TAMO GDJE VJEČNO SUNCE SJA...

Moja osnovna ideja kod kupnje motora bila je putovanje... Već dugo vremena unazad čitam tuđe putopise i sanjam kad ću i ja moći napisati jedan...

Pružila se prilika za kupnju motora i rekao sam sebi to je to, avantura počinje!

Kupio Dragicu, vozio se s njom par mjeseci, no uhvatila me želja za promjenom motora. Nekako sam sve više navirao sport/touring klasi (o ukusima se ne raspravlja, jel?)... Zamijenio sam ju za Kawasaki Z 750 S i to mi se sad, nakon dobro odrađene ture čini kao dobar odabir (no nećemo o tome)...

Vratimo se na početak priče...

Moja želja za otići na neko višednevno inozemno putovanje skoro se ostvarila u 6. mjesecu kad se održavao moto susret u Mariovu. Nakon traženja prenoćišta u Makedoniji, javio mi se jedan forumaš (o kojem ću nešto više napisati kasnije, mada on zaslužuje mjesto u naslovu!), po nicku Crusader. Nakon njegovog posta, moje traganje za smještajem bilo je završeno. Spletom okolnosti ipak nisam otišao. Došla je Dalmatina II i kažem cro.chopper-u i kambi da me upoznaju sa crusaderom. Pozdravim čovjeka i krenemo u priču, dopao mi se, kak se ono kaže, na prvu (ne u tom smislu perverznjaci jedni) i pozvao me da dođem kod njega u goste... Ja mu obećao da ću doći...

Sve više i više razmišljam o tome i pitam curu; kaj misliš o jednoj vožnji do makedonije? Ona malo zatečena nije baš bila za tu ideju... Bilo mi je malo žao ali ja sam odlučio otići i ja idem... Sad samo treba isplanirati vrijeme i uskladiti obaveze... Kako je vrijeme polako prolazilo, i cura je stala na moju stranu i pristala na put, sreći nigdje kraja!

Došao je godišnji u 8. mjesecu pa tako i konkretniji dogovori oko datuma sljedećeg godišnjeg, tj. oko datuma polaska... Obaveze nam nisu dopuštale da odemo prije ovog datuma kad smo i otišli...

Cijelo to vrijeme planiranja bio sam sa Ivicom (Crusader) u kontaktu i javljao mu novosti. Do polaska je bilo sve manje i manje vremena a mene prala neka pozitivna nervoza, želja da krenem čim prije!

Reakcija ljudi oko mene, kao i ukućana, mojih i njezinih, bila je da smo ludi i da bolje da ne idemo sami. No želja za putovanjem bila je jača od bilo kakvog straha. Trebalo se adekvatno opremiti, kako sebe, tako i motor... Jakna, hlače, čizme, kaciga (za nju), hlače, čizme (za mene), gume, servis (za zeca).

Tjedan prije polaska prognoza nam nije bila obećavajuća, što sam se i žalio Vama na forumu... Bila je jedna primisao da odustanemo ali to je bilo kratkog vijeka, idemo pa makar i snijeg pao!

Ajmo se sad napokon malo i provozati...



1. dan, utorak 15. rujna

Petkov breg - Jastrebarsko - Karlovac - Plitvice - Posedarje - Benići



Plan je bio krenuti u srijedu ujutro i prvi dan doći do Dubrovnika, no kako smo oboje radili ujutro u utorak, ipak smo se dogovorili da krenemo u utorak poslije posla i prespavamo u Benićima (mjesto kraj Paškog mosta) pošto cura ima kuću tamo pa imamo manje do Dubrovnika sutradan.

Možete si samo misliti kako je taj dan vrijeme sporo prolazilo na poslu... No ipak smo i to dočekali...

Sve je spremno...



i napokon krećemo...



Vožnja do Benića bila je jako naporna, nakon plitvica smo uletili u gustu maglu i mokru cestu. Na dijelovima nisam mogao voziti brže od 50 km/h jer nisam ništa vidio ispred sebe. A bila je već i pala noć pa se i malo hladnoća osjećala jer sam ja poskidao sve termo podstave iz jakne i hlača, glumio sam frajera...
Nakon što smo stigli do prvog odredišta, tuširanje i na spavanje jer nas sutradan očekuje vožnja do Dubrovnika...

