Putopis: 29.07.08. VG - Sisak - Glina - Pokupsko - VG

Lijepo vrijeme, sunce upržilo, nigdje oblačka, ali ni daška vjetra. Fali mi pustolovine i vožnje. Tek sam se vratio sa mora, iz dosadno zatupljujuće vožnje automobilom i naživciran sa četiri kotača, odlučih se za popodnevnu vožnju. Krenuo sam obaviti neke posliće po Velikoj Gorici, a nakon toga sam se planirao malo provozati. Kuda mi puhne i koliko mi puhne... Odlučih se krenuti prema Sisku, ali alternativnim pravcem. Dakle ne preko Sisačke magistrale, nego "po šumama i gorama" Prvo mjesto u koje sam ušao, poznato je po svom jezeru, Čiću. Dubine koje ovdje odmjeravaju su preko 60 metara i dalje kopaju. Kako to kod nas biva, veliko plavetnilo nesikorištenog prostranstva se zaplelo u jednako tako duboke administrativne probleme ekspolatacije tog jezera u turističke svrhe. Dok se ljeska sunce u plavetnilu jezerskih valova, produžio sam vrlo ugodnom cestom ka istoku. Prođoh samo mjesto i naiđoh na prve probleme. Cesta neravna, ali još zadovoljavajuća. Iako nema rupa, zakrpe su toliko nesturčno postavljene da se pitam ne bi li rupe koje prekrivaju bile ugodnije za moja križa i moje amortizere. Kako se veli, što južnije to tužnije, u ovom slučaju vrijedi što istočnije to ružnije... Cesta je svakim kilometrom postajala sve neuglednija i neravnija, a svoju kulminaciju je doživjela na nasipu koji se proteže od mjesta Orla, pa skoro do samog Siska. Iako je pogled sa tog umjtnog brdašca nešto što treba zapamtiti, cesta je nešto što treba zaboraviti. Nakon mjesta Veleševec i Suša, dolazim do table koja me veselo pozdravlja iz Zagrebačke županije i još veselije mi želi sretan put. Tu je kao nožem odrezana cesta pretvorena iz ružnog pačeta u prelijepu ljepoticu. Mislieći kako sam dobio fatamorganu od previše udaraca sicom u stražnjicu, počnu mi se posred ceste pojavljivati sprekidane bijele trake, a cesta je od seoskog puta počela dobivati i na širini. Predivna polja sa desne i korito rijeke Save (obraslo vrbama) sa lijeve strane počela su dobivati na mojoj pozornosti (budući da više nemoram paziti na izbočine koje me mogu lansirati sa vrha nasipa u kukuruze ili podno vrba). Na samom ulasku u mjesto Železno desno (pomislih da je ime ostatak nekog prisilnog naseljavanja prošlih režima), pozdravlja me dječarac, teatralno dodajući gas na svom izmišljenom motorinu. Mladi čoperista, pomislim i odprdim na svom skuteru dublje u sami centar mjesta. Kroz Martinsku ves sam proletio, uživajući u mirisu svježe pokošene trave, a nakon toga u mjestu Zirčica me dočekaju tri krave i dva bika. Bik me pogleda zaljubljeno i krene prema meni. Na svu sreću pa je imao zavezane prednje noge, inače bih najebo... doslovno.
Dođoh i do Siska, grada pobjednika. Malo gradske vožnje i pokoji ukradeni pogled koje dame u kratkoj suknji su mi odvukli koncentraciju i nisam se ni snašao, već sam prelazio Kupu i lagano klizio preko Starog mosta. Šta jest jest, ti Sisičani imaju fakat zgodne komade i dobre fosile... ili obrnuto. Sunce je još bilo visoko, neda mi se natrag, pomislim. Nastavit ću dalje, prema Petrinji, pa kud stignem stignem. Samo bih morao natankati gorivo, jer je kazaljka pala ispod dvije trećine rezervoara, a tamo gdje ja idem je i Sanader rekao laku noć... Uslužna dama i jedan ukradeni osmjeh na OMV-ovoj benzinskoj su i mene natankali, pa pun sebe krenuh dalje. Put do same Petrinje je ugodan, iako prometan. To nije ono što sam želio (mislim na promet). Jedva sam čekao da se dočepam Petrinje i kada sam vidio Gavrilovićevu tvornicu prijeđe mi osmjeh preko usana. Uskoro ću biti sam, a cesta samo moja... pomislim. I tako i bi. Nakon petrinje, vozila je bivalo sve manje i manje, a zrak sve čišći i čišći. Lijepa široka cesta mi se činila još prostranijom i udobnijom kada sam ušao u prve šumarke. Došavši u Glinu obuze me neka jeza, koja me još samo hvatala ko klinca dok sam čitao romane Stevena Kinga. Pusti grad duhova, oronulog izgleda sa samo ponekom relativno novom reklamom koje kao da strše iz ovih ruševina podsjetile su me na rat i Vukovar. Odagnam negativne misli i počnem tražiti putokaz za skretanje sa ove ceste. Žuta oznaka prorešetana nekoliko metaka na kojoj piše upečatljivim crnim, masnim slovima ZAGREB. Jezu sam ugasio jednako kao i žmigavac. KLIK..
