NORDKAPP 2008

Iako sam putopis objavio u Bikersworldu i na forumu bjbikes.com evo da ga ponovim i ovdje među "novim" prijateljima.

.......................................................................................................

Putovanje se je započelo več puno prije. Prije nego je uopče motor zabrundao i nas dvoje odvezao u nepoznato. Putovanje se je započelo u mojoj glavi i potom se preneslo u glav moje žene. Kamo idemo? Šta možemo očekivati? Tražili smo i nabirali informacije, čačkali po internetu, sa prstom prečešljali i prepotovali pot po karti. Očekivanje je iz dana u dan raslo. Vam je poznat nervozan osječaj u želocu?
Konačno je došlo jutro odlaska, subota je bila. Toplo junsko sunce nas je pozdravilo i zaželjelo nam sretan put. Cilj je bil daleko.Čekali su nas doživljaji,upoznavanja novih zemalja i ljudi.Krenuli smo u dogovoreno vrijeme.Nervoza u želucu je čudno nestala, samo ja i Irena, motor i puno dobre volje.
Ubrzo smo prešli Ljubelj i u Austriji skrenuli na autocesto.Austrijski vrhovi, okupani suncem, su nas pozdravljali dok smo se vozili pokraj njih.Vozili smo se kroz tunele Katschberg i Tauern,gdje se cesta počinje spuštati.Ubrzo smo prešli granicu i več smo bili u Njemačkoj.Prošli smo pokraj jezera Chiemsee, gdje je krajolik bio još zanimljiv. Od tu dalje je počeo onaj dio, kad osječaj, da se nimalo ne mičeš.Vozili smo a sve oko nas je bilo isto, mjenjale su se jedino table sa imenima gradova. Odvezli smo se tako pokraj Munchena, Nurnberga, Fulde… od jedne benzinske pumpe, kave, do sljedeče benzinske... Snage nam je polako nestalo poslje 1225 km odlučili smo da stajemo. Prenočili smo u malom obiteljskom hotelu u predgrađu Hannovera.

Jutro nas je odvezlo pokraj Hamburga do Danske granice. Mogli smo se odvesti do trajekta koji povezuje Njemačku i Dansku.Samo sat vremena je udaljen od Hamburga i uštedjeli bi 300km.Ali, željeli smo proči tunelom ispod mora i preko najdužeg visečeg mosta, koji povezuje Dansku i Švedsku. Krajolik se je jako malo mjenjao, počeli smo loviti kišne oblake i konačno smo ih ulovili negdje oko Odense.Temperature su bile još uvjek vrlo visoke, tako da nam kiša nije predstavljala neki problem. Irenci je čak odgovaralo.Cijelo vrijeme vožnje po danskim autoputevima je tresla motor sa svojim kihanjem. Hebeni Danci:-) Pojas između ceste so posadili sa ružama, ona je alergična na ruže, stvarno.U Nyborgu nas je avtoput odvezao na more preko visečeg mosta. Brzo smo napustili taj most i stigli do još večeg mosta. Tunel pod morem i iz njega direktno na najduži viseči most nad morem u Europi, iz Danske u Švedsku. Vjetar je bio jak, kiša je padala, bili smo oprezni, spori, ali ipak očarani.Sve oko nas more i brodovi.U daljini su se činile kao čamci a ngdje daleko daleko daleko obala.

Dovezli smo se do Švedske.Vozili smo pokraj grada Malmo i u blizini potražili kamp Habo Ljung. Usprkos divovskim komarcima i kiši postavimo šator, uvučemo se u njega i grijemo se toplom juhom.Dok smo večerali prestala je kiša i otišli smo na šetnju po okolici.Oko nas su skakali divlji zečevi i letjeli galebovi, u moru je puno nama nepoznatih, a zanimljivih pataka. Niti slutili nismo koliko je sati, dok nismo pogledali na sat. Čudo...bilo svjetlo, jedva se je nešto kao smračilo a na satu pokazuje 23:00. Od danas moramo početi češče gledati na sat, kažemo sebi, na noč i dan se ne možemo oslanjati.

Ujutro nas je pozdravilo sunce. Doručkovali smo pred šatorom, kad je iz susjednog autohomea do nas došla susjeda i zamolila za cigaretu.Pošto pušim, nije mi bilo teško ponuditi jednu. Htjela je platiti tu jednu cigaru. Pa ženo božja ko je to vidio?

Poslje doručka se odvezemo do obližnjeg gradiča Lund, priuštimo si skupu, odvratnu kavu te na banci, da naša NLB kartica kod skandinavaca ne radi dobro.Usprkos tvrdnjama službenice na NLB banci u Ljubljani, da je sa karticom sve uredu, je bila kartica stara i još uvjek bez pametnog čipa. U Skandinaviji su kartice bez čipa potpuno neupotrebljive.Mislim da bi popizdio da sam u Sloveniji. Tu sam sve skupa dostojno i mirno podnjeo, ma nekako čemo se snači u zemlji gdje na glavnom autobusnom kolodvoru, punom ljudi, da ne mislite šta drugo, čuješ tiktakanje zidnog sata i sam postaneš nekako umireno hladan.Vratili smo se u kamp i tamo nas je čekalo iznenađenje. Pred šatorom je stajao čaroban buket cvječa u vazi, a nama još uvjek nije bilo jasno. O, kako ljubazno od naše susjede iz autohomea, koja se je u međuvremenu odvezla dalje.I mi smo polako spakirali i krenuli dalje.Zaustavimo se na benziskoj. Morali smo dalje, tu ne primaju gotovinu.Potražili smo pravu benzinsku pumpu, automehaničarsku radnju ili grill. Svi prodaju benzin, ali možeš ga puniti samo na kartice, a naša ne radi. Sa benzinskim pumpama nije bilo teškoča, u tom djelu Skandinavije ih je puno.

