. Nema veze sa tipičnim hrvatskim poduzetnikom. Časti me ručkom i ja pičim doma. Uskoro stiže skuter, vozim se ponovno na dva kola po gradu, uživam kao malo dijete, upijam mirise.

Rekao sam šefu na vrijeme da ću malo ranije prestati raditi jer idem na put, sve dogovorio doma, putno osiguranje, razno razne sitnice, ma sve - kad ono. Upala bronha. Divno. Na plućima nema tragova upale al teško dišem, iskašljavam, doktor mi zabranjuje svaku vožnju tako da ni skuter nisam uspio niti razraditi a kamoli se pošteno voziti. Javljam sve Dinku, on odma kaže da se ne brinem radi njega, zdravlje je najbitnije. Što i jest istina.

Volja mi je tu bila poljuljana prilično. Sve je lako kad si zdrav. Ali u suprotnom... Pijem antibiotike, razno razne preparate al' upala nikako ne prolazi. Za popizdit'! Još sam i ženu zarazio pa me onako lijepo gledala kao pas mačku i taj đir. Oteglo se sve to preko 3 tjedna i ja odlučim krenuti pad kud puklo - puklo. Spremam stvari na skuter, nabavljam kacigu kod kuma, sređivam zadnje sitnice i čekam sutra.


24.06.2013.

17:13 minuta. Pogledavam na moj crveni Alcatel. Spremio sam gotovo sve što mi treba za put ( ili ja bar mislim da jesam? ). Prvi znakovi tjeskobe su tu, jutros nisam bio gladan, čak me i želudac lagano bolio, pristisak u prsima je bio konstantno prisutan zadnjih par dana ( ili su to ipak temperature preko 30 Celzijevih stupnjeva ). Lagano me mjehur boli, tjera me na WC, koliko god čovjek nešto želi s jedne strane - s druge je uvijek - što ako? Znam da je to glupo razmišljanje ali i ja sam samo čovjek i patim od strahova kao i svatko drugi. Naizgled atleta, student Kineziološkog fakulteta a unutra plahi mali dječak koji bi radije zagrlio majku nego plovio nesigurnim i stranim cestama života. I Europe.

Papir podnosti svašta pa ću tako i ja na njega istresti sve. Tko zna, možda ovo jednog dana budu čitali moji unuci. Sutra je dan državnosti, nisam nešto posebno planirao krenuti na taj dan ali se, eto tako poklopilo. Na kraju krajeva, nisam niti planirao ići sad nego prije dvadesetak dana ali dok sam ja planirao netko se gore prilično smijao.

Nervoza mi je svakom minutom sve veća i najradije bih ostao doma sa svojom Anom i uživao u ljetu ali isto tako znam da čovjek mora ići naprijed i protiv svojih strahova. Tek tada se može rasti. Kako fizički, tako i duhovno. Jako to dobro znam. Strahovi su me skoro ubili i ne želim im se više predati. Želim živjeti punim plućima, osjećati, mirisati, kušati. Svaku esenciju života i predati mu se. Ovo doživljavam kao borbu loša i zla. Na jednom ramenu mi je mali vražičak koji me straši, i to mu uspijeva, a na drugom, u bijelom obučen anđeo koji me smiriva i kaže - Udahni život, izdahni život, prepusti se... -

Teško mi se prepustiti jer i inače nisam takav tip, dapače. Patim od potpune tenzije mišića ali znam da moram slijediti svijetlo i ići tim putem. Jedan kraj je nevolja a drugi raj. Sredina je kobna. U njoj živi 99,9 % pučanstva naše divne planete. Zašto je kobna? Jer je svatko od nas u jednom dijelu svog života pokušao dotaknuti raj i skužio je da se treba truditi snažno da bi opstao tamo, bio čist pred sobom i onda je pokleknuo. Nije bio toliko loš da bi otišao na goru stranu ali opet, niti toliko dobar da ostane u vječnom svjetlu. I predstoji ti sredina. Postaneš, onako, libelaran, neopredjeljen. Slab čovjek sa kičmom savitljivom poput elastika. Nisu to htjeli biti al' ih je život k' tome odveo jer mu nisu vjerovali. Nisu vjerovali da mogu. A u tome je bit. Vjerovanje.

Sve te sumnje imam i ja, kičma mi se već toliko puta savinula da sam postao iskrivljen al' idem i dalje naprijed pa kud puklo - puklo. Ne mogu i ne želim se dovesti u stanje da ako mi Bog jednog dana podari djecu da im nemam ništa pametno za reći, za ostaviti... Ostaviti u životnom, duhovnom smislu, nikako ne materijalnom, to je i ovako i onako prolazno. Uvjerio sam se i previše puta u istinitost te tvrdnje. Čovjek mora ići naprijed ili stagnira. Ako stagnira - propada. Ako propada - ne živi. Život je pun boja. Treba vjerovati tim bojama. To je bit svega, uostalom.

Dan prvi
Za divno čudo, spavao sam dobro, inače uvijek kod nekih velikih događaja u životu noć prije nisam baš miran i budim se. Probudio se, pojeo bananu za doručak, spremio sve, pozdravio se sa familijom i ajmo ća. Taj dan je bura bila jaka i već sam kod Paškog mosta stao da si obučem dodatnu majicu jer me dobro ispuhalo, vozim brzinom svjetlosti, dakle 50 km/h i u zadnji tren, al' doslovno samo što nisu rampu digli, stižem na trajekt Prizna - Žigljen. Nakon ugodnih petnaestak minuta vožnje dolazimo na drugu stranu. Palim pilu i polijećem. Vozim dobro sve do Senja gdje su radovi na cesti. Ti cestari zbilja vole Sunce i faktor 10000. Ovo sa cestama mi je, pokazat će se kasnije, stvaralo ogroman problem kroz cijelu Europu. Dolazim u Krk u stilu Glup i gluplji i nalazim se sa Dinkom. Ručamo, zajebavamo se, odlazimo do Krk mota gdje uzimam još dodatnu opremu za put ( koja me spasila u milijun navrata...), dvije svjećice, slikanje na Rivi, srdačan pozdrav i krećem prema Slovenskoj granici.

Brus. Počme kiša i to jaka za poluditi. Stajem negdje iznad Rijeke, parkiram motor ispod portuna, molim Boga da kiša stane i pitam se - Što je meni ovo trebalo? -
Naravno, psiha radi, test je velik, odmah me dočekalo nevrijeme za početak puta. Tren bih nastavio, tren bi se vratio doma plačući.
Nema predaje, krepat' ma ne molat'.
Idemo dalje. Al' ne kao jedna naša "renomirana" politička stranka.
Palim stroj i po malo lakšoj kišici idem prema granici, kiša se pojačava pa smanjiva, za poluditi, što ću, di ću. Dal' da pređem granicu, dal' da se vratim do Rijeke i tražim smještaj kod rodice. Neću! Nema predaje. Tren sam euforičan, tren prestrašen. Mišung razno raznih osjećaja. Tražim neki komad šume gdje bih dignuo šator i kampirao al ništa pametno za naći. Na kraju se vraćam nazad kod starog napuštenog lokala uz cestu što sam prije vidio. E, ali sad tu stoje ljudi, što sad' Produžim.
- Ma, ko ga jebe, vraćam se natrag, nek' se oni skupe, ja neću! - kažem sam sebi i okrenem skuter.