Nastavljam dalje prema prvim pravim brdima. Tu je i moj mali konjić po prvi puta zastenjao, a mašina, neodosutajući brektala. Penjući se u Gornjem Viduševcu, shvatio sam zašto ga zovu gornjim. Nagib od 17 posto sam mislio da nikad neću svladati gledajući kako kazakljka brzinomjera pada na 50, 40 i zaustavlja se na 35 km/h. Neka, bar nisam ko dvoje čeških turista koji se znoje verući se biciklima uz taj isti brijeg. Prešao sam ih gotovo se smijući njihovim patnjim mukama. Kako im se samo da, pomislim. Ne, nikako ne bih volio biti u njihovoj koži sada, iako me bilo bruka dok me neka mala koka gledala napol začuđenim pogledom odmjeravajući moju brzinu i tipkajuči na mobitel u isto vrijeme. Pravio sam se da me zanima lokalna crkva, pa sam buljio u zvonik, iako me to doista nije interesiralo... ni najmanje.
Sve muke mog konjića i mene su se naplatile već u Donjem i Gornjem Selkovcu. Pogled koji se otuda pruža zavojitom cestom preko dva-tri brda je ono što ameri vole reći "breath taking". I doista, oduzima dah. Na moje veliko iznenađenje cesta se nije niti dalje kvarila. I dalje je bila jako lijepa, bez većih rupa, sa crtom po sredini. Ta, ipak nije to Zagrebačka županija.
Od Gornjeg Selkovca do Donje Bučice je najljepša cesta na koju sam naišao čitavim putem. Kroz gustu, nepreglednu šumu, gdje se temperatura spušta i po desetak stupnjeva, zavojitom cestom se putuje poput vuka samotnjaka. Tu sam stao, da malo odmorim ruke, protegnem nogu i obavim zov prirode, a i malo da ohladim "ljutu mašinu" kojoj sam bio zahvalan za sve napore koje je izdržala do tada. U tih 30 minuta odmora, kao i dvadeset i pet minuta vožnje nisam vidio niti jedno vozilo, niti jednu ljudsku spodobu, kao niti ikakve strojeve. Jedini tragovi "civilizranog" čovjeka današnjice su bili zavojita cesta, moja pila i ja. Tišina od koje bole uši i miris mahovine dodatno su upotpunjavali tu sliku i činili ju doista osebujnom. Umirući u ljepoti, morao sam nastaviti dalje. Sunce je već pomalo gubilo na snazi, a i znao sam da mi dragoj neće biti drago što lunjam po mraku (a ni meni se to nije baš sviđalo, moram priznati). Još imaš premalo kilometara u kotačima, promrmljah sebi u bradu i odlučih krenuti dalje. Ovaj put nisam napravio istu pogrešku, pa sam obukao jaknu iako je na suncu i dalje bilo 32 stupnja. Ove šume doista znaju smrznuti čovjeka. Dalje mi se put učinio puno bržim nego po dolasku. Na putu prema Bučici me je sustigla jedna Dacija VŽ tablica. Prvo vozilo unutar skoro sat vremena. Fascinatno...
Od Pokupskog na dalje je većim dijelom obnovljena cesta, što me je dodatno razveselilo. Nisam takvim pamtio tu cestu, kada sam znao po ljeti sa društvom znao ići na kupanje. Iako još ima tragova minulog rata, lijepo se oporavlja taj kraj, koji još samo narušavaju povremene bijele table sa prijetećim crvenim slovim MINE. Prelaskom preko kupe život naglo živne. Ljudi rade u poljima, obrađuju vrtove, vode stoku na ispašu. Gotovo kao da sam zadnjih nekoliko sati vozio kroz uspavano kraljevstvo iz bajke. U Kravarskom, sve po starom, lokalne birtije pune muškaraca i mlađarije, a parkovi i klupice bakica na trać partijama. Neke stvari se ovdje ne mijenjaju ni unazad 150 godina. Prolazeći pored Grofa, sjetio sam se priča o rumunjakama koje su tu često "gostovale"... ili bolje da kažem "ugoščavale" razno raznu klijentelu dok se za to još nikoga nije pitalo. Nikada neću saznati da li je to istina, ili je to samo mitski trač ispričan na račun gazde kome je dobro krenulo u životu. Nije ni bitno. Nakon Bune, osjetno sam se vratio u idiličnu, ali užurbanu i prometnu ravnicu. Ravna cesta bez brežuljaka i visoka šuma vode me ka predgrađu Velike Gorice. Bila je ovo lijepa vožnjica pomislih i pogledam na kilometar sat... 150 km i nešto sitno... Lijepo, lijepo. Moram se pohvaliti nekom....