Pošto smo napojili našeg konjića, usljedi prvi šok. Prvi put od kad smo se odvezli iz Slovenije, ponestalo mi cigareta.Osam hebenih evra za najjeftiniju kutiju cigareta. Aha, zato onaj buket od susjede.Tu pušače progone ko šugavce. Ne samo, da se nigdje ne smije pušiti , cigarete su pravi luksuz. Mislim, da nikom ne pada na pamet nuditi cigarete okolo.Na benzinskim imaju čak mogučnost kupiti jednu samu cigaretu.

Vozili smo se uz zapadnu obalu Švedske, naseljenu sa mnogo ljetovališta i ribarskim selima. Počelo je liti ko iz kabla i puhati tako jako, da nas je vozalo po cesti ljevodesno. Uporno smo vozili dalje, vjetar je iz sata u sat jačao.Skrenuli smo sa ceste na odmaralište, jer je postalo preopasno. Na sreču odmaralište je bilo sakriveno iza brda tako da nam je nudilo zavjetrinu. Irenca je skuhala kavu i u kiosku kupila kekse, malo da se tješimo malo za energiju. Dva simpatična galeba su priletjela potpuno blizu, očito naučeni na blizinu čovjeka. Tako im se žurilo sa gutanjem keksa, da je za nas malo ostalo.Zato smo se dobro nasmijali i zabavljali sa galebovima.Naše društvo nije smetala ni kiša ni vjetar.

Vjetar se je malo smirio i polako smo krenuli prema Goteborgu.Kroz dobrih 70km smo se zaustavili u manjem selu, Lykorna. Kamp je biol postavljen na strmom brdu sa mnogo kučica. Premočeni kako smo bili, smo si izabrali jednu od tih kučica. Posušili i odmorili smo se.Kučice su zanimljive, kuhinja sa svom opremom i kupaona. Prestalo je kišiti.Prošetali smo po selu, gdje su nas iza ograde pozdravili konji. Neki između njih su pasli obučeni u posebna pokrivala. Pospremili smo se i još po danu otišli spavat. Ovaj put smo gledali na sat.Na prozore smo okačili jakne, da je bio osječaj noči.

Jutro nas je pozdravilo bez kiše. Odvezli smo se i ubrzo napustila teritorij EU. Prešli smo granicu između Švedske i Norveške.Vozili smo se u koloni auta, koji su posječivali trgovinski centar u blizini baš kao mi nekad Ponte Rosso u Trstu. Hrana je v Švedskim trgovinama puno skuplja nego kod nas, u Norveškoj je ista ta hrana još skuplja. Puno Norvežana kupuje u tim trgovinskim centrima uz grancu. Carinik i policajac na granci mašu koloni da požuri, kako nebi nastala još veča gužva. Na pamet im nije došlo, da bi nekome pregledali auto ili dosađivali sa pitanjima "šta je za prijavit i slične magareče fore naših carinika. Mi smo pripremili pasoše i pripremili se na maltretiranje, kao što smo naučeni kod prelaska slovenske granice na putu prema bivšoj YU, a od spomenute dvojice dobili samo blagi tupi pogled br.5 koji izgleda "ajde više šta čekaš koji qrac genijalče nisi sam".Imali smo samo švedske krune i €vre. Skrenuli smo u sljedeči grad do mjenjačnice. Odmah nam je postalo jasno zašto prosječni Šveđani vide Norvežane kao divljake. Centri švedskih gradova su bili u velikoj večini prazni. Tu i tamo nekakav prolaznik. Terase kafiča su bile prazne, tek prema "noči" se je stanje popravilo. Ovdje je slika bila drukčija.Terase pune i žive, oko nas puno ljudi, ukratko konačno se osječamo nekako domače. Osječali smo se puno bolje.Nismo mogli a da ne vidimo dva čistača ulice.Zaključili smo, da su mentalno retardirane osobe sa Dawnovim sindromom. Razgovarali su, se smijali i radili svoj posao i to vrlo dobro. Prolaznici se nisu okretali za njima ili se im podsmijavali, očito su na to naučeni. Nevjerovatno!!!!Kod nas več na komunalce surfere gledamo sa nebeskih visina. Dali si možete zamisliti život bez njih?

Na vidiku su se opet počeli skupljati oblaci.Odvezli smo se dalje. Fjordovi se nam, na tom djelu puta nisu činili posebno zanimljivi. Vidjeli smo mi več puno zanimljivijih uvalica i zaljeva. Odvezli smo se dalje. Opet je počela kiša, put nas je vodio prema Oslu. Prestalo je puhati, na kišu smo več oguglali.Bližamo se gradu Oslo i najprije smo se htjeli zaustaviti, a ipak smo se predomislili. Prevelika gužva i samo probijanje kroz gužvu nam je uzelu svu volju. Ustvari je cilj bio daleko i vukao se je polako više nego smo mi to mislili.

