Najčešća ruta za jug Italije, koliko sam primjetio iz raznih putopisa, je hvatanje jadranske obale pa trajektom za Anconu ili Bari.
No kako više volim da ja vozim nego da voze mene, a i sama ruta kopnom mi se učinila prilično zanimljivom, Nataša i ja spakirali smo stvari prvog dana godišnjeg odmora i zapalili na jug. Doduše prvo na sjevar, pa zapad pa tek potom na jug, ali ideja je jasna.
Neću puno duljiti, par slika i nadam se korisnih informacija onima koji će se zaputiti sličnom rutom.
I tako, selima do Zagreba pa karlovačkom prema Jadranu i potom Trst, Venecija i na kraju Bolonja.
Moram priznati da dosadnijeg puta od Trsta do Bolonje okolnim cestama nisam vidio. Idući puta definitivno autocestom, topla preporuka.
Previše betona i gužvi, ništa za vidjeti, osim naravno ako ne zastanete u Veneciji, ali mi ovoga puta nismo.
Umjesto toga, stali smo u Bolonji, odlučili izići u grad negdje iza 22,00 h i to je izgledalo ovako:
Dakle, ništa. Ni gužve ni raje ni graje, samo komunalni radnici koji peru ceste, hrpa kojekakvih klošara i beskućnika koji se klatare okolo i par tisuća pacova kojima je ovo valjda vrijeme za izlazak. Skoro da smo okrenuli i vratili se kući. Ali nismo.
Krenuli smo za Assisi, bez navigacije, prateći znakove i birajući ceste koje su nam se činile interesantne. Lokalnim putovima, čak i planinskim prijevojima. E ovakva vožnja je već nešto drugo.
Usput nam je iskrsnula Imola. Lijep gradić, a na stazi su se upravo odvijale vikend utrke. Iza Tamburela, neposredno uz stazu je park, pješačka zona gdje smo se ipak ušuljali motorom. Spomenik velikom Ayrtonu Senni je tu kao i brojne zastave i majice koje ostavljaju obožavatelji ovog velikana Formule 1.
Te večer uz lagani pljusak nas je dočekao Assisi, sve je u znaku Sv. Franje, jedno od najljepših mjesta koje sam obišao svih ovih godina kojekakvih putešestvija.
Smještaj smo uzeli nedaleko od centra, 50 eura s doručkom za nas dvoje.
Ujutro dalje na jug, Umbrija, brežuljci, lijepa mjesta. Nema gužvi, idealno za vožnju.
A onda se ukazao Vezuv.
S jedne strane je Napulj, malo smo se pogubili zašli u pregrađa. Sve one priče o smeću su točne, posvuda je, čak i na autocesti. Uz cestu čak stoje i automobili iz kojekakvih prometnih nesreća, samo malo posloženi da baš nisu razbacani po okolišu. Ali dojam nije loš. Ljudi su srdačni, prilikom jednog zastoja na autocesti jedan stariji talijan je otvorio gepek i ponudio nas bocom hladne vode, još mu zahvaljujem.
S druge strane su Pompei, mjesto kojemu je Vezuv odredio sudbinu.
U gradu je vrlo veselo. Doduše, nikad ne znaju što ih čeka drugo jutro, ipak liježu kraj vulkana. Pompeje godišnje posjeti 2 i pol milijuna turista. Cijene po kojima smo mi jeli u restoranima su otprilie ovakve: Za meni koji se satoji od dva jela (bira se između 6 ponuđenih), priloga, kruha i boce mineralne vode treba izdvojiti 12 Eura. Za bocu vina u restoranu, još 6 Eura.
Popeli smo se na Vezuv. Odlučili smo uzeti lokalni autobus i dobro smo napravili. Do vrha vodi niz serpentina, a vozačima autobusa treba dići spomenik. Nema usporavanja u zavojima, samo sirena i gas. Od mjesta dokle se može doći prijevozom potrebno je još malo pješačiti do samog ruba vulkana, ali isplati se. I da, iz Vezuva se i dalje puši.
Stari grad, ruševine nisu baš male. Živjelo je tu prema nekim procjenama možda i 20 tisuća ljudi. No završilo je sve kako je završilo, sada je to jedno najvećih i najbolje očuvanih arheoloških nalazišta na svijetu.
Amfiteatar u kojem su Pink Floyd održali svoj legendarni koncert je dio ruševina. U hodniku amfiteatra samo je jedan plakat.
Pompeje smo ostavili gdje jesu i krenuli put Rima. Smještaj u centru, 50 eura, motor u dvorištu. Podzemna željeznica je rješenje za obilazak.
I eto, nek je nama rokenrola, laganih 3500 km, obišli smo usput i Firencu i Veronu i tako, ali neću duljiti.
Dogodine ćemo vidjeti.