Tako i bi. Ljudi ok, popričamo i oni nakon par minuta odu. Ja gledam i kemijam di staviti motor a di sebe da ne kisnemo. Ajmo prvo stati i udahnuti zraka.

Stajem i ovo zapisujem u brodski dnevnik:

Evo 20h je prošlo, nalazim se na prvom dana svoga puta. Kiša ne staje padati zadnje tri ure i lijepo me smočilo iako sam u Krk moto uzeo kompletnu opremu za kišu. Blizu sam Rupe i Pasjaka, nisam htio prolaziti granicu jer je vrijeme užasno, našao sam neki napušteni lokal, parkirao sam motor, umotao se u vreću za spavanje i molim Boga da nitko ne naiđe dok budem spavao, što je prilično nezamislivo jer se lokal nalazi na prometnoj cesti i ima veliki parking. Ujutro se dižem i ako ne bude strašna kiša pičim za Sloveniju. Vidjet ćemo. Jutro je uvijek pametnije od noći. Iskreno se nadam što više proći da se što prije vratim, Ana mi već strašno fali i razaznajem opet razne osjećaje u sebi, ovo je ogroman test za mene.

Svijetla u mom pravcu. Zvuk dizelskog motora. Iskačem iz vreče, čovjek parkira ispred lokala i pali cigaretu. Cestar. Počinjemo priču. Čovjek je porijeklom iz Paga, tj. otac mu je od tamo, kad sam mu rekao da sam Dalmatinac odmah mu je bilo drago. Neizbježne teme poput rata, ekonomije, Domovine, djece bez perspektive. Teške teme za laku noć al' te teme su tkivo naše države, nažalost. Bilo bi bolje za sviju nas da ne znamo imena naših političara kao u razvijenim državama ali nažalost to kod nas nije slučaj. Oni su glavne i ultimativne zvijezde. Zvijezde bez pokrića. Zašto sam se ja uvijek divio sportašima? Zato što uz iznimno puno truda i upitan uspjeh oni ustraju. Ustraju. Nogometom se nisam nikad bavio i pratim ga kao i prosječan Hrvat. Dakle, jebem mater svima koji igraju protiv repke, vesel i ponosan kad pobjede a kad izgube neutješan. Kao što rekoh, tipičan Hrvat. Ali, ti isti nogometaši, ma koliko god da zarađivaju, 15.07 igraju već utakmice dok ja pijem pivu u " Roka" i gledam more. I tako godinama. Dakle, sav novac uzalud, mogu uživati u njemu kad napune 35 - 40 godina. I to je istina. Ja sam u sportu, vjerujte mi, to je gola istina. I to pod uvjetom da su potpisali jedan ugovor karijere koji će im omogućiti da u 40 - toj uživaju. Ako su, nedaj Bože, slomili nešto - ćao dečaci.


Novac nije mjerilo sreće. Ja sam sa 25 godina imao 3400 eura mjesečno plaću. Da, dobro ste čuli. Toliko. Nisam bio sretan. Nisam se vidio u tome. Nismo samo fizička bića, trebaju nam i druge stvari. Ne treba biti licemjeran i reći da ne bih volio da sam truli bogataš i da mogu svakome pomoći, da me malo toga tangira, da me ne brine kad idem u dućan kupiti hranu za taj tjedan, da se ne znojim kad dođe tehnički za automobil, da volim ići na pireve al' me i muka isto hvata kad znam koliko je to novaca...Sve je to ljudski, od novca, nažalost živimo ali mu se ne smijemo predati. Zbog onih kojih mu se se predali mi, kao država, smo danas tu di jesmo. Nigdje.


Ali ajmo mi ipak o konkretnim stvarima. Skuterić mi je dobro vukao iako je bio prekrcan, osim na brdu. Brdo ga je ubijalo. Jebi ga, mali je to motorin a ja krakati mazgilj od 90 kilograma plus preko 30 kg opreme. Treba to i vuči. Jedna od nedoumica mi je i bila blokada. Dakle, da pojasnim, za one koji ne znaju. Skuteri do 50 kubičnih centimetara kao što je i moja Mala Zvijer smiju maksimalno ići po zakonu 45 km/h i kad kupite novi skuter on ima blokade koje mu onemogućavaju da razvije veću brzinu. E sad, nisam ja veslo cicao, tko bi mogao 45 km/h cijelu Europu proć a da ne spizdi na mozak? Ja ne. Dakle, blokade sam dao ukloniti a to je kazneno djelo. Isto kao da vozite automobil na kojem imate ugrađen plinski uređaj a niste ga prijavili. Dakle, zajeb. I to me morilo. Što ti ja znam kakvi su panduri po Austriji, Njemačkoj - by the book zemljama, a posebno Sloveniji. Ta divna mala državica, što uistinu i je, ima vrlo vjerovatno najdebilniju vlast na svijetu, zajedno s nama. I vole biti veći Europljani od samih Europljana. Kao i mi. O njihovim pandurima su već hvalospjevi napisani. Kaj je, fantje?


Ali ajmo mi pokušati dozvati san na oči, ma koliko god to bilo teško. Prostor je užasan, kiša pada kao luda, razni zvukovi kao iz horor filma dopiru do mene. Sve mi živo smrdi jer je sve puno fekalija i raznih otpada. Ponavljam, odmor za dušu i tijelo. Upalim radio na mobitelu, šaljem zadnje poruke i pozdrave, hrabrim se sa porukama na Facebooku od prijatelja i lagano tonem u san. Kad, nekakv zvuk na krovu ( ako se slama od trstike može nazvati krov...) me prene. I užasan, neljudski zvuk.
- Ma, koji kurac je sad? Zar me sad i ovo zajebava nakon ovakvog dana?!? - pomislih.

Ajde, idem pokušati zaspati, proći će. Ma neće. Konstantno se javlja grabljanje po krovu i užasan zvuk. Naravno, kad čovjek dovoljno popizdi strah je nepoznanica. Izletim van sa nekom dasketinom spreman ubiti i lava ako je ispred mene. Kad ono još gore. Štakor velik ko' moj mačak Boško al' ne suviše plah kao on.

- Mamicu ti tvoju, ti češ mene jebat', saš' ti vit' ! - povičem i opizdim par puta po "krovu" kad ono cila ekipa počme bižati. Divota.

Ajde, bar sam taj problem riješio uspješno. Napokon od umora i odveženih skoro 300 kilometara taj dan, od čega pola po užasnoj kiši, uspijevam zaspati. Sutra je novi dan.