Ukupna ocjena: 4,6
Da nije početnog dijela i loše ceste do sisačke županije, bila bi čista petica. U svakom slučaju, ima se što za vidjeti, a ostatak ceste je u jako dobrom stanju.

Bravo, čestitam na tekstu! ocjena čista petica, ali....

Sljedeci put bez fotoaparata nema kretanja na put, pa makar i ovako mali!

baš je super teks..prvo kad sam otprl nisam ga mislil pročitat,al kad sam započel me je zainteresiral....a i kak stain veli drugi put sve to s fotičem..bilo bi lepo videt te sve opise i na slikama

one'cha je napisao/la:

baš je super teks..prvo kad sam otprl nisam ga mislil pročitat,al kad sam započel me je zainteresiral....a i kak stain veli drugi put sve to s fotičem..bilo bi lepo videt te sve opise i na slikama

...podržavam!

Ma, nisam stigao ni lektrirati tekst, zato je pun grešaka, al nema veze... Što se slika tiče, naći ću neke starije sa nekih od spomenutih mjesta, ali mi je fotić uzeo drugi dio obitelji, koji trenutno namače kožice u slanoj vodi, tako da je to uglavnom razlog što nema slika..

Drago mi je da vam se svidio tekst...

Ako bi se ponovno odlučio na kružno putovanje ovim cestama ( ili netko drugi), gužvu u prometu prema Petrinji sa može izbjeći tako da se od Siska krene prema Zagrebu i poslije mosta u Odri skrene lijevo. Izađe se u Brestu, skrene lijevo i preko mosta si u Petrinji. Ako se želi ući u centar onda lijevo, ako ne onda desno prema Glini.

.. drugi put, mene vodi sa sobom.. ja sam fotograf

2 skoropac: Nema problema, budemo se dogovorili za neki đir..



2 Blue: Hvala na tipu

.. žemo samo da mi pare legnu pa da si opet neki chopper uzmem... sad sam trenutno osuđen na scooter od 50 kuba ... .. jes da ide, al' preslabo

lijep putopis! taman sam se zainteresirao, a ono kraj teksta i nema slika
znam ja jednog koji je prilično bio uporan sa 50 ccm...cca 30 000 km u dvije godine mislim...
i sad je takav, samo ima motorić s galamećim auspuhom ( a ni on sam nije tih ), pa ga zovemo Bučni

skorpac je napisao/la:

.. žemo samo da mi pare legnu pa da si opet neki chopper uzmem... sad sam trenutno osuđen na scooter od 50 kuba ... .. jes da ide, al' preslabo

Pa i ja isto vozim 50-taču... odnosno ovaj tjedan bu ugradnja 70 ccm kit i jači karb jer me fakat nervira ova tromost... Do proljeća bu Regal lego, al do tada sam osuđen na prdekalo...

skorpac je napisao/la:

.. žemo samo da mi pare legnu pa da si opet neki chopper uzmem... sad sam trenutno osuđen na scooter od 50 kuba ... .. jes da ide, al' preslabo

Jos malo pa ce ovo prerasti u foto forum!

.. pa gle, jedna fotka 1000 rijeći

... i ako treba kaj pofotkati.... vičite ili me mailajte .. imam ruksak koji u sebi ima oko 10 kg stalka(objektiva)

.... furt mi je na leđima, jedva čekam da uzmem čopsija pa da u bisage potrpam to stakovinje i radim ovako lijepe putopise

handdeploy je napisao/la:

lijep putopis! taman sam se zainteresirao, a ono kraj teksta i nema slika
znam ja jednog koji je prilično bio uporan sa 50 ccm...cca 30 000 km u dvije godine mislim...
i sad je takav, samo ima motorić s galamećim auspuhom ( a ni on sam nije tih ), pa ga zovemo Bučni

.. i ja sam uporan, ali puno manje od onog tipa ... od 7. meseca prošle godine sam natukao 7000 km gradske vožnje.. nešto malo vangradske

Ovo gore sam napisao, zato sto nas ima tu jos fotografa!

.. ajde .. imaš kakvu web galeriju ?

Naravno, i naravno da je "under construction" vec godinu dana. Al uploudam www u profil, cim je zavrsim.

I sad prekidam s ovim

Svaka čast na turi treba preživjet ta sela na motoru od nabrijanih lokalaca :krv: