LDG - Stari rimljani, pernata čeljad & bajkerski romantizam

LAGO DI GARDA – Stari rimljani, pernata čeljad & bajkerski romantizam

Već smo se nekoliko puta prilikom posjeta Gardalandu dotakli jezera i svaki puta kad bi se spustili na obalu, u najbliže mjesto Lazise, opetovano je padao identičan zaključak : ovo bi vrijedilo detaljnije vidjeti i proći sa motorom. I eto, uz zrnce strpljenja...nakon nekoliko prijestupnih godina, napokon je došao i taj dan. Reklo bi se u narodu : strpljen-spašen !!

Kako sam *dublje zalazio u problematiku* i neobavezno po jezeru šuljao internetom, tako sam malo po malo došao do zaključka da nema šanse sve to koliko-toliko temeljito obići u nepuna dva dana vikenda. Inače nismo bajkeri onog tipa koji u jednom danu prevale xxx rekordnih kilometara, te praktički osim asfalta, središnje crte, auspuha šlepera i autobusa ne vide ništa drugo, već volimo ležeran tip vožnje (protumačite to kako god hoćete...) u kojem se može barem donekle uživati u panorami, svakako malo skrenuti pogled, ponešto vidjeti, posjetiti, napraviti kakva dobra fotka i naravno... na miru i bez presinga prezalogajit kakvu domaću spizu, mrknut orošenu pivu, ohanut na kakvoj terasi s pogledom... Uvažavajući činjenicu da na samom jezeru postoji, ni manje ni više, nego 27 što većih, što manjih mjesta i potencijalno zanimljivih destinacija za zaviriti, svakako će biti potreban koji dan više od nepuna dva dana golog vikenda. Dakle...ženo....uzimaj GO... barem petak...
Procijenivši dnevne rute, smještaj smo unaprijed rezervirali preko *booking.com* sa planom da jezero obiđemo u smjeru kazaljke na satu. Čisto iz razloga da vozimo po traci bliže obali i kad smo već tamo, da imamo barem za nijansu bolji pogled na taj vodeni dio priče. Cijeli đir oko jezera dugačak je tek oko 200-tinjak kilometara, dakle očekuju nas kratke dionice, puno manovre, parkiranja, silazaka sa motora...nešto poput hop on-hop off razgledavanja...

PETAK

Da ne bi sve išlo glatko, po starom dobrom običaju, pobrinula se moja bajkerska karma u vidu vremenske prognoze. Ne znam što sam tako teško u nekom prošlom ili pak ovom životu zgriješio, ali zaista se ne sjećam niti jedne (ali doslovno!!) iole duže ture a da me barem parcijalno nije oprala kiša. S obzirom na okolnosti, vjerovatno bi mi puno bolje pasao nick Rain Man nego Easy Rider !! Usprkos ranojutarnjim nedaćama, ipak krećemo u petak rano ujutro (06:00) po već, rekao bih, uhodanom i vrlo dobro poznatom planu B, odnosno plan A + navučena kišna odijela. Umjesto planiranih jet kaciga, uzimamo zimske lifterice, navlačimo wind stopere, termo čarape, jakne sa podstavom i zimske rukavice. Pari da idemo na Grossglockner. Ranojutarnja temperatura kroz Sloveniju je tek 6-7stupnjeva. Svi resursi grijanja na GW su upaljeni pa je ipak guzica na toplom i vožnja podnošljiva...a konac je mjeseca Svibnja!! Užas je moja furka i gotovo!! Kiša nas povremeno pere sve do Monfalcone-a, gdje kratko zastajemo na benzinskoj, na neizaobilazni talijanski kafucino i croasan, standardno prokušani recept za sigurno otapanje krmelja i poboljšanje jutarnje cirkulacije putnika namjernika. Nebo je sada tek nešto manje smrknuto, ali je ipak prestalo padati pa kišna odijela sa veseljem pospremamo u kofere. Kao nužno zlo, do Verone pičimo autoputom, čisto iz razloga da ušparamo koji sat dragocjenog vremena i do večere ga iskoristimo za obilazak dijela planirane rute oko jezera. Povremeno me po nekoliko kapi kiše podsjeća da očito još nisam dobio cijelu vikend porciju padalina !! Petkom je autoput u Italiji doslovno prekrcan nepreglednim kolonama šlepera, koji gotovo u potpunosti zauzimajući desnu traku, podosta usporavaju promet, tako da od korištenja tempomata nije bilo niti *T*. Ipak, zbog relativno zanimljivih i djelomično urbanih okolnih pejzaža, sama vožnja autoputom i nije baš toliko nezanimljiva, kao recimo kroz našu pustinju od Like . Izlazimo na izlazu Pesciera, onom većini poznatom izlazu za Gardaland i plaćamo 20.5 EUR-a cestarine.
Ulazimo u Pescieru, najzapadnijie mjesto regije Veneto i tu nam je prvi dodir sa jezerom. Grad je kompletno opasan kanalima, a povijesni centar sa zidinama, koje su čak i malo skrenule prirodni tok rijeke. Povijesni nalazi datiraju još iz brončanog doba tako da je cijeli gradić zanimljiv spoj povijesnih, tradicionalnih i ponešto vješto uklopljenih modernih detalja. Ta će nas kombinacija detalja više-manje pratiti i na cijelom ostatku proputovanja oko jezera. Upadaju u oči lijepo uređena marina i mandrać (lokalna lučica). Jako uredni, romantični i nadasve koloristički mandraći biti će nam suputnici i zanimljivi foto motivi tokom cijelog vikenda. Netko pametan još davno reče da slike govore puno više od riječi, pa onda krenimo redom :

