Dan drugi

26.06.2013

Ujutro se budim veseo što sam živ i zdrav nakon one džungle. Spremam polako stvari, dan se čini da će biti lijep. Oko 6h ujutro prilazi mi auto, taman kad sam skoro sve stvari ubacio na motor. Gledam ja tko je, dvojica tipova me gledaju i zovnu me da dođem. Policija. Lipo.

Policajac: - Dobro jutro, što radite tu?

Ja, the mozak: - Evo spreman stvari, bia san prispava tu.

Policajac, u čudu: - Pa, što je tebi, tu si spavao, di ideš?

Ja: - Ma, ja san van novinar iz Zadra, pišen za Zadarski list ( ponosno im pokazujući iskaznicu ), iden u Europu, uvatila me kiša za popizdit, nisan ima di pa san odi osta.

Policajci se gledaju, pa gledaju mene. Pa se opet pogledaju, pa gledaju motor. Ništa im, jadnima, nije jasno.

Policajac: - A jesi našao mjesto za spavanje, ajde sretno u toj Europi.

Pozdravimo se i oni odoše. Kao što rekoh, novinarska iskaznica otvara sva vrata. Sjedam na Malu Zvijer i pičimo ka granici. Problem je što do granice ima brda kao da sam u Alpama a ja vozim motor na mlazni pogon, jel. Puf, pant i eto me na granici. Mlada, lijepa policajka mi uzme pasoš.

- Ste krenuli u Sloveniju?

- Ne, idem obić Europu! - ponosno.

Na to ona raskolači predivne plave oke i okrene se njen kolega koji je bio s druge strane.

- Ma, daj me nemoj zajebavat da ideš s tim u Europu, koliko to čudo ima kubika, koja marka? - izrešeta me njen kolega dok ona i dalje gleda tren u skuter, tren u mene.

- Iden, ne zajebavan se, to ti je Mala Zvijer, Kymco People S 50, da mi ga sponzor, ja pišen za novine o ovom putu.

- Ma, daj! Pa jel to čudo odblokirano?

Trik pitanje. Iako su bili dragi, ipak je on policajac, što da mu kažem.

- Neman ti ja pojma prika, ja san ti DIF - ovac, glup san ka stup za mehaniku.

I sad gledan njegovu reakciju.

- Šta da? A koliko si ovo brdo prije granice prošao, 20 km/h ? - neumoljiv je.

- A možda čak i malo više! - bacam ja na zajebanciju.

- Nisu tebi sve daske na broju, znaš?

- Odavno mi to mater govori! -

Srdačno smo se pozdravili, rekli su mi ako me u Sloveniji budu zajebavali radi blokade neka samo se pozovem na novinarsku iskaznicu pa neće puno pitat. Legende.

Sloveniju sam brzo prošao. Moram priznati da mi je u jednu ruku i žao jer je to jako lipa državica i treba malo više pažnje i njoj posvetiti al' ja sam bio u misiji di je ona samo bila "jedna od". Ušao u Trst, more. Odmah mi je bolje. Na ulicama promenada, puno svega. Dolazim na njihov glavni trg i parkiram se. Malo sam se išao opustiti, malo slikao i tako. Treba ići dalje, ajmo pitati nekoga gdje je put za Udine. Pošto sam parkirao gdje je bilo mali milijun skutera, u tom trenu dolazi stariji čovjek sa suprugom i sjeda na skuter do mene. Upitam ga na krnjem Talijanskom dali zna put za Udine, on pogleda u moju registraciju i počme pričati pola Hrvatski, pola Slovenski. Ja paf, osta u čudu. Kaže da je radio godinama sa "našim" ljudima i tako pokupio govor. Ja nisam mogao vjerovati jer gledajte, lako je "pokupiti" Talijanski, Španjolski pa čak i Engleski jezik. Al' kako Talijan da pokupi naš, teški slavenski? Neznam, al' mi je bilo drago. Lijepo je on mene uputio i ja zapičim dalje. No, pošto sam ekstremno sposoban zaboraviti ono što nebih smio zaboraviti i na što me moja ljubljena supruga stalno podsjeća, tako sam zaboravio i put. Što sad. Eno policijske stanice, idem ja lipo njih upitat'. Zaljećem se kao osa taman na dva policajca na motociklima koja su mislila izaći vani. Mrko me gledaju. Mislim se, sad si se zajeba, Ante. I slijedi the scena. Ja njih gledam kao ovca a oni mene mrko kao vuk, kad odjednom počme veselo pričati, pola toga ga nisam ni pohvatao. Uglavnom, on cilu štoriju ispriča a trebao je samo reći - Sempre drito! Talijani. Draga nacija. Zatvore usta a glas još ide.

Vozim se tako prema Udinama, s tim da sam se usput izgubi još točno 342 puta al' san se uvijek vraćao na pravi put. Zvučim kao Goran Bare, u najmanju ruku. Kad san napokon došao di mi je i mjesto, naručio sam si sendvič da se spasim od gladi. Nije bilo ni 12h a ja sam već bio tu.

- 'Bem ti, kako sam tako brzo došao?

Nije mi se vrijeme nikako slagalo, išao sam prebrzo, što nije u krajnjoj liniji bilo ni loše al' eto. Da vozim CBR od 1000 kubika nebi me čudilo ali Mala Zvijer nije poznata po brzini, nažalost. Što ću sad, matere ti, ajmo odma za Austriju. Dolazim na sjever Italije i odma uviđam da je sve tu lijepo. Planine, zrak, odtimeri se vozaju, skoro pa monden život. Nije da nešto strašno patim od bogatstva ali lijepo je to vidit ljudskom oku. Normalno, spretan da nemogu bit spretniji, opet se izgubim. Stajem na benzinsku pumpu vidim dva momka tamna ka ugljen a bijelci. Majke ti mile, nebi da su u Africi a ne na sjeveru Italije, Alpe ispred nas. Upitam ih na engleskom za put oni nešto muljaju, neznaju ni sami što pričaju. Ja se veselim kao malo dijete što su Talijani, koji polažu toliki napor da obrazuje svoju djecu bar sa jednim, i to glavnim, svjetskim jezikom. Jel. Aj, nekako se nas troje dogovorimo, dam ja gas kad čujem :

- Hrvatska!!!

Odma instiktivno stajem i okrećem se prema momcima s kojima sam neuspješno na 14 svjetskih jezika pokušao doći do odredišta.

- Odakle ste, momci? - zaderem se kroz kacigu.

- Makedonija! - deru se oni veselo.

Mahnem im uz pozdrav, oni meni također. Jugoslavijo, Jugoslavijo.

