Moj predivan sin Vigo svoje priče počinje sa ' jednom davno, ali stvarno jako davno... '
Dakle, jednom davno sam poželio voziti motor i konačno sam prije nekih dvije godine postao ponosni vlasnik Kymco Zinga, malog choppera od 125 ccm. Tokom te dvije godine Zing i ja smo napravili oko 24000 km, i stekao sam puno povjerenje kako u motor tako i u sebe. Vjerojatno je prirodno da s vremenom apetit za vožnju poraste, te su se i meni počele rojiti ideje o nekom 'većem putu '.
Nakon pažljivog vaganja budgeta, slobodnog vremena i meni poželjnih destinacija odlučio sam se - dva tjedna Italije, Korzike i Sardinije. Svoj plan sam podijelio sa dosta ljudi iz moto svijeta, i večina savijeta je bila u stilu ' ideja ti nije loša, ali nije ti to motor za to... '.
Istina, radi se o motoru od 125 ccm, koji razvija nevjerojatnih 12.8 KS i doseže vrtoglavu brzinu od nekih 105 km/h - unatoč činjenici da je na put kretao sa 51700 km na satu, što je nekima bio dovoljni podatak da motor otpišu kao ' gotov, istrošen i spreman za penziju '. Imajući sve to na umu znam sam da ću voziti vrlo umjereno, slušajući motor i većinom koristeći do 80 % njegove snage - što znači da će mi putna brzina biti oko 85 km/h.
Na sreću sam kontaktirao i Kymco i ideja se svidjela direktoru Krk moto ( uvoznik za RH ) - te je pristao sponzorirati put i snositi polovicu svih troškova !
Pripreme za put su uključivale detaljan servis, promjenu prednje gume i montažu kofera na nosač prtljage.
Od početka sam znao da će mi biti teško naći suputnika, previše je faktora bilo u igri i bio sam spreman putovati sam. Kampiranje kao način smještaja sam izabrao iz više razloga - pristupačno je, kampova ima svugdje, odgovara mom nomadskom načinu putovanja i olakšava kontakt s ljudima.
Pripreme su konačno bile gotove, karta za trajekt kupljena... i avantura je mogla početi...
Dan 1 - pakiranje i pokret za Zadar
Originalan plan je bio da krenem rano - umjesto toga sam cijelo jutro potrošio na montažu jačeg fara sa H4 žaruljom, ugovaranje putnog osiguranja i to famozno pakiranje...
Krenuo sam oko 4 popodne iz Zagreba za Zadar, i kartu za trajekt podigao u 9 - ukrcaj je već bio skoro gotov. Ukrcavanje je prošlo cool, motor su pažljivo vezali i nakon napornog dana sam konačno odahnuo na palubi. Trajekt je bio prepun veselih Talijana koji su se vraćali sa godišnjeg, i put je počeo dobro, te smo zaplovili za Anconu...
i putovanje je počelo...
Dan 2 - Ancona, Urbino, San Leo
Anconu smo ugledali oko 7 ujutro, i iskrcaj je trajao vječno. Ideja je bila obići Urbino i Gubbio i stići u Assisi do večeri, no moj plan da u što kraćem vremenu vidim što više je uspješno propao i odlučio sam usporiti - što je bila najbolja odluka cijelog puta.
Odmah je postalo jasno da je Italija toliko lijepa da ju je jednostavno blesavo izvoziti, i mislim da je jedini način za doživjeti ju - ostati tamo gdje jeste koliko vam se ostaje i tek onda krenuti dalje. Također mi je postalo jasno da odustajem od stvaranja klasičnog bikerskog putopisa i fotografija tipa ' ovdje me vidite kako pijem pivo u pubu, a ovdje sam stao na pumpi ', te da će fotografije biti rađene iz pozicije reklamnog fotografa.
na koju stranu da krenem...
kava, kava...
Djepetova radionica...