Od tu dalje smo konačno napustili autoput i počela je vožnja po unutrašnjosti Norveške. Smreke,borovi i breze su nas pratile svo vrijeme. Šumama nije bilo kraja.

Iz Osla do Trondheima vode dve ceste.Brža vodi po dolini i puno je ravnija, druga puno zanimljivija vijuga pokraj jezera Mjosa, pokraj olimpijskog grada Lillehammer te poslje njega se penje na planinski prelaz Dovre. Odlučili smo se za drugu varijantu te smo se zaustavili na obali jezera Mjosa. U toj prekrasnoj divljini smo potražili kamp. U kampu smo bili skoro sami.Mislim, da smo vidjeli samo još jedan par u kamp kučici, kao da tu stanuju. O postavljanju šatora nismo razmišljali više. Odmorili smo se i posušili u prijatnoj drvenoj kučici. Tako kao u večini kampova i u našem novom kampu je bilo sve, od kuhinje sa svom opremom za kuhanje, praonicu sa strojem za pranje i sušenje i naravno kupatilom, u kojoj smo ispali totalni bedaki, dok se nismo naučili sljedeče.Sve je bilo upotrebljivo i udobno, samo plača se, čak i tuš. Poslje našeg peezdenja, kako je to moguče, tuševi ne rade, smo pokraj tuševa našli malenu kutijicu, u koju ubaciš 10 NOK, što je odprilike 2€ i otuširaš se, dok ti ne pofali tople vode. Kasnije u Stockholmu se je taj sistem iskazao za vrlo koristan, unatoč velikoj broju ljudi kod tuševa nije bilo gužve, da ne spominjem racionalnost u potrošnji vode.

Sljedeči dan smo si uzeli za upoznavanje olimpijskog grada Lillehamer. Prijatan mali grad, u kojem nas je spasio lokalni fotograf, koji nam je preneso slike sa kartice(2Gb) na CD.Moja Irenca napuni karticu u tren oka. U četri dana putovanja joj je uspio taj podvig.

Od tu dalje se je počela cesta uspinjati preko prelaza Dovre. Pokraj velikog Trola skoro na vrhu prelaza nismo mogli proči. Zvao nas je u svoju kuču pod zemljom, prava zemlja Trolova.Puno zanimljivih trgovina ali još više turista. Zemlja Trolova če biti tu neče pobječi cilj me je vukao ksebi jače. Kako smo se približavali vrhu, krajolik oko nas se je sve više mjenjao.Sve manje drveča i na vrhu pogled puca po visoravni, porasloj sa niskom travom, mahom i lišajevima. Tu i tamo se je zabljesnulo kakvo jezerce. Uz cestu se bili znakovi "oprez ovce na cesti". Stvarno smo ih sreli, polako i oprezno smo vozili pokraj začuđenih ovaca. Postalo je hladno i za dodatak opet je počela kiša.Več smo se bili ponadali, da če nas ta kiša preskočiti pa ništa od toga. Zima se nam je zarila u kosti. Kad smo se spustili niže, smo si na kiši priuštili šalicu vručeg čaja i čašu Cedevite.

U kiši smo ze dovezli do grada Trondheim. Gledali smo ljude oko nas i ništa nam nije bilo jasno.Skoro niko nije imao kišobran.Jednostavno su išli po svom putu, kao da sija sunce i da ih to ni najmanje ne smeta.Njihova životna filozofija mi je jako bliska. Kažu "kiša je samo vrijeme". Ne mare za slabo ili dobro vrijeme.

Provezli smo se kroz grad i malo si ga priuštila kao prava turista.Zanimljiv grad, pun malih morskih kanala, prekrasne katedrale, brodovi i brodice u zaljevu. Uz cestu ve večina kuča drvenih, jedino su stara ribarska skladišta izgrađena iz crvene cigle. Preuredili su ih u restorane, trgovine, kafiče i pubove, ispred kojih je prijatno malo posjediti uz piče.Terasu griju sa grijačima, vrlo sličnim onim kod nas, koje ugostitelji koriste po zimi.Sjeli smo na terasu jednog od tih simpatičnih barova i opazili pokraj mlađe društvo, u majcama bez rukava, djevojke u miničima, pa ljeto je zar ne. Mi smo se držali kompletne moto opreme, hebeš ljeto. Ispod grijača smo se tresli od zime od samog pogleda na veselo društvance i na račun za dva mala piva(talijančka 2dcl) 12€. Pa ipak priuštili smo si ih, kad je beg bio cicija. U obližnjoj trgovini večeru i opet na put. Ubrzo nas je stigao umor stali smo u kampu u blizini Trondheima.Cijena za puno slabije opremljenu kučicu je bila dvaput viša nego smo do tada plačali.Odvezli smo se dalje i poslje dobrih 50km našli dvaput jeftiniji kamp.Opet smo zaključili, da su kampovi udaljeniji od večih gradova puno jeftiniji nego oni u samoj blizini. Pomogla nam je knjižica, u kojoj su bili upisani svi kampovi i njihove cjene. Dobije ju đabe u svakom malo bolje opremljenom kampu. Na naše iznenađenje je u kampu bilo puno putnika. Da smo došli sat kasnije, u njemu nebi više bilo praznih kučica.Pokušali smo pogledati utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva između Turske i Njemačke. Na zajedničkoj televiziji naravno, gdje su se skupili svi gosti kampa u tom trenutku.Unatoč našem oduševljenju nismo izdržali dugo. Umor, grijan i prijatan prostor su učinili svoje. Oči su nam se počele same zatvarati. Ovaj put nam je unatoč danu, koji se ovdje ništa ne mjenja u noč, uspjelo zaspati bez naših zavjesa-moto jakni.

Kiša nas je pratila dalje. Više smo bili, hladnije je bilo.Krajolik je postajao drugačiji, više divlji. Počeli smo se voziti iz fjorda u fjord. Neke smo provozili uz obalu, opet druge cesta obiđe preko prelaza kroz unutrašnjost te se opet spusti u sljedeči fjord.Tu su fjordovi potpuno drugačiji nego na jugu. Okružuju ih visoke planine, pune snjega, koji seže sve do mora.Snjeg se topi i stvara krasne vodopade, koji se sljevaju u more. Čovjeku zastane dah, kad se vozi kroz sve to. Tek tu nam je postalo jasno, šta znači obožavati fjordove.Ljudi je jako malo, tu i tamo maleno ribarsko selo sa par drvenih kučica i uz kučice malene ribarske brodice parkirane kao auti. Počeli smo paziti na benzin. Prvo veče mjesto je bio Mosjoen. Ne smijemo zaboraviti benzin, ovdje bi vrlo lako ostali bez.Benzinske stanice so u svim večim mjestima, ali su od Trondheima ta mjesta rijetka. Do Trondheima nije bilo problema i malo smo se navikli na to. Malo me je počelo stiskati u želudcu, kad smo konačno stigli u Mosjoen.Bez razmišljanja smo skrenuli na benzinsku i konačno napojili našeg konjiča. Bilo je hladno. Sjeli smo na klupicu te se grijali sa domačom kavom koju smo ponjeli. Irenci je bilo tako hladno, da je izvukla kapu iz kufera i stavila na glavu. Na susjednu klupicu su sjele dve lokalne gospođice i jele sladoled. Ništa neobično, da nisu imale na sebi bajce bez rukava i naravno tangice zjevaju ispod hlača, pa ljeto je zar ne. Irenca je na brzinu skinula kapu i dobro ju sakrila. Čak i kiša je prestala padati, odvezli smo se dalje. Dovezli smo se do malog mjesta Mo i Rana i tu prenočili.

Hrabro smo se sljedeče jutro odvezli bez kišnih odjela, a smo se morali brzo zaustaviti. Več smo pomislili, da nas je kiša zaboravila. Brzo nas je uhvatila. Gledali smo kuče uz cestu, koje su svaka za sebe nešto posebno. Večina ih je drvenih sa pokojom barakicom sa strane, jednake boje.Vrtovi nemaju cvječa i salate, imaju travu i poneki grm.Skoro svaki vrt ima trampolin, ljuljačku za djecu i konja. Baš svaka bi mogla biti Vila Pipi Dugačarapa.Breze uz cestu postaju sve tanje i manje, a vode koliko ti srce zaželi. Več duže vremena nismo opazili neku vočku. Ni u naseljima ih nema.

Dovezli smo se do granice polarnog kruga.Zaustavili smo uz zgradu u kojoj prodavaju suvenire, kavu...tu se kupi certifikat. Tu je ledenik pokraj kojeg si prolaznici putnici postavljaju kamenje kao obilježje.Neki, koji su više puta prelazili granicu sjevernog pola, su si izradili male ploče iz kamena sa napisanim datumima prelaza. Zanimljivo! Uz samo parkiralište je postavljen spomenik spomenik palim borcima i prognanicima iz Jugoslavije u drugom svjetskom ratu.Vračali smo se k motoru i ugledali mladi par, koji nam se smješkao uz naš motor.Tek dada smo opazili, da smo parkirali uz auto ljubljanskih tablica. Narodno veselje!!!U ovim krajevima je to stvarno rjetkost i izuzetak.Izmjenili smo si par rječi i utisaka i svako po svoje odvezli dalje. Jedva smo se odvezli, kad smo prvi put sreli sjeverne jelene. Baš one koji vuku sanjke djeda Mraza. Sjevere jelene!!!! Jeeeeeee! Tada još nismo znali, da čemo ih ubrzo morati sa ceste tjerati.Zaustavili smo se i tako se topili pri pogledu na stado, koje je u blizini paslo.Priuštili smo si nekoliko čarobnih trenutaka. Cesta se je spustla ka moru.Da nije bilo tako hladno, bi pomislio, da sam negdje na nekom jadranskom otočiču. Šljunčane plaže, nisko grmlje, more biserno čisto.Na odmaralištu je bilo puno turista sa najrazličitijim vozilima. Neki od njih su se dovezli biciklima. Bravo carevi! Cesta E6 nas je sve skupa vodila u istom pravcu ka istom cilju NORDKAPP.