Napuštajući Pescieru nailazimo i na prvu jezersku plažu koja se ne bi posramila ni kakve mondenije destinacije na moru :




Odmah kroz prve kilometre uzduž jezera upada u oči i impresionira broj i koncentracija hotela kao i svih ostalih smještajnih kapaciteta u vidu privatnih pansiona, kampova.... Sve (ali doslovno sve!!) je uređeno do zadnjeg detalja, travnjaci, fasade, fontane, cvijeće, do bola uređeni i njegovani okoliši, kako hotela tako i privatnih kuća. Sve u svemu, jedan zaista totalno pozitivan, pomalo neočekivan, te gotovo bajkovit prvi dojam i impresija.Slijedeći zaključak koji se nameće sam po sebi i pada na pamet : ovdje su turizam ozbiljno shvatili. Evo nekoliko nasumce, u vožnji uhvaćenih motiva :







Kratka dionica od tek 10-ak kilometara do Sirmione-a prolazi (pre)brzo, čovjek bi zaista poželio kroz takve fantastično uredne krajolike, makar su i urbani, voziti satima... Smješten na 4 km dugom poluotoku koji doslovno strši kao igla u jezero, Sirmione je najjače turističko odredište na jugu jezera. Sam poluotok ima oko 30 metara nadmorske visine i pruža odličan panoramski pogled na sve strane jezera. Parkiramo na označeni moto parking ispred ulaza u stari dio grada koji je praktički pješačka zona, osim za goste hotela unutar zidina i naravno, preostale stanovnike. Uočavamo, za Italiju pomalo bolestan red u prometu, kako na cesti, tako naročito po pitanju parkinga. Nema za vidjeti nepropisno parkiranog niti skutera, a kamoli automobila. Očito ovdje *mrkva i batina* uredno, a i zasigurno vrlo ažurno funkcioniraju. Isto tako, još je puno, puno zanimljivija brzina prilagodbe rvacke bajkerske duše kad se nađe u takvom uređenom i nadasve nepoznatom okruženju !! Eeee...da me mama vidi....kako bi bila ponosna. Stara gradska jezgra je zaista idilična, isprepletena neravnomjerno raspoređenim trgovima i starim uskim uličicama, voltama, prepunim kojekakvih dućana, slastičarnica, restorana. Naravno, sve je podređeno turizmu, ali na jednom, rekao bih, ponešto višem i prilično profinjenijem nivou nego što je to nažalost (pre)često slučaj na našoj strani Jadrana. Kako je ovo jedno od zanimljivijih i većih odredišta na jezeru, tako ćemo se tu i sa fotografijom malo više zadržati :























Šetajući uličicama nailazimo na jedan omanji hotelski parking sa nekoliko zanimljivih oldtimera. Pa kad su već nama bili besplatno izloženi, pogledajte i vi bez naplate:






Sjedamo na turistički vlakić (1 EUR po osobi) i dok od urnebesne brzine kose vijore, a oči suze...vozimo se na vrh poluotoka gdje se nalaze ostaci stare rimske vile / ljetnikovca *Grote di Catullo*, a i pruža se izuzetan pogled na jezero u svim smjerovima.