Urbino se nalazi u pokrajini Marche i vjerojatno je njen najsjajniji dragulj. U 15. st. njime je upravljao Frederico de Montefeltro, vojnik, oštar ali pravedan vladar i istinski intelektualac. Njegovo zanimanje za umjetnost nije bilo samo deklarativno, te je unajmio vrhunske arhitekte i umjetnike da od Urbina naprave remek djelo ili ' idealan grad '.
Nakon Urbina sam zajahao svojih 12.nesto konja i uputio se u San Leo i tokom vožnje sam dobio prvi uvid u talijanske ceste - prepune su zavoja, serpentina i zahtjevaju određenu dinamiku vožnje. San Leo me se posebno dojmio zbog sajma ezoterike i tipično vesele talijanske atmosfere koja je njima tako svojstvena - u Italiji je normalno da vas skoro svi pozdrave pri ulasku u dućan, restoan, kafić...
Dan 3 - Gubbio
Gubbio je vjerojatno najljepši grad koji sam posjetio. Po ulasku u grad put do centra mi je pokazao ponosni vlasnik Moto Guzzi-a, koji je skočio kada sam rekao da sam iz Hrvatske - policajac je i ima kolegicu koje je rodom iz Dubrovnika... a ona se nakon njegovog poziva odmah pojavila i čak mi je dozvolila da motorom uđem u inače pješački dio starog grada
i tada sam vidio da je i kraljica foruma ovdje...
Gradić je prepun uličica, kala i prastarih priča. Via dei Consoli je ludilo, centar je keramičarskog obrta i tamo dućan ima i Leo Grilli, poznati slikar i keramičar. Signore Leo, svojevrsna zvijezda keramičarskog svijeta, ljubomorno čuva svoja djela i pristao se fotografirati tek kada je čuo o kakovom se putu radi - i sam je nekada vozio motor...
signore Grilli radi...
Pri dnu Via dei Consoli je ' Fontana dei Matti ', fontana ludih - navodno oni koji ju tri puta obiđu polude...
da vidimo heće li se ovaj usuditi obici...
Treća i najbizarnija specijalnost ulice su Porte della morte, vrata smrti. Navodno su nekada služila kao glavni ulaz u kuću, i iza vrata bi se gost morao popeti stepenicama - koje su bile pokretne, te bi ga domaćin mogao poslati u sigurnu smrt...
Dan 4 - Assisi
Kada sam konačno krenuo prema Assisi-u već je bilo popodne, i u grad sam došao predvečer.
Basilica di Santa Chiara
Nakon napornog dana sam odlučio kampirati sam u šumi, kako bih se duhovno pripremio za ulazak u grad jednog od najvećih kršćanskih svetaca - Franjo Asiški me čekao.
Šator sam postavio na proplanku usred šume, i legao spavati. Nešto kasnije mi je idiličan odmor prekinulo glasanje nekih čudnih životinja, zvuk je bio u najmanju ruku čudan, neko glasno otpuhivanje i lomljenje lišća, očito se radilo o većoj i bržoj životinji. Odmah sam posumnjao na medvjede ili divlje svinje i umornom, u kompletnom mraku i praktički nenaoružanom - nije mi bilo svejedno. Na kraju sam od umora jednostavno zaspao, nadajući se da će me Sv. Franjo čuvati. Jutro je donjelo mir i vjeru u dobro...
Dan 5 - Assisi i Eremo della Carceri
Rano buđenje, pakiranje i kratka vožnja do samostana Eremo della Carceri je bio idealan početak dana. Samostan je apsolutno bajkovit, sagrađen na litici planine Subasio i opasan zidom koji ga dijeli od ostatka svijeta. Stigao sam točno na početak jutarnje mise - jedne od onih čija poruka ' idite i budite pozitivni, volite svoj život i sve što vam daje ' mi je pokazala da već imam sve što mi treba da budem sretan i u miru sa Svevišnjim.
Eremo della Carceri
Sv. Franjo Asiški
Basilica di San Francesco
Assisi je očekivano bio prepun hodočasnika i turista, i nakon posjete Bazilici Sv. Franje sam krenuo na vožnju Toscanom koja me uporno podsječala na naše Zagorje, i vjerojatno sam stoga na ovom dijelu puta previdio sve njene čari i ljepote.
