zašto uopće imam neku želju za pisanjem ikakvog putopisa. neznam ni sam. možda jednostavno da podijelim svoje osjećaje, slike ili zgode s drugima. možda zato što je putopisa jako malo a svi vole pročitati dobar putopis. najbolje je bez puno mudrovanja sjesti i početi pisat pa šta bude
dakle, otkako sam čuo za taj susret razmišljam kako otići tamo. ali karte nikako da se poslože. obično bi razlog bio taj što je to kraj sezone, pa su tim i voženje odvožene, kilometri nagomilani, novčanici prazni a ženini živci istanjeni. e, pa ove godine nije bilo tako. cijelo leto nisam napravio 100 km na hondi, vespa je bila u pogonu a više tisuća kilometara se nagomilalo na njoj. i tako sve do jedne kobne subote kad sam odlučio malo provrtiti gume i nadopuniti akumulator. kad sam sjeo sve je bilo gotovo. umjesto 30 sam napravio 150 km a u glavi se počelorazmišljati kamo otići. ono,malo dalje. odmah sam se sjetio FAAK-a. kada sam došao kući vidio sam datum koji je odličan, ali je problem što je taj vikend i crovespa u dubrovniku. zbog svog nekog nemira i nekih svojih nezadovoljstava i dišpeta, odlučio sam otići u austriju.
laganini sam danima pripremao ženu, koja se je već pomalo odvikla od mojih skitnji, ali i motor. stavio sam nove gume , a rad motora sam doveo skoro do savršenstva. motor prede kao mačkica , bez pucanja i ostalih gluposti koje su me mučile dosta vremena. čak sam oprao i vreću i dušek.
i dođe i taj petak. vremenska prognoza je savršena. ekipa, njih četvero je krenula još u četvrtak i sad se vozikaju negdje po austriji. moj plan je bio krenuti oko šest ujutro. ali... kao i uvijek u takvim prilikama moja skvo je zaspala pa me zamoli da odvezem dicu u školu. ma, ok . u biti di mi se žuri. odvedem ih ja i u povratku pogledam na sat. učini mi se da bi još mogao popiti i kavu s vespašima koji su taj dan masovno vozili za dubrovnik. ipak prerano još. ali, ako sad krenem stignem do biograda se javiti zadarskoj ekipi. tako je i bilo. zatekao sam njih nekoliko u očekivanju ostatka pa da i oni krenu. bilo mi je malo krivo što ne idem s njima. to je trebalo biti moje prvo duže putovanje na vespi. mogao sam se samo utješiti što idem na nešto dugo čekano.
iz biograda sam krenuo prema benkovcu. sad kad mi se nije žurilo nikako da izaberem cestu. autoput ili stara. kombinacije di moram livati gorivo i kad di stižem su mi samo stvorili zbrku u glavi. penjem se na autoput jer mi se ne da prolaziti obrovac. ovo je prvo duže putovanje di nisam osjećao onaj ushit. bio sam po malo štuf. još uvijek me je kopkalo što nisam na putu za dubrovnik. cesta kroz ravne kotare je super, ali kratko traje. na autoputu se počinje osjećati bura. od maslenice je ograničenje od 60 km/h. to je samo korak od zatvaranje za prvu skupinu kojoj trenutno pripadam. nikad nisam sporije prešao velebit. čak sam vozio po zatvorenoj krajnjoj desnoj traci. valjalo me je ko budalu, a dvaput sam se vidio na podu. jedva sam dočekao zir da sjednem popiti kavu i da dođem malo k sebi.
u glavi mi je nekakav čudan košmar. nevolim putovati na taj način. neodlučan sam kako i što. previše kombiniram, pa me na kraju i glava zaboli. u jednom takvom glupom trenutku odlučim putovnicu iz bisage preseliti u džep prsluka. pošto prsluk još nisam stavio na sebe putovnicu sam odlučio na prtljagu na stražnjem dijelu motora. naravno da sam pomislio da je nesmijem zaboraviti. i naravno da sam je zaboravio u roku odmah. sjedam na motor i pičim..... ali nakon desetak kilometara se sjetim što sam napravio. faak... sad moram produžiti do gospića , okret na gornju ploču da bi se vratio na zir. kasnije se ispostavilo da je to cijelih 50 km. gas sam zakočio na maximum. honda leti brzinama od 150 do 160 km/h. nisam ni znao da može toliko. na ziru nitko ništa nezna o mojoj putovnici. palim motor i vozim brzinom od 50 km/h po zaustavnoj traci nadajući se da ću naći putovnicu. ipak je nisam našao. nastavljam dalje u tmurnom raspoloženju. odlučim da ako mi se desi još samo jedna glupost, budu li me zafrkavali na carini, okrećem se natrag, mjenjam hondu za vespu i nastavljam za dubrovnik. žena me ne bi ni vidjela.