Super, a šta je nakon Benića?

dragger je napisao/la:

Super, a šta je nakon Benića?

Cekaj da se prvo ugriju malo, pa ce onda nastaviti.

Cekamo nastavak price...

2. dan, srijeda 16. rujna

Benići – Posedarje – Zadar – Šibenik – Split – Makarska – Dubrovnik



Buđenje u pola 6, trpanje stvari na motor i možemo krenuti...

Zekan prije polaska.


Vrijeme je na trenutke bilo oblačno, na trenutke sunčano, no najbitnije od svega, kiša nije padala. Guštao sam vožnjom uz obalu; široka cesta, slab promet...

Nisam radio česte pauze kako bi imao čim više vremena za razgledati Dubrovnik, u kojem nikad prije nisam bio...



No svejedno, ne možeš bez okrijepe i malo odmora...


Jedan od mostova, ne znam koji...




Pred Omišom neki radovi pa je bila mala gužvica, no ništa strašno...


Pogled sa magistrale...


Pa ulazak u...


Kako sam jedno ljeto odmarao u Baškoj vodi, a cura radila u Brelima, odlučili smo tamo ručati. Na plaži smo zatekli neke umirovljenike koji uglavnom leže i čitaju neke knjige, dok ima i onih odvažnijih koji se bore sa dosta velikim valovima...


Alo Vakula, oćel' bit kiše?


Tu sam spavao prije 4 godine a sad se prodaje...


Nakon ručka i kratke šetnje, krećemo dalje... Nakon nekog vremena dolazimo do jednog dijela, slabije naseljenog i slabije razvijenog. Grmlje i šuma sa strane, tek poneka kuća ali ne vidimo baš ljude. U jednom takvom mjestu odlučili smo opet malo stati i protegnuti noge...

Vandali...




Nakon par minuta odmora krećemo dalje i dolazimo do Baćinskih jezera...




Dolina Neretve...


I napokon olakšanje nakon viđenog prizora...


Ulazak u toliko iščekivani Dubrovnik!


I čekanje kolege motorista koji nam je našao smještaj da dođe po nas...


A za to vrijeme, što drugo nego naslikavanje...




Smjestili se, istuširali, presvukli, popili piće sa čovjekom i ajmo brzo u šetnju, dok se još vidi...

No taman je počela padati noć, što i nije tako loše, s obzirom na lijepe fotke...




Ulaz u stari grad...




Pa malo more i brodice...


Ukoliko želite dragu počastiti sladoledom, u Dubrovniku će vas 4 kugle/ice koštati 40 kn...


No onda smo otkrili jedan Irish pub i točeni Kilkenny! Sreći nigdje kraja, cijena prava sitnica...


I uz pozdrav od gospođe iznad opraštamo se od Dubrovnika...


Krećemo na spavanje...

drabotic je napisao/la:

Jedan od mostova, ne znam koji...
.

Bravo, bravo, bravo, več sam pomislio da je nešto zapelo.
Čekamo nastavak......

A taj most za koji ne znaš koji je,
to je MORINJSKI most, udaljen 5-6 km južno od Šibenika , a oko 3 km od mene.
Lijevo u pozadini (udaljano 200-300metara) je otok KRAPANJ.

[quote="dragger"]

drabotic je napisao/la:

Bravo, bravo, bravo, več sam pomislio da je nešto zapelo.
Čekamo nastavak......

A taj most za koji ne znaš koji je,
to je MORINJSKI most, udaljen 5-6 km južno od Šibenika , a oko 3 km od mene.
Lijevo u pozadini (udaljano 200-300metara) je otok KRAPANJ.

hvala za info...

sporo mi sve to ide pa će mi trebati dosta dok završim, imam hrpu slika pa odabirem one bolje...

samo ti polako, gust je citati i ovako u nastavcima

Svaka cast care, svaka cast care, cista poezija od odmora. Ti, tvoja draga, motocikl i otvorena cesta ispred vas.....ma bravo, ludilo....

Sa nestrpljenjem ocekujem nastavak putopisa......

Samo naprijed.....