Nekoliko km od Assisia je malo mjesto, i usred njega mi je pukla kuplung sajla - što je bio i jedini kvar u toku cijelog puta. Sajla mi je pucala već nekoliko puta, i imao sam rezervnu... zamjena je bila prilično rutinki postupak, ali sam ipak odlučio popraviti puknutu... mehaničara naravno nije bilo, pa su me uputili ' u prvu ulicu, druga kuća, tamo ti je Renato '.
Signore Renato je nevjerojatan lik, majstor za sve, i kako se otkrilo puno stariji nego sam mislio. U razgovoru me pitao od kuda sam, i ushićeno je nastavio ' Tito... Hitler... Mussolini, veliki ljudi... znas, io sono fascista, fascista !!! ', ponosno dižući desnu ruku. Zatim mi je pokazao originalan Musolinijev radio koji je vlastoručno restaurirao, i koji uz Duce-ov kip zauzima vazno mjesto u dnevnom boravku. Na kraju mi nije htio niti zapravo naplatiti popravak, i srdačno smo se pozdravili. 80-to godisnji prekaljeni fašist, i ja koji sam uz veselo pjevušenje ' Bandiera rossa ' sjeo na motor i nastavio svoj put...
pick-up truck, talijanska verzija
Put do Pise je prošao brzo, i već sam iščekivao Korziku. Po dolasku u Pisu sam se opet uvjerio u gostoljubivost domaćina - na semaforu sam pitao ljude gdje je kamp, i zamolili su me da ih slijedim. Petnaest minuta su me vodili po cijelom gradu i doveli me do vrata kampa - dakle, nešto što se u Hrvata baš i ne vidi. Večer je bila super, i večinu vremena sam se odmarao i čitao o Korzici, uz hladno pivo...
Dan 6 - Pisa, Livorno
Jutro je prošlo u razgledavanju ' znamenitosti ', odnosno kosog tornja... nevjerojatna mi je fascinacija jednom takovom građevinom, i sve te horde turista koji se slikaju u pozama ' sada je tu stojim i slikaju me, a izgleda kao da pridržavam Kosi toranj ', ili ' aaa, sada ću ga obujmiti, gle veći sam od njega '... no, to je vjerojatno nešto što se more vidjeti...
U Livorno sam stigao oko 4, i taman stagao kupiti kartu za trajekt koji ide u Bastiu... na web-u piše da trajekt vozi nekoliko puta dnevno i da karta za motor i vozača košta oko 35 eura... ne vjerujte im, ima zapravo dva trajekta dnevno a karta je 70 eura - osim aku ju kupite mjesece unaprijed...
U luci sam upoznao jos jednog guba lika, bikera Chrisa. Chris vozi Afrika twin, bio je s njim u Sahari i tko zna gdje. Popili smo par na trajektu, i shvativši da zbog kašnjenja u Bastiu dolazimo u 11 navečer odlučili smo kampirati negdje kraj ceste - kampovi će i tako bili zatvoreni.
Trebalo nam je nekih sat vremena vožnje da konačno izađemo iz grada i nađemo neku cesticu u bespuću, i tako smo negdje poslije ponoći postavili šatore, i otišli spavati... da bi nas u 3.30 ujutro probudila svjetla auta koji je stao na deset metara od šatora, i svjetlio točno na nas. Prva pomisao mi je bila da je policija, ali onda sam se sjetio kako su nas upozorili na Korzikance ' koji imaju neki svoj način rješavanja stvari '. U sekundi sam se obukao, i stiščući hladnu dršku noža čekao. Chris je izvirio iz šatora i šaptao ' Ej, šta radimo... šta ćemo... '. Par minuta kasnije se vozač vratio u auto, zalupio vrata i brzo se odvezao i sad je Chris rekao da je vidio kako se čovjek išao moliti u kapelicu kraj ceste, i otišao sam pogledati... i stvarno je bila mala kapelica Svete Rite. Chris je predložio da ostanemo, ali sam ga pozvao da pogleda prometni znak kraj kapelice.
Chris, molio bih te... koji je to kalibar...
Stručno oko švicarskog policajca je otkrilo da se radi o shotgun-u, pa smo se spakirali i otišli u noć... uz cestu se šetao lovac sa puškom, i crna mačka nam je prešla put, dakle, svi znaci za pokret su bili tu...
lokalne koze...
zoru smo dočekali u pekari, popili kavu s baguettom i otisli do predivnog kampa...
Dan 7 - Langoustier i natrag
Chris je na svom putu imao misiju - proći svih deset ruta predloženih u bikerskom vodiču za Korziku i taj dan smo napravili prvu turu - od Bastie na sjever po istočnoj obali Corse, do Bogliana, i zatim u Tour - najsjeverniju točku otoka gdje smo se okupali...
Chris na Twin Africi...
najsjevernija točka Korzike
i nastavili do Centuri, gdje je svjetski poznati restoran Langoustier, poznat po specijalitetima od langousta - ili jastoga. Prelijepa konobarica nam je s širokim osmjehom objasnila da je restoran tradicionalno otvoren za ručak i večeru, i kako smo došli popodne odlučili smo nastaviti prema jugu i natrag za Bastiu.
Cijela tura je oko 200 km, večinom po serpentinama i zavojitoj cesti. Sa stajanjima nam je trebalo oko 5 - 6 sati vožnje, i Chris je pokazao nevjerojatno strpljenje pokušavajući držati moj tempo. Zing se ponašao dobro, iako je u par navrata pokazivao znakove pregrijavanja. Poteskoće bi nastale kada bi se vozili uzbrdo po serpentinama na kojima je uspon bio prilično strm - motor jednostavno nije reagirao na dodavanje gasa. Tada bi praktički cijelo vrijeme vozio u trećoj i preko 50 km/h jednostavno ne bi išao.
Također, tokom cijelih dva tjedna sam primjetio da se motor nešto više grije iako radi u uobičajenom režimu vožnje. Pretpostavljam da je uzrok djelomično u vrlo vručim danima, ali i možda u nešto drukačijoj kvaliteti goriva - motor je na dodir bio osjetno topliji i u lakšim uvijetima vožnje.
Dan 8 - Bastia, Bonifacio
Jutro je prošlo u pospremanju kampa i pakiranju, i Chris je krenuo na svoju sljedeću turu.
Meni je plan bio doći do juga Korzike, u Bonifacio, i prijeći na Sardiniju. Cesta je dobra i put se odvijao po planu, jedinu pravu pauzu sam iskoristio da posjetim Porto Vecchio - nekako tipičan stari gradić prepun turista.
Porto Vacchio...
Tokom vožnje sam počeo biti opčinjen nebom i oblacima Korzike, i to stanje me držalo narednih nekoliko dana. Možda se radi o čistoći zraka, ruži vjetrova ili nečem trećem ali pogled na tu količinu prostora me apsolutno fascinirao.
Bonifacio je zanimljiv gradić smješten na brdu iznad luke, no više me je privukao Capo Portusato - rt sa bajkovitom plažom koju sam vidio na razglednici. Trebalo mi je nekih dva sata da nađem plažu i kozjom stazom se u kasno popodne spustim do nje, i izgledala je potpuno drugačije nego sam ju zamišljao - tamni oblaci, jaki vjetar i valovi su dali pečat tom iskustvu.
Bonifacio
spomenik Legionarima
Capo Portusato, navečer...
Bio sam toliko očaran da sam odlučio prespavati u blizini, i pogledati kako plaža izgleda ujutro.
Dan 9 - Bonifacio, St. Teresa, Orgosolo
potpuno drugi dojam...
Posjet Sardiniji sam planirao, ali na kraju sam odustao od plana. Danima sam se već vozio, radio planove i mijenjao ih, i sada kada sam se približavao svojoj najdaljoj točci puta odlučio sam da je sada jedini plan da stignem u Anconu za šest dana.