Počnem se penjati ka Alpama i uživam, ovdje sad mogu pisati cijeli dan o njima, može moja knjiga biti ispunjena samo rečenicom kako je lijepo, lijepo, lijepo...Nemogu, jednostavno čak ni ja koji uvijek imam nešto za kazati sam ostao bez teksta, koliko je tamo lijepo to ni slike nemogu dočarati. Moram priznati da sam imao osjećaj ulaska u EU tek tamo. Izvrsni automobili, predivni prizori, sve čisto, uređeno, ljudi korektni, imaš dojam da ti ispadne novčanik sa deset tisuća eura unutra da bi ti ga vratili. Mislim, zbilja jedan predivan osjećaj sigurnosti. Da ne govorim o vozačkoj kulturi. Ma, može se iza vas voziti najnoviji BMW sa 400 konjskih snaga i neće vas ići preteći dok se ne uvjeri da nije sasvim sigurno. Ta njihova navika mi je čak išla i na živce jer ka' prvo - neznam kog Boga se vozi iza mene kad me može sa lakoćom preći, a ka' drugo - nikad neznaš dali u tom automobilu sjede policajci koji ti mjere brzinu, pošto ja po zakonu ne smijem brže od 45 km/h. Eto.

Nakon sto milijuna predivnih prizora, oko 17h, već prilično umoran, stižem u Lienz na pumpu. Nalijevam gorivo ( koje je za njihove prilike jako jeftino - oko 1.4 eur / litra. ) i kupujem si ulje za motor. Taman da ću krenuti kad me zaustavi prodavač.

- Ti si iz Rijeke? - progovori poznati jezik

- Ma, nisam. Ja sam iz Zadra ali mi je sponzor iz Rijeke.

- Kako misliš sponzor? - čovjek će začuđeno

- Pa, putujem Europom na malom skuteru marke Kymco, njihov predstavnik je iz Krka pa zato je RI tablica na motoru. Pišem o tome za novine i tako. A odakle ste vi?

- Mi smo iz Slavonskog Broda. - kaže čovjek

Moram priznati da sam odmah "ubrao" da nije čistokrvni "lega", znam kako naši Slavonci pričaju, on mi je baš zavlačio na istočne susjede, pa sam kroz razgovor skužio da i jest Srbin, može biti da griješim ali on ima Srpsko ime, pobjegao je '91 iz Broda i niz još sitnica, valjda čovjek nije htio reći ništa, možda smatra pošto sam iz Zadra da neću pričati s njim ili nešto slično, što meni, naravno, nebi palo napamet. Živo se meni jebe odakle je tko ako je čovjek. A, ovaj to i jest. A i onaj tko putuje zna da je uvijek lijepo kad si daleko od kuće pričati na "svom" jeziku ili barem da te razumiju. Uglavnom, kad je čuo moju priču odmah me sjeo u u svoj veliki, novi BMW i vozio okolo da mi nađe smještaj. Ja sam mu cijelo vrijeme govorio da se ne zamara s time on nije htio ni čuti. Otišao je sa pumpe, ostavio ženu tamo, vozao se okolo pola sata i raspitivao o smještaju, pričao malo o svom životu, sad ima tu pumpu koje je on vlasnik i opet radi po cijele dane. Mislim, cijenim ja vrijednog čovjeka, uvjeren sam da to nije tamo nikome ukrao nego je sam pošteno zaradio al' ja ne vidim smisla u gomilanju bogatstva a usput i da ne uživaš ako već imaš šoldi. Vrag je vidia' radit' po cile dane. Bar u Dalmaciji

Uglavnom, smještaj u gradu nismo našli, ja se srdačno pozdravim sa njima i zahvalim na svemu, on mi je dao i vrijednu informaciju. Nemogu iz Lienza izravno za Njemačku jer je put zatvoren. Jebem ti putove. Krv su mi popili na ovom putovanju. A ja bez GPS - a, ravnam se po Atlasu i sekstantu.

Vozam se vozam al' nikako naći gdje ću spavati. Moj plan prije puta da ću kampirati na divlje je pao u vodu doćim sam došao u Austriju. Jednostavno tamo je sve ograđeno i uređeno, nečije vlasništvo. Još bi riskira da me u Auschwitz potiraju ako me uhvate. Nikad ti neznaš s njima. Hitler je bia njihov. Jel.

Napokon, nalazim nekakvu kuću al baba nezna ni riči Engleskog a ja Njemački pričam kao što moj mačak Boško laje - znači nix. Aj, nekako na jedvite jade, ruke, noge - se dogovorimo za spavanje, 15 eura + 5 eura doručak. Daj šta daš.

Ulazim u sobu, jedva stojim od umora na nogama. Od 06 h ujutro do 19 h navečer sa malim pauzama sa se vozio na Maloj Zvijeri. Dobar ritam, a? Skidam sve sa sebe i tuširam se. Upadam u krevet i gledam predivan prizor, planine i kravice na njoj. I osjetim tugu. Nalazim se na predivnom mjestu a nemam to s kime podijeliti. Instantno prosvjetljenje. Što će mi svi najljepši prizori na svijetu ako ih samo moje oči vide. Užasan osjećaj. Još gore je kad znaš s kime ih možeš dijeliti i da ta osoba postoji i voli te. Padam u san sa takvim mislima, sutra je novi dan...

27.06.2013

Svako jutro mi je predivno, svaka noć mi je teška.

Svako jutro mi je predivno jer se budim pun želje za novim cestama, novim mirisima, novim ljudima...Svaka noć mi je teška jer sam umoran, daleko od kuće i htio bih biti na sigurnom.

Svako jutro mi je predivno - s tom mišlju palim Malu Zvijer i odlazim za Njemačku. Kako mi je rekao naš čovjek sa pumpe, izravna cesta prema Njemačkoj iz Lienza je zatvorena i moram ići preko Italije, pa opet za Austriju i onda za Njemačku. Ne pada mi to uopće teško jer se jako dobro osjećam u Alpama, sve mi je lipo, lipo. Mirno, sređeno. Guštam. Svakom esencijom svoga bića. Talijanska strana Alpa je isto predivna. Neznam uopće što bih sad ovdje pisao o tome osim - dragi čitatelju, odi u Alpe, nema smisla pisati o njima jer se njihova ljepota nemože opisati, treba se doživjeti...Taj dan me pratila isto lagana kišica i kao loše vrijeme, al' kao što rekoh i prije, sve se to lako podnese sa ogromnom ljepotom ispred i oko mene.


20:45 h


Bia bi red da šator postavim i zaškrabam nešto u svoj dnevnik dok nije mrak pa'. Ovdje u planinama mrak ka' fol počme padati oko 17:30 h al' niš' od toga. Samo me "tenta". Oće, neće, a na kraju padne u 22:00 h. Ni onda. Uspio sam naći dobar kamp za 15 eura, prostrao sam šator, taman došao sa večere, pizza i dvije pive. Okrijepilo me. Moram priznati kad sam krećao na put da sam zamišljao da ću se drugačije hraniti, tj. da ću uspjeti više uštedjeti, to jest da ću uspjeti preživjeti od supermarketa da uštedim sebi novce ali je to jednostavno nemoguće. Bar meni. Ok, po danu žvačem čokoladice, pijem vodu i eventualno uzmem sebi nešto za ručak do 5 eura ali na kraju dana, kad zavjese padnu, moraš pojesti nešto toplo i konkretno, nemožeš 200 do 300 kilometara svaki dan prolaziti na malom motorinu i očekivati da se možeš hraniti u supermarketu. Ne možeš.


Dakle, nakon večere sam otišao u svoj kamp, legao i uživao, imam wi-fi pa ću malo po netu lutat i tako. Dopisivao sam se sa Anom, kroz desetak dana bi mi se trebala pridružiti, što di i kako još neznamo ništa. Imamo volju al' nemamo plan. Tko jebe plan, bitna je volja. I koji šold.


Sutra se nadam napokon dotaknuti Njemačko tlo. Danas sam u hipu prošao Lihtenštajn i nešto manje u hipu Italiju. Njemačka mi postala opsesija, kao mnogim gastrabajterima, uostalom. Sve sam bolje i bolje psihički i fizički. Kašalj me zajebava svaki dan između 10 - 12 h, onda stani, skidaj kacigu i pljucaj. Jebat ga. Ne dao Bog većeg zla. Najviše mi trening fali. Kao netko tko zbilja ne može neko dugo vremensko razdoblje bez malo kretanja, čučnjeva, sklekova i raznih drugih vježbica snage, ovo mi predstavlja malo napor. Da, sad ćeš ti dragi čitatelju reći zašto to ne radim i na putu, ne trebaju mi sprave za to, zar ne? Ali, nije to tako jednostavno. Čovjek bude toliko polomljen, miogeloze s kojima imam velikih problema me ubijaju i ne dopuštaju takvo što. Ironično, zaista. Mi, koji treniramo, više patimo od onih koji ne. Ili se meni bar tako čini. Ja imam mali milijun ozljeda a nisam nikad ni prismrdio nekom ozbiljnom timu u sportu. što je tek sa profesionalcima. Krvav je to kruh. Krvav. Ljudi izvana vide sportaša kad grize zlatnu medalju, kako mu se svi klanjaju, kako dobiva i neke novce za sve to. Bog, rekli biste. U krivu ste. Nitko ne vidi godine, mjesece, dane, sate, sekunde boli i treninga iza zavjese. Inače se sve u životu iza zavjese događa. I to je mene uvijek zanimalo. Što je tamo iza vešte, jeli. Može biti i ženska, nema veze.


Fascinantno je kako ljudi vide svijet. Površno. I dok ne udare u neki veliki zid ( ili da je bar njima prevelik...) nastavljaju živjeti istim shemama kako su naučili od roditelja, bake, djedova, okoline, društva, čak i nacije. Svi vidimo sjaj u očima nekog poslovnog čovjeka koji trči ka novcima, ima veliki skupi automobil, "skupe" cure oko sebe i novac. A nitko ne vidi da možda taj njegov sjaj u očima nije proizašao iz unutarnje snage, možda je na "nečemu", možda on trči ka novcima ali ih nikako ne može uhvatiti, možda je taj skupi auto zapravo na leasing, možda on želi neku curu kojoj može vjerovati a ne onu koja ga gleda radi novca a na kraju krajeva, možda taj novac koji meni i mnogima predstavlja veliki zalogaj njemu i nije neki novac jer je nezasitan i tu leži njegova nesreća. Ali, eto, on se nalazi na front page u novinama i svi ga gledaju kroz prizmu uspješnoga. Ja ga gledam kroz prizmu - nije ti lako.

Ne želim reći da sam sad ja nešto poseban, mislim, svi smo mi posebni, baš svatko od nas, ali ne želimo biti sve što možemo biti. Znam da sad ovo zvuči kao New Age sranje koje i meni užasno u zadnje vrijeme ide na živce ali ima nešto u tome. Težiti velikom individualizmu i nije tako sretna stvar, dokaz su Amerikanci. U vrijeme ove globalne krize, za koju nitko sa sigurnošću ne može reći kad će i da li će uopće završiti - ja mislim da je bolje biti građanin Hrvatske nego Amerike. Eto, pojedite me zbog ove izjave, ja to zbilja mislim. Ima nešto dobro kod nas, što je nastalo iz prošlog sustava, slično kao i u Italiji. Mi ćemo si pomoći. Zbilja hoćemo. Ako možemo, hoćemo. Nemojte sad gledati onu bagru koja ne spada tu, njih je jako malo, problem je što među nama leži Matija Gubec a toga nije ni svjestan. Nije svjestan svoje snage da povede, ruši i ponovno sagradi bolje mjesto za sve nas. Al' bude.


No, da ne pizdim sada o stvarima na kojima ne mogu utjecati previše - treba se okrenuti na ono na što možemo utjecati. Ljudi često u zadnje vrijeme mi kažu da su bez izlaza - iskreno, osim ako nisi u raljama banke ili terminalne bolesti, nisi bez izlaza. Nije ovo, kao što sam gore spomenuo, Amerika. Bogu hvala. Svi smo mi još jako ruralni, ili smo potekli sa sela ili sa otoka. Dakle, imaš se uvijek negdje vratit, posaditi taj krumpir, baciti ješku i uhvatiti manulu za večeru, nećeš umrijeti od gladi. Amer nema taj luksuz. Trči i trči, kao onaj miš na kolu. Sve dok ne stane. Kad stane zapita se di mu je život otišao. Eto ljudi, zato ja putujem. Zato težim uvijek nečem boljem, drugačijem, iskrenijem. Ne želim se kao starac pogledati u ogledalo i u biti se ne moći pogledati jer sam bio kukavica i nisam radio stvari kojih me strah. Nisam pokušao rasti kao čovjek. U svakom smislu. Nisam nikome iskreno rekao da ga volim i to mislio. Nisam izašao vani gol na kišu i plesao. Nisam vidio dalje svoga praga. Ne, ja ne želim biti taj čovjek.

Putovanje je jebeno kobno za svaku vrstu predrasuda. Jebeno. U temelj.

Dan četvrti


Danas sam imao zanimljivo iskustvo. Vozim se tako kroz Aple, prosječna brzina zvuka, dakle 25km/h, leđa me ubijaju, motor se muči, jadan, njega mi više žao nego mene, kad me pretiče Ducati i dvije Honde CBR. Naravno, to je njima problem isto kao i meni popiti pivu. No, spora kornjača ipak dođe na cilj, pa tako i ja. A tko je na cilju - motoristi. Nalijevam gorivo i stajem sa strane da odmorim moj Kymco. I sad slijedi the scena. Prilazi mi postariji motociklist koji je vozio Ducati.

- Šprehenzi Dojč ? - upita me.

- Najn.Onli Ingliš. - pravim se je pametan

- Ajm sori, majn Ingliš iz bad. Ju drajv dis Kymco scooter?

- Yes, I'm driving it. Why ?

- And ver ar ju gojing?

I sad ja čoviku lipo na zdravom Engleskom objasnim di idem. On ne može virovat. Zove pajdaše da dođu, prevodi ima to na Njemački, oni pušu cigarete i ne mogu virovati. Ja se šeretski smijem.

Nakon par trenutaka on će:

- Maj frend, aj toth det aj em motocyklist, JU AR MOTOCYKLIST!


I kaj da ja na to velim. Uspinjem se na motor kao Brad Pitt i odlazim u suton he, he, he.






Sidim na klupi, pišem ove riči u dnevnik, gledam "švapsko more" tj. Bodensko jezero, nalazim se u WeiBensberg - u, prilipo je. Jedini problem su glupi komarci. Iako obožavam kampove ne volim što ima puno kukaca, raznih krpuša i sl. životinja. Mada zagovaram povratak prirodi i priroda mi čini dobro ipak sam tipični Zapadnjak i njurgam na takve male stvari. I onda njurgam na sebe zašto njurgam na takve minorne stvari. I vrtim se u krug.

Preko moga kampa je ka mala jarugica kroz koju prolazi voda, ograda iza nje. A preko ograde Boško . Dakle, ista vrsta mačke kao što je i moj Boško. I ima isti glupi pogled iz očiju kao i ono moje zanovijetalo. I ne šljivi živu silu. Upravo gledam kako ga neka glupa vrana napada, zalijeće se u njega. Ne zajebavam se , zbilja ide u njega. Što je najgore, niti znam razlog a niti znam odakle joj hrabrosti za takvo što. Ovaj je samo tupo gleda sa pogledom - Samo ti dođi kad si tako pametna, paš' vidit' svog Boga..
Rock n' roll.

Do sad sam bio u kaficu, pojeo juhu, popio da piva ( piva je odlična u Njemačkoj, no wonder about it, huh? ). Gledao zalazak sunca i predivno jezero. Zbilja je idlično. Kuće su maksimalno uređene, otvorene, nema tu krađa, vozni park zavidan. Europa u svom najboljem svijetlu kako se voli predstavljati, bogata i sigurna. Šteta što je to samo na ovakvim mjestima.

Upravo sad razrađivam plan za sutra, inaće to uvijek radim. Pošto ne smijem ići auto putem i nemam GPS, svaku večer ( i cijeli dan...) buljim u svoj Euro Atlas koji sam kupio prije polaska i koji me spašava. Zbilja je dobar i ima super mjerilo. Danas sam dobar komad puta odvalio. Najveći problem je što me prati loše vrijeme, cijelo vrijeme nekakva kišica, nadam se da će bar noć biti dobra. Kaže mi Ana da je i doma loše vrijeme, lito još nije počelo i nije neki đir.

Psihički sam super i polako se navikavam na put al' me još malo zeza pritisak u trbuhu i ponekad znam imati čudan osjećaj slabosti. A mislim, to nije ni čudno, slabo se hranim i puno trošim. A može biti da je sve to od "trenutka". Pretpostavljam.

Pogleda sam na internetu članak o sebi što je izaša u Zadarskom, nije loš . Posta sam popularan kao Papa ha, ha, ha.

Novo u planu mi je da pokušam pod svaku cijenu doći do Leipziga na koncert od Bruce Springsteen -a. U Engleskoj su svi rasprodani i teško da ću uspiti tamo upasti.

Sutra imam u planu što više odvoziti kilometara prema Francuskoj, jedva čekam. Uvijek sam nekako zamišljao Njemačku dosadnom a Francusku lijepom ali nije baš tako, bar za sad. Njemačka me oduševila, isto kao i Austrija. Sve mi je lijepo i zbilja uživam.

Mala Zvijer ide kao velika :)Apsolutno nikakvih problema nisam imao s njom i oduševljen sam potrošnjom, kako goriva tako i ulja. Troši ispod 3 litre na 100 kilometara a ja imam +90 kilograma i još opreme bar 30 kg. Dobar prosjek za mali Kymco, ha?

Dan peti


Freud nešto. Grad u Njemačkoj, jeli. Iznajmio sam hostel, 32 eura. Preskupo ali sam morao. Jučer sam imao želju da kiša više ne pada a ona je toliko jako padala da sam se toliko puta skidao sa skutera i skidao odjeću mada sam imao odličnu kišnu opremu. Jednostavno, toliko je kišilo da to nisu bile istine. I, naravno, nisam uživao kao što sam planirao sinoć da ću uživati u vožnji pokraj Bodenskog jezera. Fuck. Biti na tako lijepom mjestu a nemoći ga vidjeti, very nice.

Danas nisam imao neke specijalne avanture, dovoljna mi je bila kiša koja nije znala stati. Stah me je bilo voziti se po brzim cestama jer su me cijelo vrijeme preticali šleperi, baš na ovoj dionici u Njemačkoj sam sreo najviše kamiona a kiša pada ga pada.

Dok sam se vozio i cijelo vrijeme stajao, gledajući u kartu, naišao sam na mali gradić u kojem sam planirao bar malo se spasiti od kiše i pojesti nešto. Stanem tako pokraj nekog kineskog restorana, vidim cijene su ok, ajmo unutra. A oni pričaju točno 642 jezika sa točno 785 dijelaktom a niti jedan od ta 642 jezika nije Engleski. Ajde, s Bogom dragim. I onda se nešto žale na nas Hrvate. Ja neznam baš puno mladih da ne znaju pričati Engleski jezik i to prilično solidno. Stojim ja tako vani na mojoj Maloj Zvijeri kad pokraj mene parkira sasvim novi Audi TT njemačkih registracija. Nisam ga ni doživio koliko sam bio sjeban od vremena kad čujem poznati jezik iza sebe.

- Ejjjj, ti si iz Rijeke doša' s time? - uleti mi vlasnik TT -a.
- A, skoro. Iz Zadra, iz Rijeke mi je sponzor. Putujen' na malom Kymcu kroz Europu.
- A daj me nemoj jebat? Ozbiljno? Aj reci da se zajebaješ?
- Ma, što bi se zajebava, evo ti osobna pa da se uvjeriš i novinarska iskaznica.
- Ti zbilja nisi normalan! Ja san ti iz Splita, aj dođi do mene, kod mene u stanu ti je ka mala Hrvatska, ja ti samo fizički živin odi, mentalno san doli...
- Fala ti lipa al' nebi. Iden naći nešto za stavit pod zube i dalje, priša mi je, pokušavan što dalje doć...
- A, dobro. Kako oš'. Aj, el te smin' uslikat' i stavit na Facebook, zbilja si car, svaka ti čast!
- Ma slikaj prika, koš' cili dan, nema beda. Nego, sad kad već si tu, aj mi reci kakvi su Njemci, Njemačka i to. Baš me zanima. Moran priznat' da mi je sve lipo odi.
- A pajdo moj, šta da ti velin. Imaš šoldi ka blata, ne viruj nikom ko' veli drugačije. Moš' zaradit 2000 eura bez problema a cijene su ti ka u Hrvatskoj, malo veće, pa si sad sam izračunaj...Al' veliki problem je socijalni život... Ja san odi 14 godina i još se nisan navika, oćeš nekom pomoć on te prijavi šefu i razno razne pizdarije, ka roboti su ti oni. E, ako te neko pokuša priteć priko puno crte il ikako ugrozit' u prometu a ima švapske tablice to ti je garant il' naš il Srbin. Njemci ti ne voze tako.
- Aj, fala ti na svemu. Iden sad ća. Živia mi!
- Živia! A zbilja si moga po' ure - uru do mene i žene...
- Drugi put, zbilja mi je priša. Fala ti još jedanput, Bog te živia!
- Živia, prika!

Dam gas i tražim izlaz iz grada. Kad tamo neka velika kolona. Nabrijani mulci u Golfu trici trube. U vojnim su odorama. Eto, nisu samo kod nas mulci nabrijani. Dođu pokraj mene i vozač, koji je ujedno i najglasniji, nešto komentira mene na Njemačkom i svi se počmu smijati. Inaće nisam agresivac ali u prometu popizdim na pizdarije ikakvog tipa. Dignem vizir i pokledam ih kao žirafa stabljiku. Brzo su dali gas i odmaglili uz galamu. Kakve sam volje bio taj dan da su išta rekli prvo bi zabia kacigu u glavu onom idiotu od vozača a onda bi trča za ostalima

Vozim se vozim. Pa se opet vozim. Nema kraja ni brdima ni kiši. Popizdia sam totalno. Dođem u središte Freudenstadt - a. Skinem se sa motora i osjetim koliko sam umoran i sjeban. Psihofizički iscrpljen. Srećom, uhvatim WI -FI odmah, javljam se doma i odlučujem da ne idem dalje za Baden - Baden. Jednostavno, ne mogu. Ne mogu više. Odoh naći smještaj, nebi ga dragi Bog naša. Na kraju nalazim hostel. Ulazim u njega, gleda me ženska tupo, sve se cijedi sa mene, kao limun sam. Tako se i osjećam. Naravno, nezna jezik i mora zvati kolegu koji priča Engleski.

Iskreno, na ovo sam toliko popizdia na cilom putu. Ja kad doma tražim posao moram znati u govoru i pismu 3 svjetska jezika, imat' najmanje 2 fakulteta, po mogućnosti jedan tehničkog a drugi društevnog tipa, biti zgodan i visok sa plavim očima ( ovo bar jesam ha, ha, ha ) i imati znanja koje se nebi ni inžinjer NASA - e posramio a to sve za plaću koja nije dovoljna za život, i još možeš biti sretan što si dobio upravo taj posao.

A ovi rade na jebenim recepcijama, glupi, neobrazovani, nisu se dalje svoje zemlje makli i imaju 1500 - 2000 eura plaće. Dođe mi plakati. Odmah.

Na kraju dolazi joj kolega koji, moram priznati, priča solidan Engleski al je zbunjoza, tren' je soba 25 eura, tren' 28 eura, tren' nema single room, tren' ovo, tren' ono. Na kraju se nađemo na 32 eura. Što ću, moram. Toliko sam umoran, jadan, nemam elana u sebi ništa, dižem teške torbe i odlazim u sobu. Tamo se tuširam, presvlačim i idem dolje prema gradu da nađem opet WI-FI jer ga ovi naravno naplaćuju. Mamicu im, mala im je cijena iovako.

Upita me ovaj na recepciji kao čime se bavim i sl., ja mu kažem da putujem ali inaće radim kao trener, prije plovio na tankerima kao oficir, upravo završavam fakultet za trenera i tako, malo pričamo o životu, pita me jeli mi skup ovaj put, ja mu kažem da imam sponzora, bez njega nema šanse, imam oko 500- tinjak eura plaće, malo više. I sad, reakcija. Kako molim? Ne može momak doći sebi. Pita me što točno radim i koji fakultet imam. Ja mu kažem da idem 3 godine na Kineziološki fakultet u Zagrebu i da radim sa djecom, volim taj posao i tako. On kaže, sve je to lijepo ali od čega ja živim?

Od čega ja živim? Dobro pitanje.

Pa ja njega pitam koliku on plaću ima. Slušajte ovo. Dakle, niti studira, niti ga to zanima. Ima samo srednju školu, mjenja poslove kako mu koji više paše jer voli putovati, bio i u Zadru, oduševljen ljepotama Hrvatske i naših cura. A trenutno radi za 1700 eura.

Mrak mi padne na oči.

Na to ga ja upitam pa jeli moje zanimanje traženo kod njih i kakve su plaće ( mislim, nije da me zanima jer Njemački niti znam niti imam namjeru učiti...) a on kaže da je to jako traženo, ovisi od posla i poslodavca ali netto je oko 2000 eura pa na gore.

I što da ja kažem na to. Odoh plaćući u grad tražiti WI - FI.

PS.

Kymco nema smisla ni spominjati, jel tako? Imam samo jedan problem s njim. Svakih 100 kilometara moram uliti oko 2,8 litara zelene tekućine zvane Super 95.

30.06.2013

Znači, sutra ulazimo u EU. Europsku Uniju. Jel. Aj' neka. Bogu fala više. Mislim, ne bi da će nas ona nešto sad obogatiti, kako duhovno tako i materijalno, dapače, ali mi tamo pripadamo povijesno i to je činjenica. Ja sam glasovao za ulazak iz samo jednog razloga - da će valjda doći netko tko će nas spasiti od samih sebe. Moram priznati da mi je grozno gledati naše ljude, tako i svog tatu, koji su ratovali i borili se za nešto dok su oni koji danas vladaju bili sigurni i gradili karijere, točno su znali što i kako.

No, dosta o politici, neću politiku u svoju butigu, reka' bi Boris Dvornik.


Danas sam opet prošao preko 200 kilometara. To da idem od Zadra do Makarske bi spizdia jer znam put, ovako mi je zanimljivo jer mi je sve novo. Pokraj šatora držim kanticu od 5 litara goriva za svaki slučaj, nikad neznaš di neće biti benzinske i onda se mogu jebat. Sa oproštenjem. Problem je što to gorivo smrdi za popizdit. Ili miriše. Kako kome. Upravo sam večera u nekom kampu, meso i krumpir, zalio sa dvije pive i sad sam kao zmaj.

Opet sam uzeo kamp, najjeftiniji dosad, samo 10 eura noć. I imam WI - FI, yeeeee

Danas sam malim besplatnim trajektom došao na Francusko tlo. Slike su dolje. Najveći problem je jezik. Koga god pitam nemaju pojma Engleski i ne znaju objasniti. I to posebno žene. Nisam šovinist ali sad ću nešto ovdje napisati. Drage žene, prošlo je vrijeme Srednjeg Vijeka, živimo u koliko-toliko ravnopravnom društvu, ne možete očekivati da ništa, ali baš ništa ne znate, radite neki odd job i da vas netko poštiva. Potrudite se napraviti nešto od sebe ili ne krekečite stalno o svojim pravima. Ali, zbilja nevjerovatno - ako muškarac i ne zna Engleski bar zna što ga pitam i potrudi mi se objasniti, žene šute i trepću okicama. I to mi se do sad desilo nekioh 10 - tak puta. Pa, to je za izluditi. Ja, osobno se ne bih mogao oženiti nikad sa takvom ženom. Meni osobno treba malo više od seksa i kuhinje. Ne želim generalizirati ali to je moje iskustvo na putu. ( Bilo je toga još ohoho do kraja puta....)