Svaka čast na ovim prvim fotkama i početku putopisa,s nestrpljenjem očekujem nastavak...
ps.kako te služio zekan

svaka čast imenjače, i weljkom nazad u domovinu

Tomo-vž je napisao/la:

Svaka čast na ovim prvim fotkama i početku putopisa,s nestrpljenjem očekujem nastavak...
ps.kako te služio zekan

zekan je sve odradio bez problema, bit će na kraju rezime...

cro.chopper je napisao/la:

svaka čast imenjače, i weljkom nazad u domovinu

nisam još ni otišao, vidiš da sam još u dubrovniku!

Baš lijepo! I mi ćemo možda na proljeće, ako bude love i vremena ..

ahhaaa zbog Dubrovnika je onaj naslov...Tamo gdje vječno sunce sja... :lol: :lol:

ajde požuri se s nastavkom putopisa baš je zanimljivo
... iako bi mi bilo draže da si put prelazio s Dragicom :lol:

3. dan, četvrtak 17. rujna



Dubrovnik – CRNA GORA Budva – Podgorica – Morača – Poda – Berane – Rožaje – KOSOVO Peć – Kijevo – Priština – Kačanik – MAKEDONIJA Kumanovo

Buđenje u pola 6, ponovno pakiranje stvari i tovarenje na motor. Dok još grad spava, uz tek pokoje svjetlo koje dopire kroz prozore, dvoje hrabrih putnika nastavljaju dalje svoj put.

Plan za ovaj dan je doći u Makedoniju, točnije Kumanovo, kod našeg domaćina Ivice. Po njegovim riječima, put bi trebali proći kroz cca 14 sati (toliko je njemu trebalo kad je išao na Dalmatinu), iako je udaljenost cca 550 km. Činilo mi se to kao jako dugo te da ću ja to odvoziti puno prije.

Krenuli smo prema Crnoj gori i onako pospani jedva čekali da prođemo granicu, čisto iz razloga da doživimo to da smo se maknuli preko granice (vauuuu koji pothvat).

Čim smo ušli u Crnu goru, bilo je vrijeme za tankiranje goriva.


Tankamo i ubrzo nakon toga dolazimo do mokrog dijela ceste, izgleda da je kiša taman prošla ispred nas.




Vozeći dalje dolazimo do Kotorskog zaljeva.



Odlučujemo da ga ne obilazimo nego da skratimo put trajektom, koji je taman stajao na rampi za ukrcaj. Cijena 1,5 €




Izgleda da smo ipak bili prebrzi pa nas je dio do Budve prala kiša. Uz dosta jak pljusak i velike količine vode po cesti, bilo je jako teško voziti pa smo odlučili stati na jednoj benzinskoj i popiti kavicu, nadajući se prestanku ili barem smanjenju intenziteta kiše.

Odmor od cca pola sata urodio je plodom, iako i dalje oblačno uz mogućnost da pljusak padne svaki tren, nastavljamo dalje.

Pogled prema nebu izgledao je ovako...


Jedne od najljepših krajolike na cijelom putu gledali smo upravo na dionici poslije Podgorice. Kanjoni rijeke Morače jednostavno ostavljaju bez daha, stvarno nešto prekrasno. Cesta kojom jednostavno moram opet proći...



























Od toliko gledanja čovjek pomalo i ogladni. A kaj je bolje od domaćih proizvoda?




A ono što se kod nas vrlo rijetko sreće na cestama, tu je česta pojava. Ko nov...


U Bijelom polju dolazim do jednog čudno obilježenog raskrižja, gdje moram tražiti pomoć mještana da mi pokažu put. Spazim plavi kiosk i na njemu natpis policija. Dođem bliže a kad tamo njih šestorica. Jedan stoji vani s palicom i zaustavlja aute, jedan ispred kioska a unutra njih četvero. Prilazim ovom prvom, no on me uopće ne doživljava, krenem prema drugom, on mi upire prstom na kućicu, otvorim vrata od kućice, prvi do vrata se makne i pozove drugog, a ovaj; A ĐE IĐEŠ? Ja se skoro polomio od smijeha...

Ja s kartom u rukama i kućica u pozadini...


Nakon što nas je usmjerio, vozimo dosta dugačku dionicu a da uopće ne znamo di smo. Samo zavoji, šume... Put u nepoznato... Navodno je to pravac za Kosovo...