Sardinija je ogromna i trebalo bi mi barem tjedan dana da ju cijelu vidim, a namjeravao sam ostati dva dana te sam odabrao jedno mjesto koje sigurno vrijedi vidjeti - Orgosolo. Mjesto se nalazi u regiji koja je dobila nadimak ' bandit country ', i krasi ga svojevrsna titula banditskog glavni grad. Orgosolo je i rodno mjesto lokalnog heroja, Graziano Mesina zvan ' Scarlet Rose ' je u 60-tim postao poznat pljačkajući bogate kako bi darivao siromašne. Nakon što je konačno uhvaćen nastavio se pojavljivati na televiziji i davati intervjue.
Povijest Orgosola je vrlo vidljiva i iz mureala, slika iz prizora iz života lokalnih ljudi koje prekrivaju ponekad i cijele kuće u mjestu.
pročelje banke u Orgosolu
Nakon par dana provedenih na osami i margini zaželio sam se talijanske klope, i večerao sam u malom obiteljskom restoranu, kraj kojeg sam nakon par caša vina postavio šator i blaženo zaspao.
Dan 10 - Oliano, Nuoro, St. Teresa, Bonifacio
Dan sam odlučio posvetiti uživanju u cestama Sardegne, sporoj vožnji, pauzama gdje god mi se htjelo stati, i tako sam u neko doba popodne došao u St Teresu. Trajekt je do Boniacia vozio oko sat vremena, i nevjerojatno je koliko smo se za to vrijeme uspjeli naljuljat, petmetarski valovi su nas bacali ' kao orahovu ljusku '.
Odlučio sam opet spavati u Bonifaciu, i večer sam iskoristio da ga temeljito prehodam, sjedim po trgićima i uživam u ulozi anonimnog promatrača života.
motor u kampu...
Dan 11 - Bonefacio, Corte, Bastia
Povratak u Bastiu je bio po već djelomično provezenoj turi, i zatim sam skrenuo za Corte. Cesta je prilično dobra i bez problema dozvoljava putnu brzinu od oko 90 km/h.
Putem sam sretao dosta motoritsta, i kao i u Italiji puno ih je prolazeći pozdravljalo. Kako sam vozio nešto sporije od većine često sam se znao maknuti uz rub i pustiti ih da prođu, i oni bi često zahvalili.
Tokom ovih dva tjedna vožnje skoro uopće nisam sreo ljude u klupskim bojama ili klasično bikerskim prslucima i jaknama. Također sam primjetio da je kultura vožnje na daleko višem nivou - nema opasnih zaobilaženja, guranja sa ceste, oduzimanja prednosti na koje smo ovdje navikli. Sama činjenica da u dva tjedna vožnje nisam imao niti jednu kritičnu situaciju vjerojatno govori sama za sebe.
Kamp u Bastii je bilo idealno mjesto za srediti dojmove od zadnjih par dana i pregledati motor prije puta natrag.
Do sada sam prešao oko 2000 km, i podmazivanja lanca i 0.3 l ulja je bilo jedino što je motor trebao.
Dan 12 - Livorno, San Gimignano
na trajektu za Livorno... našao sam poznatu majcu :-)
Trajekt je pristao u Livorno oko tri popodne, i krenuo sam u polagani pregled Toscane, nadajući se da ću ovaj puta percipirati njene opjevane ljepote. I stvarno, vjerojatno sam se uspio kondicionirati i počeo sam primječivati ono po čemu je Toskana poznata - kontraste boja, polja, osamljene farme...
San Gimignano su opisali kao najposjećenije selo u Italiji i savjetovali su da ga se posjeti uvečer kako bi se izbjegle horde turista. Grad je predivan, i stvarno treba doći kada ima što manje ljudi. Zapravo, toliko je lijep da sam proveo večer šetajući se uličicama i u takovoj opuštenosti mi se čak nije niti dalo vaditi fotoaparat.