S obzirom da je ograda nezgodna, šiljasta i nadasve visoka, ipak se odlučujemo na plaćanje ulaznice po 6 EUR-a. Krećemo u obilazak, a za početak, tu je mali muzej u kojem nailazimo na zanimljivu povijest jezera. Naime, pred 250 tisuća godina prostor na kojem je danas Lago di Garda bio je dio velikog ledenog glečera koji se prostirao gotovo do mora. Otapanjem glečera kroz povijest, ostala je doslovno rupa/udubina na kojoj je danas jezero, a uredno se dopunjava otapanjem leda i pritocima sa sjevera. Zanimljiva je i činjenica da jezero više-manje ima stalni nivo vode, bez značajnih sezonskih oscilacija. Među starim zidinama dominiraju stotine tisućljetnih njegovanih maslina u sklopu programa obnove i zaštite starih maslina, a kako kaže izložena tabela, sve potpomognuto iz fondova EU. He, he, pametni znaju čemu služi novac iz fondova EU i kako ga iskoristiti.
Ovako bi to nekako izgledalo iz ptičje perspektive u letu:



A ovako iz perspektive iste te ptice sa nogama čvrsto na zemlji :

















Sa uzvisine poluotoka lijepo se može vidjeti i nautički dio panorame :




Nekoliko sati u Sirmioneu proletilo je doslovno brzinom munje. Napuštamo ga sa i sa određenom dozom tuge, jer dalo bi se u tom idiličnom okruženju sasvim lijepo i opušteno provesti koji dan. Zamalo je na rastanku i pokoja suza kanula...I dok mi unutarnji glas govori : be a men...don*t cry...kiša lagano počinje sipiti podsjećajući nas da nismo sasvim zaboravljeni s njene strane. Sjedamo na motor, praktički nismo ni krenuli, a već smo se nakon prvog upaljenog žmigavca našli na ulazu u Desenzano Del Garda :








Tražimo parking za motore u centru, sve zauzeto, radimo dva kruga. Nailazimo na jedan slobodan parking za skutere, GW prilično strši i djeluje pomalo smiješno među 125-icama, ali nemamo drugu opciju. Šetnica, venecijanska arhitektura, mandrać i marina dominiraju užim centrom. Zbog karakteristične pozicije iz mjesta puca pogled doslovno na cijelo jezero u punoj dimenziji. Mjesto datira još iz brončanog doba, a u prvom i drugom stoljeću postaje i rezidencija imućnih rimljana. U centru je smješten srednjovjekovni dvorac sa malim šiljastim tornjevima. Šljunčane plaže zvučnih imena “Desenzanino”, Spiaggia d’Oro” i “Spiaggia di Rivoltella” upotpunjavaju turističku ponudu i zaokružuju okolicu mjesta. Kiša počinje kvariti idiličnu šetnju, pa nažalost samo na brzinu radimo nekoliko fotografija u najužem centru :









Opet slijedi ono moje neizbježno brisanje mokrog sica uz pokoji izvorno- književni *rvacki komentar* na pripadajuću situaciju. Krećemo dalje po sada već mokrom i savršeno razmrljanom kolniku...nema što, dobitna bajkerska kombinacija... Slijedeće odredište je Salo, najveći gradić na zapadnoj obali (10000 stanovnika) i slovi za glavni grad ovoga dijela obale. Tu je i najduži *Lungo mare* na cijelom jezeru koji povezuje omanje plaže okružene borovom šumom. Gusta mreža uličica i malih trgova karakteristična je za ovo mjesto, a katedrala *Santa Maria Annunziata* slovi za najvažniju crkvu na jezeru. Nalost, kiša nam djelomično kvari obilazak. Parkiramo i čekajući da današnja porcija padalina prestane, sjedamo na terasu na obali, na kavu i osvježenje. Kiša nam je oduzela zadovoljstvo šetnje, ali nam ne može oduzeti savršeni pogled na rivu i turističke brodove. Prilaze nam pitome patke i rutinski žicaju neki zalogaj. Kako sam od malih nogu velikodušan i široke ruke kad je društvo u pitanju...uslišavam njihove molitve. Gotovo u svakom mjestu na rivi obitavaju jata pitomih pataka koja nonšarlatno šetaju među stolovima kafića tražeći besplatan zalogaj. Večer se već pomalo bliži a treba se i smjestiti u hotel koji je u slijedećem mjestu pa okidamo tek nekoliko fotografija na rivi i krećemo dalje. Naravno, uz već sasvim rutinsko brisanje mokrog
sica.








Sitna kišica prati nas do današnjeg posljednjeg odredišta, Toscolano Maderno gdje imamo rezervirano noćenje u hotelu. S obzirom na dosadnu kišu, obilazak simpatičnog obalnog centra ostavljamo za sutra ujutro u nadi da će vrijeme ipak biti barem nešto bolje.