Dakle, cijeli dan sam se vozio Francuskim tlom, obišao neke povijesne utvrde, to mi je baš bilo super, susreo na jednom Amerikance iz Floride koji su u biti iz Zadra porijeklom, susreo Nijemca koji je bio u vojsci u Hrvatskoj, zna Engleski pa smo se malo raspričali, tak...I tako se ja vozam, vozam, vidim goriva polako nestaje. Zbilja polako :)Dolazim na pumpu kad na pumpi nema ljudi. WTF?!? Što sad. Zajeb na kvadrat.

Matere ti, što je ovo sad. Dolazi do mene Nijemac.

Objašnjava mi švabo : - ZIS IZ FRANZ, NO FJUL. ONLI KARD.

Ja : - Koja kartica, jebala te kartica ? Keš, understand, samo keš , Balkan i taj đir ?

Švabo : - BIG PROBLEM. GO TU ĐRMANI MAJ FREND.

Friend my ass. Lipi zajeb. Što sad.

Bogu hvala pa me mater rodila pametnog, kao što rekoh prije, nosim uvijek 5 litara goriva sa sobom, taman na bicikli bia, onda je samo u drugačijem pakovanju


Bojim se da me ta Francuska neće dulje vrijeme vidit'. Nema ljudi na pumpi. Žabari.

I tako sam se na zadnjim parama goriva uspio vratiti u DEU. Kad sam vidio pumpu samo što je nisam zagrlio i poljubio. Majka Njemačka. Ništa, moram do UK nekim drugim putem, pokušat ću sutra do Luxembourga pa preko Belgije. Samo trebam gledati da se do 07.07. vratim u Istočnu Njemačku jer The Boss svira i to se ne smije propustiti. Vidimo sam U2, moram i njega.


Dok ovo pišem skužio sam da sam postavio šator odmah pokraj rijeke i imam koncert žaba koje se deru kao, u najmanju ruku, Pavarotti, pokoj mu duši. Dođe mi da bacim bombu.

Dan sedmi


01.07.2013


Ušli u EU. Bogu fala. Ja nikako izać' iz nje

Danas sam probao doći u UK preko Luxemburga i Belgije ali sam brzo skužia sa ništa o toga. Pogađate? Nema ljudi na pumpama a Mala Zvijer može samo primiti 7 litara goriva. Tužan i razočaran se vraćam u Njemačku, suđena mi je da ga jebeš. A ništa, polako prema Berlinu pa doli. Što ću, kako bi reka Dino Dvornik - nisan tia al' ispalo je tako...

Danas sam se dakle izmunjesa i vratia natrag u Njemačku. Nisam zadovoljan vožnjom po DEU, nisu mi znakovi sasvim jasni, tj. lako se izgubiti po njima, sve je usmjereno ka Autobahnu, puno je skuplja od Austrije ( i kompliciranija, ogromna je to država...), stalno neki jebeni radovi...Uglavnom, cijeli dan vožnje za "samo" 300 -tinjak kilometara. Danas sam proša opet rijeku sa trajektom, ne što sam htio nego što sam opet bia glup i zajeba se - po običaju. Al' sam se barem dobro zajeba

Eeee, danas najjeftinije kampiram do sada, samo 8 eura noć, vlasnik je imao Hrvate radnike i nije mi htio naplatiti punu cijenu, kaže da smo jako vrijedan i pošten narod. Nisam znao što da mu kažem na to, vrlo vjerovatno takvi i jesmo u svijetu....E, al' ima problem, nisam ni ušao u šator a već sam naša krpušu. Već san ih naša dvije i nije mi to drago nikako, nije se s njima zajebavat.

Sinoć sam nikako spava jer sam ima koncert u B duru by žabe. Bilo bi bataka, al žabljih da sam ima napalm. Toliko su mi mozak popile. A inače volim beštije. Ne volim glupe i dosadne beštije.

Sad su mi pozivi i poruke pojeftinili, jeeee

E da, upravo sam prolazia kraj jedne Njemačke familije koja je došla autom u kamp i tip kosi travu ispred ( a trava je uredna...). Samo san ga pogleda i reka - Nije ni tebi lako u životu, prika....

Kymco i dalje radi bez problema osim što ujutro ima malo viši gas nego do sad, možda radi ulja, ali odmah to dođe na svoje kad krenem...

Dan osmi

02.07.2013

I danas sam odvozio skoro 300 kilometara. Nije mi drago tako mučiti moj mali Kymco al što ću, i meni je teško, zbilja je...

Napokon sam našao kamp. Predivan kamp na jezeru. I opet sam tužan. Toliko lijepih kampova, toliko lijepih mjesta a ja sam...

Danas sam brzo odvozio kilometre jer sam se uspio "uvaliti" na brzu cestu a da se ne izgubim

Dan bio predivan ali kako je sinoć padala kiša to nisu bile istine. Zbilja mi već ide na živce kišurina. Ok, ponekad da padne to mi je jasno, ali Bože dragi, nismo u UK da stalno pada. I to kakva kiša...

Kako je padala nisam mogao vjerovati da će dan biti tako lip. A, ne kaže se bezveze da poslije kiše dolazi sunce.

Ovi kampovi su zakon i moram reći da sam se zaljubio u taj stil života, kamperski mislim. Priroda i društvo

Sve je dobro osim krpelja. Ali ovdje su neki čudni. Samo ih stisneš i lako ubiješ. Neki mlitavci

Parkirao sam moj Kymco pokraj Ferarri - a. Neka vidi lola što je zvijer

Jedan sam previd napravio kad sam kretao. Nisam uzeo čekić za slaganje šatora i sad se uvijek zajebavam sa kamenjima i inim pizdarijama da nabijem držače. Srećom, pokraj mene je bila neka mlada ekipa sa kamperom i od njih sam posudio. Čekić. Jel.
Inače sam takav, zaboravan. Zaboravljam bitne stvari a pizdarije nikada.


Leđa me bole sve više i više, na sam dodir kože me ubijaju.

Sa Malom Zvijeri je sve ok osim što ima povišen gas kad stojim u leru. Nije nešto opasno al' iritira. Bolje mi je da šutim, dobro je da vozi i dalje što je dosad prošla...



Motor je posebna sloboda i koliko god bilo opasno se voziti na njemu ništa se ne može mjeriti sa osjećajem slobode koju pruža...