Uzbuđenje je sve više raslo. Tako daleko smo još a opet tako blizu. Čeka nas još cca 1000km, puno ali i malo, prevozili smo 3800km.Ceste je najdnom bio kraj i nastavak puta je bio moguč samo po moru. Za dlaku smo uhvatili trajekt za nastavak ceste.Kad smo se dovezli, posada je več počela dizati most. Nije im bilo teško zaustaviti, most su ponovno spustili, da smo se ukrcali.Nevjerovatno! Opet smo sreli naše nove poznanike iz Ivančne Gorice, Vesnu i Mareta, Bili su več na trajektu.Puni smo utisaka i puni priča. Dogovorili smo se za kamp, gdje čemo prenočiti, pardon, predaniti i skupa popiti poneko pivce.Još kava na kopnu i svako za sebe idemo dalje. Dovezli smo se do zadnjeg večeg naseljenog mjesta na tom području, Narvik. Na jednoj strani zaljeva rafinerija i tanker, na drugoj strani krasno ribarsko naselje, ljude na cesti skoro i da nema.Cesta se je iz fjorda opet maknula u unutrašnjost, breko brda u fjord na drugoj strani.Na vrhu smo ostali bez riječi pri pogledu na sljedeči fjord.Približavali smo se dogovorenom kampu. Vesna i Mare su nas več čekali. Prvi su prispjeli i za nas rezervirali kučicu. Kao što smo več navikli cjeli put do kampa nas je pralo. No nama to više nije smetalo.U toplim kučicama smo si ispričali događaje i isprazni poveču količinu Hainekena, kupljenih jeftino na trajektu Švedska Danska. E to ti je prednost kad ideš autom.

Ujutro smo popili kavu skupa i pozdravili se . Prepustili smo im naš šator i samonapuhljive podloge.Kasnije nam je bilo žao. U tom trenutku smo mislili, uz takvo vrijeme i hladnoču šator stvarno ne trebamo. Odvezli smo se prema Alti. Poznat krajolik nas je pratio. Sve manje naselja. Kuče su sa strane imale velike drvene sušione na kojima su sušili bakalar. Dignuli smo se preko visokog prelaza i na vrhu se zaustavili u laponskom kampu.

U šatorima se je kuhala kava i juha na otvorenoj vatri. Puno je suvenira, koža i rogova sjevernog jelena. Laponci su obučeni u svoje tradicionalne nošnje, šarene, plave i crvene boje.
Ženske su nosile šarene, višeslojne duge suknje. Potpuna suprotnost od krajolika, sivocrnih nijansi kamena, tamno zelenih fleki trave, maha i lišaja, na kojima su se pasla velika stada sjevernih jelenova.To nas više nije fasciniralo, kad smo ih sreli.Svuda oko nas ih je puno. Puno puta smo morali stati, kad su polako prelazili cestu.Vozili smo i nadali se, da če nam uspjeti stiči do Alte. Zadnje tankanje je bilo več daleko iza nas poslje nije bilo ni jedne benzinske više. Trebali bi dodatnu rezervnu posudu za benzin. Malo 1,5lit bi bila dosta. Gledali smo ju u Louisu, prije nego smo krenuli. Onda smo bili uvjereni, da ju nečemo trebati.Mirnije bi se vozili. Odvalio mi se kamen sa srca, kad smo pred sobom ugledali tablu Alta. Napojili smo našega konjiča do vrha. Naporan dan je bio iza nas.Potražili smo najbliži kamp na karti i upisali ga u Garmina. Sreča naša da smo imali Garmina!!!Dovezao nas je na dvorište velike drvene dvokatnice. Očito seosko imanje, na kojem se bave obradom drveta. Dvorište je bilo puno balvana i traktora namjenjenih za prevoz drva. Bravo za Garmina.Domačini su nas sa prozora čudno gledali, mi smo se, brzo kao što smo došli, još brže okrenuli i odvezli nazad. Na ulazu u gradič smo vidjeli table za kampove u blizini. Ne za jednoga, za tri kampa. Tako ti je to kad vjeruješ Garminu i ne paziš na cestu i table.Jedva smo dobili praznu kučicu.Puno putnika nas je preteklo, več je bilo 21:30, nismo ni opazili.Poslje večere smo odšetali do ograde, u kojoj su se odmarali sjeverni jelenovi. Kupili smo razglednice i sjeli na klupicu. Sjedili smo i slušali neobičnu tišinu.Falilo nam je nešto. Nismo čuli pjevanja ptica i zujanja insekata.Stvarno smo več bili visoko na sjeveru. Več je bilo ponoč, mi smo uživali na suncu. Irenca me je slikala i moju duuuuuuugu sjenu.

Sunce nam je konačno zaželjelo dobro jutro. Dan je bio kao naručen, bez oblaka na nebu.Odvezli smo se, nigdje se nam nije žurilo. Do cilja je bilo samo još 240km. Drveča nije bilo više,samo nepregledna ravnica. Pili smo kavu i gledali sjeverne jelene. Očito su bila tri mladunčeta još posebno puni igrivosti.Njihovo stado je u blizini paslo. Oni su se odlučili, da se igraju sa vozačima na cesti. Skakali su uz cestu i lovili jedan drugoga. Kad se je auto približavao, su skočili na cestu i čekali, da se auto zaustavi. Polako i onako ležerno su se makli, nigdje se ne žuri. Najprije smo pomislili da je to slučajnost. Poslje trečeg pokušaja smo shvatili, da se jelenčiči igraju sa vozačima. Ravnica je bila duga i vozači su ih bez probleba brzo opazili. Tolerancija vozača je tu drugačija, nitko nije trubio ili bjesnio. Mislim, da se u našim krajevima nebi dugo igrali. Ubrzo bi se našao netko, ko bi ih bjesno potjerao ili nesavjesno pogazio.

Odvezli smo se dalje i cesta se je ubrzo spustila ka moru.Dan je bio dug, cilj blizu.Više puta smo se zaustavili i uživali u prekrasnom krajoliku.Nevjerovatne količine granita su se rastezale daleko, da im nisi vidjeo kraja. Svjetlucao se je na suncu, kao da je posut sa dijamantima. Obala je bila puna života, kormorani, galebovi s crnim krilima, patke plivaju u moru. Kavu smo si priuštili u laponskom naselju. Naselje su postavili kao nekakav muzej na otvorenom o njihovom nekadašnjem životu. U razgovoru sa domačinima smo doznali, da je to njihov ljetni kamp. Marta, kad tu još puno snjega, se krdo sjevernih jelena seli na sjever. Prate ih na motorrnim sanjkama. Presele se u taj ljetni kamp i tamo čekaju jesen, kad opet zapadne snjeg. Tada se njegovo krdo koje btw broji više od 3000 jelena vrača nazad na jug u Karasjok, gdje su u ogradi i brine za njih cjelu zimu.To je njihov način života več stolječa koji se je očuvao do danas.Promjenile su se samo sanjke. Nekad su ih vukli psi, danas "konji" na benzin. Kao odlični slušaoci smo zaradili još jednu kavu i vafel sa domačom marmeladom na račun domačina. Dok čekaju na svoja stada i zimu, zarade po koju krunu sa turizmom kao što je taj kamp.

Iznenadila nas je činjenica, da je djedica unatoč starosti, po izgledu dosta preko sedamdeset, govorio tečno engleski a govori još norveški i laponski. Njihov narod ima poseban status i s time so jedni od rjetkih, prvobitnih starosjedioca, koji imaju svoja prava i zakone unutar država u kojima žive.

Polako se je bližao toliko željeni cilj. Okolna brda su bila puna sjevernih jelena.Put nam je prekrižao simpatičan mali jelenčič, kojemu ni na kraj pameti nije bilo, da bi se maknuo.Derao se je, kao da ga iz kože gule, dok po njega nije došla mama te su skupa napustili cestu.Još nekoliko tunela i več smo kod zadnjeg najduljeg tunela, koji mjeri 6870m, 10% strmina se spušta pod morem, osvjetljuje ga slaba svjetlost žute boje, oko nas neobrađen zid iz granita.Tjesan, ružan osječaj da smo jedva čekali svjetlo na vrhu druge strane.Na izlazu smo taj jedinstven događaj još i skupo platili. Ne plačaš prolaz kao vozilo(motor, auto...), nego platiš kao vozač i vozilo te za svakog suputnika posebno.Konačno...TU SMO...STIGLI SMO! Čekalo nas je samo još par oštrih strmih krivina na otoku i dovezli smo se do samog cilja.

N. LAT. 71* 10 21 – Nordkapp , najsjevernija točka kontinentalne Evrope.Od veselja, oduševljenja i ludila, smo zaboravili na kišu, hladnoču i teškoče na putu do cilja. Nordkapp nas je dočekao u punom sjaju sunca, iako je puhalo i bilo vrlo hladno, 29.06.2008 temperatura zraka +4. Ulaz na naplatnim rampama- 800NOK ili 115€ . Ulaznica vrijedi 48 sat. U cijeni ulaznici je uključeno sve,obilazak objekta sa muzejima, filmovima, crkvicama...

Obišli smo okolicu objekta, slikalii smo se uz globus, zaštitni znak Nordkappa, koji označava tu najsjeverniju točku.Točnije bi bilo taj globus postaviti na neki od otočiča, koji stoje još malo sjevernije a u samoj su blizini Nordkappa.U samom objektu je osim velikog restorana bila još pošta i trgovina sa suvenirima. Stepenice su vodile u podzemne u prostore, gdje su bile izložba ptica, koje žive na otoku, nekoliko historijskih trenutaka, zanimljiva kapelica, dvorana, u kojoj svaki puni sat vrte dokumentarni film o Nordkappu, vrlo zanimljiv, vrijedi ga pogledati. Na vidikovcu smo od daleko gledali kitove, Grenland se je odsijavao u daljini.Bilo je kasno popodne, kad smo osjetili glad i umor. U obližnjem kampu smo unajmili kučicu. Cjena je bila viiiiiiisoka, ali to smo i očekivali. Imali smo sreču i na vrhu sreli naše nove prijatelje Vesnu i Mareta. Kučicu smo podjelili sa njima i tako troškove prepolovili.
Na vrh smo se vratili malo prije ponoči, u tako gustoj magli, da smo jedva vozili, sam vrh je bio obasjan suncem.Osječali smo se kao da je doček nove godine, kad puno ljudi čeka da se nešto dogodi.Vrh je bio prepun ljudi iz cijelog svjeta.Najviše nas je iznenadio pun autobus slovenskih turista. Čestitke, grljenje, razgovor sa ostalim motoristima, nešto njemaca, talijana …i povratak nazad u maglu.Slavilo se još dugo u drugi dan, za dodatak je Vesna imala rođendan. Proslavili smo sve to kako treba. Popilo se puno Jacka i piva...

Sljedeče jutro nas je čekalo iznenađenje. Zločesti Trolovi su nam ga zakuhali. > Kontakti na svim prekidačima za svjetla naše TDM su oksidirali radi guste morske magle. Sreča, da sam sobom vozio stari dobri kontakt sprej. Očistio sam jednog za drugim. U njima sam našao sol.

Vračali smo se sa glavom punom utisaka. Krajolik nam se je činio neistinit i...zaboravili smo natočiti benzin.Morali bi skrenuti u gradič Honnisvag na benzinsku pumpu. Osvjestili smo se tek, kad je motor zaštucao i kad sam otvorio rezervu.Za vračanje je bilo prekasno, do prve benzinske još dobrih 70 km. Znao sam, da če nam nestati benzina. Nadao sam se, da se to neče dogoditi u dugom strmom, tamnom tunelu.Sreča nije se dogodilo u tunelu. Na našu sreču! Zaustavili smo se na prekrasnom mjestu, sa odmaralištem, upravo ispod obasjanh granitnih gromada kamenja. Ništa nije trebalo raditi nego čekati. Malo iza nas su bili, tko drugi nego naši sad več dobri poznanici, malo nas poslikali, nasmijali i na prvoj benzinskoj pumpi za nas natočili benzin u kanticu. Na Nordkapp vodi samo jedna cesta. Nije im bilo teško nači nekoga, ko nam je dovezao benzin. Francuski par na motoru je sa veseljem priskočio u pomoč.










Toga dana se nismo dugo vozili. Potrudili smo se dovesti do Finske granice te se odmah zaustavili. Tog dana nam nekako nije išlo. Hebeni Trolovi, znali su oni, da trebamo dan odmora. Zaustavili smo se u naselju Karigasniemi.Prijatan, ljep domači kamp, puno jeftinije nego u Norveškoj. Kuhinja je čak imala otvoreno ognjište, u njoj sve što trebaš, kao u svim skandinavskim kampovima, upotrebi sve što trebaš i pospremi iza sebe, to je jedino pravilo. Malo nam je bilo lakše, brzo smo shvatili, da je Finska puno jeftinija od Norveške i platežno sredstvo je €vro. Najednom je cjenanajjeftinijih cigareta Prince iz Norveške cca 12€ pala na samo 3,5€, olakšanje za mene.

ajme kako vam zavidim

Svaka čast ljudi...

Odmoreni smo sljedeči dan nastavili put prema gradu Inari, uz kojeg leži laponsko sveto jezero. U Inariu smo pogledali muzej SIIDA, muzej naroda Sumi, među koje spadaju i Laponci, Eskimi te još puno sličnih naroda sve do nekih sjeverno američkih indijanaca.

Finska je vrlo zanimljiva zemlja. Ogromno područje pokrito sa jezerima, šumama i komarcima veličine slona.Jedino sredstvo, koje pomaže protiv tih krvožednih letečih zvjeri kupiš pri Laponcima ili u trgovini poseban sprej napravljen za Finsku.Peče ko vrag ali pomaže! Kad smo se namazali našim slovenskim Autanom, smo dobili osječaj, da si finski komarci misle: mmmmmljac, čovjek sa nekim eksotičnim ukusom!








Glavna cesta je bila široka i ravna sa obadvije strane pločnici, od grada do grada.Postranske ceste, čak i one u gradovima, su napravljene iz utvrđenog makadama, što niti ne smeta, čak su bolje nego neke naše asfaltirane ceste.Naumili smo do Helsinkija, ali smo se poslje tri dana ravnih cesta i dosađivanja bez krivina predomislili.
Dok smo se vozili po laponskom djelu je još nekako išlo. Uspjelo nam je sresti Losa. Obojici je u isto vrijeme u glavu upala melodija iz serije ŽIVOT NA SJEVERU. Pili smo kavu u zlotokopu i u Rovaniemiu posjetili Djeda Mraza.Osječali smo se kao da smo u decembru u božično vrijeme.Tu je ujedno granica polarnog kruga u Finskoj, gdje smo ga tek sada napustili poslje svih dana provedenih unutar Arktike.

Negdje na sredini Finske smo skrenuli prema gradu Vassa, gradu na Baltičkom moru, koji ima trajektnu vezu sa Švedskom. Niti slutili nismo kakva sreča nas je pratila. Zadnji kotač je počeo čudno cviliti. Uvjereni, da je to posljedica rastegnutog lanca, smo skrenuli na najbližu benzinsku pumpu. Nalazili smo se u malom finskom mjestu, gdje su mjesto od mjesta udaljena po 200km.Poslje dužeg neuspješnog čačkanja oko motora, smo tek tako,upitali za najbliži servis i očekivali negativan odgovor.Ali, tko pita ne skita, tako kažu. Na naše veliko iznenađenje su nas poslali 200m iza ugla, gdje smo našli servisera.Malo veča garaža, u njoj neki moped i tatica sa ZZTop bradom. Poslje dugog i opširnog razgovora rukama jer tatica nije govorio engleski je tatica uzeo telefon u ruke i pozvao prijatelja.Aha, vjerovatno zove nekog svog mehaničara za motore, smo pomislili.Pa nije bilo tako! Pozvao je nekoga, ko je govorio neku vrstu slomljenog engleskog jezika.Taj nam je objasnio,šta je tatica našao.Otišao nam je ležaj zadnjeg kotača.Hebemti ode par dana i par sto €vra, to smo najprije pomislili.Tatica je bez ikakvih vidljivih emocija uzeo telefon(Nokia 5210 star ko zemlja)u ruke i nekakav katalog te nas poslao na kavu jer nas nikako nije htjeo pustiti dalje.Vratite se u tri, nam je rekao njegov prevoditelj. Šta nam drugo ostaje.Kad smo se vratili čekalo nas je iznenađenje. U garaži je stajao još jedan motor, Honda CBR, naš pokraj popravljen.Sve skupa nam je zaračunao samo 40€. Još danas nam nije jasno, kakvu sreču smo imali. Ne samo, da smo usred šume našli mehaničara. Našli smo mehaničara, specijalista za motore.