nastavljajući vožnju , pomalo se mirim s činjenicom da sam izgubio putovnicu. na bregani pokušavam prijaviti nestanak, ali mi policajac kaže da to mogu samo u šibeniku. pali motor i idem u europsku uniju. na slovensko pitanje gdje idem odgovaam da se idem voziti po sloveniji, čuo sam da je lijepa pa je idem malo istražiti. slovencima se to sviđa pa me s osmjehom ispraćaju.
dok sam došaltao do pete već sam bio na izlazu iz slovenije...hahaha ... nije baš ali sam u vožnji kroz sloveniju baš uživao. tako mi negdje pred kraj slovenije honda dal do znanja da sam pri kraju s gorivom. faak, opet moram stati, a nisam se niti dva sata u komadu odvozio. razmišljam da sad kad sam već stao, nešto i pojedem. europljani mi preskupo naplaćuju tanjur riže s malim komadićem piletine. cca 5 eura. ali to nije ni tako skupo u usporedbi da su mi za prolazak najdužim i najsmrdljivijim tunelom u regiji naplatili 6,50 eura. a slovenska vinjeta s kojom ću odvoziti 400 km košta 7,50 eura. taj tunel stvarno malo pretjeruje.
u austriji sam bi nešto prije 16 sati. navigaciju nisam ni palio jer su znakovi sasvim dobri i lako sam našao odredište. tj našao sam faak am zee, ali sam još moram naći ostatak ekipe. oni bi također morali sad biti tu negdje. i tako ja puštam da me vodi cesta i ostali motori koji je bilo u izobilju. i tako kako sam pratio jednu skupinu , došao sam u slijepu ulicu. stanem da vidim gdje sam , kad vidim neke poznate face.. hehehe, nabasao sam na njih s više sreće nego pameti. sad treba naći smještaj. raniji dogovor je da kampiramo. ali ni to nije lako, svi kampovi su bookirani. slobodno mjesto nalazimo u kampu koji je 17 km dalje od događanja. mislim se da to i nije tako loše. malo se provozamo lokalnim cesticama te izbjegnemo buku motora koja remeti san. kamp je stvarno predivan , sa svom potrebnom infrastrukturom, a kasnije se ispostavilo da nas je koštao 11 eura po glavi za noć što je u ovim okolnostima jeftino. i sad evo prve slikice kojih je izuzetno malo jer nisam nosio aparat u namjeri da mi ne nesmeta nego da se opustim i gledam
nakon podizanja nastambi, palimo motore i prašimo na mjesto događaja. već je i vrijeme večere. zanotti i ivo su ode već starosjedioci tako da znamo gdje idemo.
e sad, ono što slijedi nitko ko nije bio nemože ni zamisliti. ili da se vratim malo unatrag. moj prvi veliki susret je bio umag. nekoliko tisuća motora me je totalno zapanjilo. žena me je pitala na što to sliči. ja sam joj odgovorio da zamisli dijete koje je došlo u grad igračaka. e to tako sam se ja osječao u umagu. takav sam osjećaj imao i na balatonu na mom prvom HD okupljanju. WOW stvarno nešto. a onda dođe biograd sa dvadesetak tisuća motra i to u mom dvorištu. sedam dana sam išao tamo da budem dijelić toga da dišem s tim. onda dođem tu. ali to..... ništa me nije moglo pripremiti na tako nešto. motori kruže oko 30 km jezera 24 sata dnevno. nekim proračunom sa došao do brojke od 10 000 motra na sat ................