Bilo je tu i zanimljivih prepreka na cesti...


I onda samo odjednom, usred ničega granica Kosovo. Prilazim cariniku, on pregleda putovnice i pita me jesam kupio osiguranje? Ja mu odgovaram da imam osiguranje i guram mu policu pod nos, no ne prolazi. Objašnjava mi da se moram okrenuti i 50-ak metara nazad u jednom kontejneru kupiti osiguranje za ulazak u Kosovo.

To vam izgleda ovak, a košta 20 €...


Nakon što sam kupio osiguranje, ponovno dolazim na granicu i onda mi prilazi mlađi carinik, koji je bio toliko naporan pitanjima; ima šta za prijavit? Šta ima u ova torba? Šta ima u ona torba? Nakon što mi je otvorio svaku torbu i uvjerio se da nemam ništa, počeo ispitivati kako ide motor i sl...

Nakon te gnjavaže krenemo da se poslikamo, no tijekom slikanja jedan od prisutnih počinje nešto galamiti i mahati rukama, no zakasnio je...





Nakon toga ubrzano sjedamo na motor i brišemo...

Pogled sa vrha prema Kosovu...


Spuštanje prema Peću...



Bez komentara...


Ulaskom u Peć morali smo biti dosta oprezniji jer tamo ne vlada nikakav zakon. Ljudi se voze kao da su sami na cesti. Pješaci pretrčavaju bez pogleda na cestu, biciklisti, zaprežna kola...

Nemam konkretne dokaze jer smo oboje bili koncentrirani na vožnju, vjerujte mi na riječ... Evo ipak par slika sa ulica...






Nakon Peći vozimo prema Prištini...


Na putu prema Prištini smo se uvjerili u brutalnost tamošnjih vozača. Izbjegavao sam 4 frontalna sudara. Ako vide da im se imaš kamo maknuti, pretiču prema tebi. Prva dva puta sam se scimao, no kasnije se navikneš. Strašno...

Prelaskom mjesta Kijevo i približavajući se Prištini, nailazimo na ovo...






Nakon mučenja po neprirodnim uvjetima za moj motor, ulazimo u Prištinu...




Vozimo kroz grad prateći putokaze prema Skopju.




U mislima sa Ivicom, koji nas vjerojatno već čeka na granici, želimo čim prije doći do Makedonije, a kad ono par semafora ispred...




Probao sam se malo gurati između auta, no naišao sam na negodovanje i vozače koji su mi namjerno priječili put.

Nakon nekog vremena uspio sam se izvući iz gužve i našao se na malo manje prometnoj cesti...


Ivica je sad već sigurno lud, kasnimo već sat vremena od dogovorenog vremena, mislio sam u sebi. Vozimo dalje kamo nas putokaz vozi i ulazimo u mračne predjele, sličnog krajolika kao prema granici na ulazu u Kosovo. Pala je već noć i bio sam pomalo uplašen i postavljao si pitanje; idem li u dobrom smjeru?!

Došavši do jedne benzinske nazvao sam Ivicu i pokušao mu objasniti gdje sam. Nije me baš skužio pa sam pitao radnike na spomenutoj pumpi i oni su mi rekli da do granice imam još svega 1 km.

Krenem dalje a u mraku ovaj znak...


Granicu prelazimo bez problema, a s druge strane Ivica... Pozdravljamo se i on nas vodi u svoj dom...

Nakon upoznavanja sa ostalim ukućanima (pozdrav svima) i par popijenih rakija dobrodošlice, sjedamo za stol, pričamo o doživljajima na putu i lagano na počinak... Današnja vožnja trajala je skoro 15 sati...

Naši domaćini...

svaka cast na putu, vrlo zanimljiva ruta. . .
i slike su ti super, pretpostavljam da ste vecinu napravili vozeci se. . .
bas me zanima kako je islo dalje. . .

Jednostavno.Odlični ste.

Svaka čast. Lijepa ruta. Hvala na super slikama i opisu.