Dan smo zaključili u Vassi, čekajuči trajekt za Švedsku.U blizini luke smo našli hotel, koji je u svojem djelu imao hostel.

Poslje četri sata gledanja plitkog Baltičkog mora dovezli smo se u kišovitu i hladnu Švedsku.Unatoč svemu vožnja nam je bila puno zanimljivija, konačno su počele krivine i naselja uz cestu, čega u Finskoj jednostavno nema. Cesta uz more nas je odvela preko Omskjoldsvika, Sundsvall, prespavane noči u Hudiksvallu do Stockholma.Tu smo se zaustavili.Jedva smo našli mjesto u jednom od brojnih Štokholmskih kampova.

Obišli smo grad motorom uzduž i poprijeko.Kad bi si željeli temeljito upoznati i običi sve znamenitosti, bio bi nam premalo cjeli tjedan.Tako, da smo si u knjižici, koju smo dobili na recepciji kampa, među stvarno obilnom ponudom izabrali povjesni muzej sa akcentom na izložbi života Vikinga. Stvarno se je isplatilo.







WC za pse, koji putuju brodom.

U jakom vjetru i kiši smo napustili glavni švedski grad te se po najkračem putu uputili prema Danskoj. Poslje Nykopinga, Norrkopiga, Linkopinga i još nekoliko"pinga", smo se morali zaustaviti, puhalo i padalo je prejako. Malo dalje od glavne ceste smo našli simpatičan kamp u šumi. Kučica je imala terasu. Odličili smo se nagraditi za uspješno prevožen put do tu. Imat čemo piknik, je pala ideja. U obližnjem trgovinskom centru smo kupili roštilj za jednokratnu upotrebu i u košaru nabacali piletinu.Kad pogledaš na visoke cjene piletina ti se čini najjeftinija. Na putu prema blagajni i onako usput naletimo na veliki frižider pun pripremljenog lososa za roštilj, dvaput jeftinijeg od bilo kojeg mesa. Bez razmišljanja smo zamjenili. Kod nas je cjena lososa puuuuuuuuuno viša od bilo kojeg mesa. Oblizivali smo se još dugo poslje večeri.

Ujutro se je vjetar malo umirio, krenuli smo prema Helsinborgu.Dio Švedske, po kojem smo se vozili, je još poznat po brojnim narodnim parkovima punim losova.Skrenuli smo u jednoga od njih i u kiši obišli park. Kod ulaza svako dobije brezovu granu, za hranjenje losova. Nevjerovatno velike životinje. Ljeno su ležale na kiši i nas nisu niti opažale. Kad smo več pomislili, da čemo grane morati sami pojesti, se je dignula mama los sa dva mlada losiča stara tek tri tjedna. Stresla je sa sebe kapi kiše i polako došla do ograde na ručak. Kao da je rzala dok smo ju hranili.Mladunčad je razigrano skakala oko nje. Vrjeme se je za nas zaustavilo. Zaboravili smo na kišu i hladnoču. Jooooj, kako bi ih čovjek nekako sakrio i odveo si ih kuči za kučne ljubimce, los kučni ljubimac hehehehehe. Dali si možete zamisliti životinju veču od krave, koja leži nasred dnevne sobe. Mislim , da nebi išlo! Tu je njihova kuča, tu su njihova prostranstva. Nadam se, da čemo se još sresti.

Trajekt iz Helsingborga do Helsingorja u Danskoj je vozi točno deset minuta.Na ulazu u zaljev pozdravlja nas Hamletova tvrđava. Uske lice pune trgovinica koje prodaju alkohol jednodnevnim turistima iz Švedske.







U nekoliko sati smo prošli kroz Dansku. Vračali smo se, zato smo izabrali najjednostavniji i najbrži put.Ako se iz Kopenhagena spustiš ravno po autocesti do trajekta u Radbyhavnu, si u jednom satu na njemačkom otoku Fehmarn, koji sa otokom povezan mostom i još samo sat vožnje do Hamburga.



Kiša nam je bila vjerna još od Stockholma.Pratila nas je još dugo po njemačkim autocestama.Probali smo čak na jednom djelu napustiti autocestu te se po zaslugama Garmina, kojeg smo krstili u Uršku, skoro zabauljali do Rostocka, gdje vozi trajekt nazad u Švedsku. Ma razumijemo mi to i mi smo se željeli vratiti. Pospremili smo Uršku i vratili se nazad na autocestu.









Austrija nam se je sljedeči dan činila kao, da smo kod kuče. Ugledali smo prvu tablu Ljubljana, 170km. Poslje prevoženih 9300km stvarno dobiješ osječaj, da si kuči. Tu, iza sljedeče krivine je Ljubljana.Naveče smo se dovezli na domače dvorište.
9452km je bilo iza nas, puno doživljaja.Vratili smo se sretno, bogatiji zaupoznavanja i doživljavanja, novih prostranstava, ljudi i kultura.Doživjeli smo sebe u pobjeđivanju straha, napora, tolerancije i prilagođavanja. Znam, da čemo to još bar jednom ponoviti.

svaka čast, jednostavno i lijepo napisano, fotografije su mrak