ulaskom u tu gužvu ulazimo u središte događanja. tj jedno od središta jer kažu postoje četiri punkta na kojima su programi, štandovi.... iskusni zanoti mi daje znak da smo tu negdi i da tražimo parking. nisam mogao vjerovati da je tako teško parkirati motor, a kamoli pet motora. ive nam se izgubi (prvi put)
nema veze kaže zanotti. idemo mi jesti a on će nas naći. jest, baš lak zadatak naći četitri lika među cca 100 000. menza je najbolji izraz za samouslužni restoran. uzmeš tacnu i biraš u jako dobrom izboru svega. naplaćuju po težini u kategorijama salate, glavnog jela.... tako da pommes frittes plaćaš zajedno sa mesom. večera me je koštala cca 9 eura s pivom tu su cijene fer, pivo je cca 1,5 eura. taman samo pojeli kad eto ti izgubljenog sina ive. i on se najeo pa nas tek onda potražio. kad smo fino napunili trbuščiće, krenuli smo u obilazak štandova. sedam - osam ulica prepunih štanova pružaju puuno zabave. meni je to zanimljivije od slušanja koncerata. a na štandovima svega vezano za motore i motoriste. tija san kupiti poklone za ženu i dicu ali tu ipak nisam našao ništa za njih jer mi ni žena ni dica ne nose majice sa mrtvačkim glavama, kožno donje rublje ni čudni nakit. ipak sam za mog mlađeg (moje uzdanice) kupio dječiju majcu sa nacrtanim motorom jer mi jke on odavno dao zadatak da di god idem moram njemu donijeti takvu majicu
oko ponoći dam je bilo dosta. cijelodnevna aktivnos je donijela umor. palimo motore i idemo u kamp. put od oko 18 km se oduljio na cca 40 zbog pogrešnog skretanja. ali jbga i to je život. noć je bila hladna. iako sam imao majicu dugi rukav smrzao sam se već u obilasku štandova. kamp je u prirodi pa je još hladnije. oblačim moto donje rublje, čarape ostavljam i skupljam se u vreću. oko neke ure sam se ukočio pa oblačim i gornji dio trenerke. prstići na nogama su mi se smrzli do jutra
ustajanje je bilo dosta rano. oko 8. ali šteta je prespavati cijeli dan. nisu svi bzi i ekspeditivni kao ja pa smo se pokrenuli tek oko 10. neki su u jutarnju higijenu uvrstili kompletno glancanje motora
pošto sam navikao popiti kavu u prvih pola sata, nakon toliko dugo bez kave me zabolila glava. prvo stajanje je na bezninskoj di uz gorivo očajnički ispijam kafu. louis...nezaobilani dio putovanja. iako jednostavno nemam što kupovati, ulazim i njuškam malo okolo, ali brzo odustajem i sjedam ispred ugostiteljskog objekta. cijene su da glava još jače zaboli. kava tri eura, a hot dog 4. helouu 30 kuna uza hrenovku????? a turisti se kod nas žale kad ima naplate savršen kapićino 15 kuna.
danas je na rasporedu tzv glavni punkt. štavnovi su u većini od ogranaka HOGa koji prodaju logo odjeću i opremu. vidiš jedan vidio si sve. ali zato postoji i centralni šator gdje do mile volje možeš skakati po novim novcatim HDovima. mislim da nijedan drugi proizvođač ne nudi ništa slično. demo vožnje nismo vozili iako je bilo nekoliko punktova za isprobavanje novih HDova. e sad smo opet gladni. sjedamo ispred nekog štanda gdje se na ražnju okreće neidetificiran životinja. prodaje je naše gore list (bosanac) i kaže da je to odojak. je ali je malo prerasta, taj odojak je preko 100 kg bio težak. ali ukusan. pun pijat hrane za 12,5 eura. nije malo ali se barem pošteno najedeš. bilo je i kiselog kupusa i "kiselog kupusa". e tog "kisleg kupusa" sam natrpao u usta i skužio da je to hren. odamh sam zaplakao od muke. očistio sam suzne kanale, ali srećom nije dugo trajalo. i onda opet motori, motori, motori.... nakon toliko motora čovjeka zaboli glava. malo je ipak to naporno. oko pet popodne iz motora koje smo taj dan smjestili na parking koji smo platitli 5 eura vsadimo vreće i tražimo mjesto za opuštanje. probam se probiti do jezera ali me neka babuskara šćepa za ruku i na jedan grubi način objasni da nemogu tamo jer je to privatni posjed. baba ima krivu sliku o vozačima motora.
ipak smo našli ledinu na kojoj sam ubio oko odspavajući pola sata. na sinoćnji punkt idemo oko 3 km pješke jer ne želimo gubiti vrijeme tražeći parking. sad je već špica cijelog događanja i motora je nezamislivo puno. nešto se ipak ističe
eto ko je to rekao da HDovi ne pišaju ulje
za razliku od dobrog starog indiana
cijelo vrijeme ja gledam vespe koji je jaaako puno
usput smo doznali i istinu o tim famoznim prikolicama za harlije. dakle nisu samo prikolice u igri, postoji (najmanje) jedna firma koja šleperima prevozi motore na mjesto događaja. svaki motor se ikrca u okvir koji se poslije slaže u šlepere. princip je jako sličan kontejnerskom prevozu brodovima. svaki kavez ima dohvat za slijedeći kavez, a motori se slaži tako da ne smetaju jedni drugima. sve mi se to izgleda jako sigurno i vrlo profi. puno ljudi pljuca po tome , ali meni je to jako dobro i pametno, nema svako vremena dane trošiti da bi se dovezli motorom tamo. neko treba i raditi
na večeru se vraćamo na isto mjesto kao i sinoć. usput nailazimo na pinkija i tomija. jest da je gužva ali ne nekom čarolijom ljudi ipak nalaze. na večeri smo se zadržali malo više jer smo bili doslovce krepani, a klupe presvučene kožom su bile jako udobne, a kad se još doda i pivkan, ne ide ti se dalje. ali dalje smo ipak krenuli, i to opet po štandovima. zadnji šoping se obavljao, a ja ipak nisam kupio poklone. nema veze , bit ću dobar kad dođem kući
onako krepani, mjesto događaja smo napustili već oko deset sati. gužva je dobrano jenjala. motora je zamjetno manje nego prije koji sat. povlačimo se u svoj kamp u koji stižemo za čas jer se nismo izgubili. s obzirom na iskustvo smrzotine, navlačim na sebe robetinu, ali nekako nije tako ledeno. malo po malo kako vrijeme prolazi, riješavam se robe tako da ostajem i bez čarapa i bez donjih gaća. spvao sam skroz dobro. čepići su ušima, a pokrivalo na očima.
ipak se budim malo ranije, nije još niti sedam. pomalo se i ostatak ekipe budi. ali oni nisu tako brzi kao i ja. do 7 i po ja sam već spakiran a motor je upaljen. oni se nisu ni razbudili a ja sam im mahao za pozdrav. idem auto putem jer sam premoren za vozikanja po lokalnim cestama, oni će ipak sporo ....jako sporo s puno stjanja. tražim benzinsku za kavu i brzo je nalazim. skoro brzo kao i što ispijam kavu. do osam sam već prešao karavanke i gazim sloveniju.
kao što se vidi autoput sam izabrao u oba smjera. obično se nađu dežurni pljuvači koji pljuju po auto putu. a za njih me zaboli... meni je auto put savršenstvo. jedino njega možeš usporediti sa američkim open roadom. nebrinem se idem li prebrzo, hoće li mi iza slijedećeg kantuna iskočiti policajac, dijete ili pas, ne trebam se bojati šlepera iz suprotnog smjera, okuku ću sigurno proći bez oduzimanja gasa.... sve u svemu na auto putu se najbolje osjećam. tada mogu na miru razmišljati, maštati, fantazirati. totalno sasm sam ispod svoje kacige. to me opušta i puni mi baterije. što da pričam, ko kuži kuži, a ko ne kuži i neće.
i tako sam ja autoputem došao do velebita. na ziru sam nalio gorivo ali i nasilu progutao pola litre vode. da ne dehidriram. i dobro sam napravio. spuštajući se s velebita temperatura je s ličkih 20 , skočila na 32°C. u onoj svojoj crnoj koži sam prokuhao. a kad se sjetim da sam kroz austriju i sloveniju imao još jednu deblju majicu ispod jakne.
kući sam bio već oko dva sata. šest sati otkako sam krenuo. ukućani su mi se obradovali, a najmanji najviše jer je jedini on dobio poklon. doduše ostali se nisu previše bunili što nisu ništa dobili jer sam im sve objasnio.
nakon tuširanja, ručka i spavanca, što drugo napraviti nego sjesti na vespu i malo se provozati i popiti kavu
i to je to. još jedan vikend koji je ostavio duboki trag u mom životu. bogatiji za jedno iskustvo, a siromašniji za putovnicu
Naslov: faak am zee by magna 
pon 10 ruj 2012, 16:42![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/darkages/up_arrow.gif){kind=icon}
cekam nastavak..
)