Dan 13 - Montepulciano, Pienza, Lago Trasimeno
U neku ruku sam ovaj dan doživio kao dan propuštenih prilika, nekoliko puta mi se dogodilo da vozeći se opazim ' savršeni ' prizor i poželim stati kako bih ga fotkao i zbog prometa to jednostavno ne uspijem. Prvi takav prizor je bio zlatni brežuljak sa nekoliko čempresa, i jednostavno sam se zbog prometa morao nastaviti voziti, i propustiti ga.
Došavši u Montepulciano upoznao sam čovjeka iz Doboja koji tamo živi već dvadesetak godina, i oduševljeno mi je pričao o mjestu i njenim ljudima koji su ga prihvatili kao svojeg.
Umjesto da krenem u razgledavanje mjesta krenuo sam u potragu za još jednim prizorom koji sam vidio na razglednici, i našao sam ga par sati kasnije - i prekasno. Sunce je već zašlo iza brda i cijeli prizor se drastično promjenio. I to je problem s kojim se stalno srećem - ako vidim da image neće biti dovoljno zanimljiv jednostavno izgubim volju za fotkanje.
Lago Tresimeno je poveće jezero koje igra ulogu lokalnog turističkog centra, i moram priznati da me nije impresioniralo, no kamp je bio blizu, pizzeria je bila dobra, a ja sam bio umoran i gladan ko pas.
Dan 14 - Assisi, Ancona
zadnje jutro u kampu...
I tako je došao zadnji dan ovog puta, barem u Italiji. Odlučio sam još jednom proći kroz Assisi i pokušati doživjeti grad i njegovu atmosferu svetišta i doživljaj je bio drugačiji i jači nego prvi puta.
Sama vožnja do Ancone nije bila pretjerano zanimljiva, dijelom sam išao autoputom unatoč zabrani zbog premale kubikaže. Ipak, vozio sam oko 100-tke, bila je gužva i kretao sam se brzinom prometa oko sebe.
U Anconu sam došao popodne i imao sam tri sata do početka ukrcavanja, i to vrijeme mi je dobrodošlo za sređivanje dojmova. Večer je bila mirna i zalazak Sunca u luci me se posebno dojmio, bilo je sve nekako nestvarno.
luka u Anconi
Krenuli smo u 10, trajekt je bio skoro prazan i osjećaj samoće mi je odgovarao. Bio sam pod tonama dojmova i većinom sam sjedio i gledajući u daljinu proživljavao ta dva luda tjedna.
Dan 15 - Zadar, Zagreb
jutro u Zadru
U Zadar smo došli u 7 ujutro, i nakon noći na sofi sam osjećao neki unutarnji mir. Polako sam se spremio i krenuo u grad na kavu, koja je trajala do skoro 11 kada sam sjeo na Zinga i skoro u komadu se odvezao u Zagreb.
Nakon provezenih 2950 km i 15 dana na cesti imam još više povjerenja u taj mali i po mnogima neadekvatan motor. Svih 15 dana je radio u sličnom režimu i u pravilu sam koristio 80 % snage motora. Jedini kvar je bilo pucanje kuplung sajle i to je rutinski riješeno. Pretpostavio sam da će za takav put potrošiti 2 litre ulja, koje sam i nosio sa sobom - no potrošio je samo 0.5 l.
I sada retrogradno gledajući vrlo mi je drago što sam išao na takav put s tim motorom, takovo iskustvo malo ljudi ima. Također, dao bih savijet vlasnicima sličnih motora - napravite temeljiti servis i ako motor vozite unutar njegovih mogućnosti možete ići kamo god.
Htio bih se zahvaliti g. Jakovljeviću za svu pomoć i vjeru u moju ideju.
Također, hvala mom serviseru Liji na odlično napravljenom poslu, frendu Stainu za potporu i aparat, i svima koji su me podržali o ovoj pomalo čudnoj ideji.
I naravno, hvala Jadroliniji za popust na karte za trajekt.
Naslov: Italija+Korzika 
pon 18 lis 2010, 15:17![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/darkages/up_arrow.gif){kind=icon}
