Pasali 6 pasa

super vroc

....pročitah u dahu ovo avanturu,fino i nadasve inspirirajuće

Hvala lijepa. Ovo je zadnji putopis koji tu objavljujem, pa se zahvaljujem svima na citanju. LP

...čitam i ko da sam stvarno bio tamo..stvarno dobro napisano...

Ajde dodajte i vi vase vidjenje, ekipa. Kao da ste bili tamo :-)

...od prilike koliko sam uspio ubost sve cestice kojima smo prošli....na satu mi je bilo stotinjak km više od ovoga ali to je sat na HD-u pa su tolerancije može biti prilične....

A šta da pišen, kad si sve napisa. Mogu samo dodati koju fotkicu:

Medevelin je napisao/la:

A šta da pišen, kad si sve napisa. Mogu samo dodati koju fotkicu:

...dokumentirano kako na povratku doma kako kopčam kacigu "u prazno"....kako je Bobi napisao nakon ovoga Robi ode prvi i odveze od prelaza do autoputa tako da nisam znao da HD i to može...sva trojca za njim bez imalo štednje...par deranja fuzičima onako malo za adrenalin (nakon toga definitivno odustao od spuštanja motora)....stvarno komad puta za zapamtiti...

...digli se na autocestu i Robi nastavi u revijalnom tonu...i meni na nekih 140 počne nešto lupati po kacigi..probam rukom, a ono kaciga uopće nije zakopčana...ta mi se situacija nije baš svidila pa odmah stanem to riješiti...naravno ekipa odmakla i ja na gas da ih stignem....nije mi ni na pamet pao izlaz za Hreljin....i taman prije izlaza prestižem neki kamion i već negdje paralelno sa ekipom izbijam ispred kamiona ...oni mašu...ja mahnem ...i još uvijek ne kužim nego mislim tu me čekali pa će sada krenuti.....kad stiže me samo Medevelin...jbg...Robi i Bobi...otišli doma, a Medevelin i ja napravili krug naokolo pa lagano za njima taman da se klopa zgrijala i sve nas dočekalo na stolu...kakav domaćin taj Robi...

vroc-bobi je napisao/la:

Hvala lijepa. Ovo je zadnji putopis koji tu objavljujem, pa se zahvaljujem svima na citanju. LP

..a onda nam nista drugo ne preostaje, nego citati ovaj isti putopis svake godine ispocetka..

Po preporuci autora (bio je skroman, reče da to MORAM pročitat) došao i čitao. Za sad stigao do milf zaljevačice motora, uz gledanje video snimaka 10,11 i 12 koji traju i traju (bemti, kol'ko kilometara ima taj spust??).
Nasmijah se dvaput više no što je dovoljno za nastavak čitanja, kad sljedeći put uhvatim vremena.
Moram napomenuti da sam uvod (pripreme autora za put) pročitao s osobitim zanimanjem, te da ću ih prepisati za slučaj da ikad krenem na taj put.
I naravno, budući da imam sličan problem, ak nađem koji paket čarapa iznad broja 45, šaljem ih za Dubrovnik.

Dakle moj osvrt na sve to:

Vratim se ja u nedjelju iz Bosne di sam bio sa dvije nesreće (ljudi ne događaji), jednom bitangom (za njega recimo da je čovjek) i njihovim prijateljima koji ne voze motore, već neke čudne tvorevine na dva kotača. Nebitno, dođem doma, malo odmorim, „porazgovaram“ sa ženom i idem spavati.

Ponedjeljak radni dan, dižem se uredno ranom zorom, pojedem, pos..em se i dođem na posao. Zaželim svima u DU-PU-RI grupi dobro jutro, kad evo ti poruke od ovog gore, šta je sve ovo napisa – „Ja i Robi idemo sutra na Stelvio i Gross“. WTF!

Nakon „pranja“, „jezikove juhe“ i par „koji ku..c“ kažem im de ću i ja s njima, ali se najprije moram konzultirati sa ženom. Moja žena je naravno razumna osoba i nakon „pa tek si se vratio i Bosne“, pa muk od par minuta, dopušta mi odlazak i u tu avanturu, naravno uz neki uvjet, na što ja pristajem (o tome na kraju, ako se sjetim).

Odradim radni dan, čujem se sa šefom i izmolim još par dana GO, dođem kući, izvadim iz još ne raspakiranih bisaga prljavu robu i nadomjestim je čistom (ono šta nisam imao čime zamijeniti ostaje prljavo, međutim nisu mi suputnici ništa prigovorili, nisu se češali za nos, ili su samo bili kulturni – MA NE, nije to njihov stil). Ponesem bisage u garažu i stavim ih uz motor, ne na motor, da nepotrebno ne opterećujem nosače bisaga. I eto, već je vrijeme spavanja.

Ujutro se dižem prije rane zore, jer me čeka dva sata jahanja do Vrata Jadrana, gdje naravno stižem kad i trebam stići. Eto ti tamo Bobija, Robija i grintala (Robijevog simpatičnog prijatelja). Uz „ajde sjedni na kavu“, svlačim se (prvo svlačenje) i zajedno popijemo kavu. Nakon kave, ja spreman, a ostali ne trzaju. Uz „hoćemo li, šta se čeka“, evo ti grmljavine meni iza leđa, te njihovog odgovora uz pokazivanje kažiprstom - „njega“. Mislim si ja, koji je pak sad taj, kad ono Hrvoje na ne Drifteru. Nakon pozdrava sa Hrvojem, nezaobilaznog obilaska njegovog motora i pozdrava sa grintalom (koji ovaj put ne ide s nama), konačno krećemo.

Bobi prvi, jer ipak je on navigator sa govornom sekretaricom, potom Robi, Hrvoje i na kraju ja, na svojoj standardnoj poziciji. Zapičili smo mi dobro, prešli granicu, malo se provozali Slovenijom (naglasak na malo), sve je bilo u najboljem redu, osim što mi moja standardna pozicija više nije bila draga, ne zbog pozicije već zbog oglušujuće grmljavine „ne Driftera“. Pokušao sam se ja voziti sa druge strane vozne trake, tako da su glasnici gromova na suprotnoj strani, sa druge strane motora, ali nije bilo učinka, sve dok se nisam odlučio preteći Hrvoja. Nedugo nakon stajemo na benzinskoj, krenem objašnjavati Hrvoju zašto sam ga pretekao, međutim on me prekine i kaže „sve znam“.

I tako nastavimo mi dalje, nakon presvlačenja, naravno! Dođemo na auto put, vozimo se i vozimo do besvijesti, uz koji odmor za točenje benzina, između kojih je bio jedan gdje se rezervirao smještaj u nekoj Katarini. Krenemo mi naravno, ali već sljedeća benzinska je bila naša, samo što smo ovaj put bili malo mokriji od one prethodne. Meni se od pljuska voda cijedila niz koljeno u čizme, međutim frajerski cool to ne priznajem, pogotovo nekima koji imaju plastičnu zaštitu koljena. Srećom da smo brzo došli do sljedeće benzinske, jer ne volim da su mi jaja mokra. Tu smo ubukli kišnjake, pa smo nakon kratke rasprave da je ta katarina pre daleko ili ne, odlučili krenuti dalje. Bobi je naravno nešto pritiskao po svojoj govornoj navigo-sekretarici, međutim u očima mu se vidilo da ni sam ne zna šta radi, pa smo nakon njegovog „idemo“ ipak krenuli dalje opreznije. Kiša je napravila svoje, iako nije dugo padala, svi smo je spominjali. Kako god, vozili smo se mi dalje, autocestom, običnim cestama, uzbrdo, nizbrdo, kroz šumu, livade i odjednom jedno sumljivo skretanje gdje stajemo. Neki skidaju kišnjake, a neki ne (nikad se ne zna). Ok, mislim si, tu smo samo stali, međutim nakon svlačenja, ili ne, mi krećemo tim putem. I vozimo se mi, vozimo, prođemo kroz neko selo, prođemo uz bezbroj žičara, priroda sve divlja i divlja, cesta sve uža i uža. „Pa di smo to“ mrmljam ja sebi u bradu, „izgubili smo se sigurno“, prođemo kroz neku šumu, ceta je bila širine da jedva prođe auto, izađemo iz šume kad tamo serpentina na serpentini, penjemo se mi, ni žive duše oko nas, osim Lade Nive sa prikolicom koju je Bobi umalo izgurao sa ceste. Kažem ja sebi „ma ko ga je..e, idemo do kraja, pa ako treba ići ćemo natrag“, kad ono, otvori se vidik, pogled milina, oči ne možeš zasititi od ljepote. Stajemo na uzbrdici, slikavamo se, uživamo u pogledu i baš nam je bilo dobro. Opet se vozimo, pa se opet slikavamo, pa se opet vozimo, pa se opet slikavamo, pa se vozimo, pa se slikavamo (neupućenima – kad se puno puta u kratkom vremenskom intervalu skidaš sa motora, skidaš rukavice, kacigu i vadiš mobitel da bi se uslikao, znači da je pogled fenomenalan, jer inače se nikome ne da to raditi sto puta uzastupno – eto, tako da znate). Slike su naravno prikazane, tamo di se spominje Passo Gavia.

Prođemo mi tu ljepotu i počnemo tražiti dogovoreno prenoćište. Po putu za dolje, sa druge strane Passa, nismo se slikali, malo zbog umora, a malo zbog toga što je padala noć, a mi nismo ni znali di smo, a kamo li di je ta Katarina. Konačno smo našli Katarinu, a nakon nekog vremena i prenočište. Bobi je već napisao kako nam je bilo – gazdine kćeri, konobarice, pinokio, … Samo bi se htio prisjetiti na jednu stvar – Zmaj-ev putopis iz Bosne i milion custom-ovih slika – dakle legnem se ja na krevet, spojim se na WI-FI (naravno) i pogledam šta ima na forumu, kad ono Putopis iz Bosne – počnem se smijati, valjati po krevetu, umalo padnem sa kreveta, a cimer me gleda i pita se ako je bilo malo ludih gljiva na pizzi. Nedugo nakon ponovno sam vozio motor – ovaj put u carstvu snova.

Jutro ko jutro, Katarina prekrasna, doručak obilat, ekipa odlična i opet put pod noge, odnosno kotače. Prilaz Stelviu me iskreno malo iživcirao, previše biciklista i automobila, gužva, ali pogled i cesta odlični. Ponovno slikavanje svako toliko, pivica na terasi, brdo motora i ostalih vozila, te bogat izbor „gospođa“ u odmakloj dobi. Krećemo dalje prema Grossu u nadi da ćemo doći čim bliže podnožja, tako da sutradan budemo prvi na vrhu. Cesta prema Grossu, osim silaza sa Stelvia nije bila nešto uzbudljiva, cesta ko cesta, samo kroz Austriju. Konobarice su već druga priča, ali ona je već ispričana. Do kuda smo taj dan došli i da smo neplanirano stali jer je počela padati kiša, napisao je već Bobi, međutim ja bi tu naglasio samo nešto, a to je da me iskreno bilo strah te multinacionalne obitelji i susjede, te da sam se nadao da se neću probuditi bez bubrega. I do je to jedini razlog iz kojeg sam pristao dijeliti  sanitarne prostorije sa Robijem.

U konačnici je sve dobro prošlo pa smo nakon doručka krenuli na Gross. A Gross ko Gross, sa jedne strane sunčano, sa druge strane magla, već ispričana priča, a i put prema doma. Louis, susjedne gore list - koja je nosila hamburgere, … Jedno bih samo napomenuo, iz Austrije smo u Sloveniju prošli preko nekog sporednog prijevoja, u Kranj smo ušli i izašli dva puta, trebali smo ići na Postojnu, a došli smo u Ljubljanu, bilo je tu i pitanja i sumnji, sugestija da se vratimo i krenemo drugim putem, međutim znao sam da će se na kraju sve to isplatiti. Poučen prvim danom ove avanture, kad sam sumnjao u tetu navi-sekretaricu, znao sam da će prije ili kasnije doći dio koji će nas oduševiti, a on je i došao. Dio vožnje po šumi prije granice gdje je vodio Bobi i dio od granice do Delnica gdje je vodio Robi i gdje smo po zavojima na veliko strugali osloncima za noge, je bio nevjerojatan i nezaboravan.

I za kraj, ono šta nisam zaboravio. U rujnu ispunjen uvjet, onaj zbog kojeg me žena pustila u ovu avanturu.

Bravo Sasa. Vrhunski opisano iz tvoje perspektive. Moram priznati, kao cimer, da stvarno nije bilo primjedbi. Long live DUPURI (i Hrvoje) :-)