... sad već jedva čekam vidjeti našeg Ivicu!
... čekam nastavak!

sve bolje i bolje... imam osjećaj kao da sam s vama na putu koliko su ti slike i opisi dobri...svaka čast care

kuna je napisao/la:

sve bolje i bolje... imam osjećaj kao da sam s vama na putu koliko su ti slike i opisi dobri...svaka čast care

hvala, hvala...

pripremi kišno odijelo, trebat će ti za kasnije...

drabotic je napisao/la:

kuna je napisao/la:

sve bolje i bolje... imam osjećaj kao da sam s vama na putu koliko su ti slike i opisi dobri...svaka čast care

hvala, hvala...

pripremi kišno odijelo, trebat će ti za kasnije...

.. evo već ga oblačim... ne mogu dočekati nastavak..zato požuri da se ne skuham u odjelu :lol:

4. dan, petak 18. rujna

Danas je na repertoaru obilazak Kumanova i okolice...

Nakon što smo se probudili, popili kavu, Ivica pita što ćemo za doručak i predloži pravi Makedonski burek, na što mi klimamo sa odobrenjem i veseljem.

Fino se najeli i slijedi prijedlog da operemo motore, budući da je moj bio jako prljav od dugog puta...



Odmah smo se bacili na posao... (i ja sam prao ali me nije imao tko slikati)







Ženski dio smjestio se na balkon i željno iščekivao sexy bike washing, no ostali su uskraćeni za isti...


Poslije pranja krenuli smo malo do grada... Ivica je nazvao neke frendove da se zajedno vozimo pa smo se krenuli naći s njima...

Naši vodiči kroz Kumanovo...







Pa par slika Kumanova...













A na ulicama se mogu vidjeti zanimljiva prometala...


Jako mi se dopalo to što na semaforima imaju dodatni semaforčić koji odbrojava sekunde do paljenja crvenog/zelenog svjetla...


Parkiramo pred jedan jako lijepo uređen Irish pub, smjestimo se i naručujemo pogodite šta?

Živio Ivica!


Dok se ženski dio odlučuje za sokiće...


Ne smijem zaboraviti spomenuti da su ljudi u Makedoniji izrazito ljubazni te da su nas svi njihovi prijatelji pozdravljali i prihvaćali kao da se znamo već godinama... Stvarno smo se ugodno osjećali i izgubio se osjećaj da smo stranci...

Nakon što smo popili nekoliko rundi, bilo je vrijeme za polazak...



Dogovor je bio da odemo nekamo na ručak, ali nešto domaće izvorno. Opet naši vodiči i njihov prijatelj (šibenčanin, makedonski zet) na grdosiji o kojoj će biti malo kasnije nešto više riječi...


Kud nas to vode?





Restoran Etno selo doslovno nas je oduševio, odlićno uređen, uredan, hrpa osoblja, domaća hrana, super ambijent...




Evo par slika...














Nakon što smo se uvjerili kako sve odlićno izgleda, očekujemo da i hrana bude u skladu s tim. Gledajući jelovnik nisam imao pojma što naručiti pa smo to prepustili našim domaćinima... Birali su nam izvorna domaća jela i mogu reći da je sve bilo fenomenalno... Izredalo se nekoliko jela a ja naravno nisam zapamtio nazive, pa će Ivica valjda uskočiti i napisati što je što...

Paprika punjena sa sirom, pečene pećurke i pečeni sir...



Dok nisam probao ovo jelo u sredini, mislio sam da volim jestu ljutu hranu... Ovo me jednostavno dotuklo... Pire krumpir i nekakav umak od ljutih papričica, a da stvar bude gora, naručili smo srednje ljuto... NE, JA NE VOLIM LJUTU HRANU...



I na kraju fini desert; palačinka punjena bananom i čokoladom...



Ekipa koja je uživala u navedenim blagodatima... I ja iza objektiva...



Odlazimo do svojih ljubimaca na parkiralište, makedonski zet pali grdosiju a auto kraj nas počinje urlati... Upalio mu se alarm...

A grdosija o kojoj pričam je ovo... Kawasaki Vulcan 2000



Navečer odlazimo još do grada na pivicu...






Umorni, vraćamo se kući i uz čašicu razgovora na spavanje...

Ovo je stvarno pustolovina... vulkan izgleda premoćno

Jako lijepo ! vama i domaćinu!