Smještaj u hotelu i ona dobitna kombinacija za dušu umornog i pokislog bajkera : utičnica 220V, topla voda, opuštena atmosfera, večera, boca vina, petak..........da...baš tim redom...





SUBOTA

Nakon solidnog doručka spuštamo se na recepciju gdje nam vlasnik hotela, koji je također bajker (GS 1200), daje nekoliko korisnih savjeta za nastavak puta oko jezera. Kaže on da je prošao cijelu talijansku, hrvatsku i crnogorsku obalu, ali da nakon što je otkrio Korziku, za njega je, barem što se motora tiče, ostatak svijeta prestao postojati... hm,hm...eto...buba u uho definitivno je bačena...budemo malo proguglali tokom zimskih mjeseci i virtualno procijenili potencijalnu destinaciju. Dobar je taj Google...mada...dobrim dijelom ubija onaj avanturistički osjećaj odlaska u nepoznato, samo sa kartom u ruci.

Rastajemo se bajkerskim pozdravom i dan započinjemo standardno-rutinskim...a teško pogodit....brisanjem mokrog sica. Već me ozbiljno počeo pucati osjećaj da sam sic više izlizao brisanjem krpom nego bajkerskom guzicom !! Vrijeme je i dalje tmurno ali barem za sada ništa ne pada. Odlazimo do centra, dominiraju usidrene brodice i glavna cesta uz samu obalu. Kratki foto session i krećemo dalje. Danas nas po planu ne čeka ni približno toliko kilometraže, koliko podosta hop on-hop off destinacija za zaviriti.









Nastavljamo po djelomično mokrom kolniku, prati nas savršeni kontrast stjenovite planine sa lijeve i pitome zelene obale jezera sa desne strane. Stižemo do mjesta Cargnano, najpoznatijeg po rujanskoj *Centomiglia* regati. U centru nas dočekuje mandrać za kojeg imamo osjećaj da ga je netko nacrtao i tu namontirao za turiste,ali doslovno:












Napuštamo slikoviti Gargnano i krećemo na najatraktivniju moto dionicu puta oko jezera. Slijedećih 40-ak kilometara izmjenjivat će se zavojite dionice, tuneli, vijadukti, usjeci u planinu... Na platou iznad jezera smješten je Tignale, a pruža jedinstvenu mješavinu pogleda na jezero, planine, padine sa nasadama maslina. Panoramska cesta vodi iz lučice Tremosino kroz kanjon prema platoima sa kojih se pruža pogled od kojeg zastaje dah...i to sve dok ne poplaviš... Prema izboru njemačkog Frankfurter Zeitung-a ta dionica je svojevremeno izabrana za najljepšu bajkersku cestu na svijetu !!! Dok je mjestašce Termosine pak izabrano za najljepše selo u Italiji po izboru nekog Društva talijanskih općina. Mora se priznati, zaista impresivne titule. Idemo redom, prvo Tremosine :












Nakon nekoliko kilometara i par tunela odvajamo se u brdo prema Tignaleu. Zavojite serpentine dovode nas do vidikovca i zanimljivog pogleda na jezero i okolna brda. Od ljepote pogleda zaista mi zastao dah, ali kako sam po prirodi praktičar, ipak sam mudro udahnuo prije nego sam poplavio. Opijeni i omamljeni ljepotom, ipak smo se sjetili napraviti i nekoliko fotografija :















Spuštamo se nazad na cestu uz jezero i nastavljamo sa neponovljivom vožnjom kroz tunele, usjeke i vijadukte do Limone-a.





Limone Sul Garda je najsjevernije mjesto na zapadnoj obali. Ime mu potiče od latinskog naziva *Limes* što bi u prijevodu značilo, ne limuni, nego : granica. Zanimljivo je da su bili kompletno izolirani infrastrukturom sve do 1932 godine, kad je izgrađena cesta uz zapadni dio jezera. Do tada, sve se odvijalo jezerskim putem i brodovima. Atmosfera je tipičnog ribarskog sela uz značajni povijesni centar a sve u podnožju spektakularne planine *Dosso dei Roveri* koja je svojom ljepotom čak bila i motiv na slikama velikih majstora : Goethe-a, Lawrence-a i Ibsen-a. Današnji simbol sela su (eto...ipak !!) nasadi limuna koji se uzgajaju po brežuljcima, a mogu se vidjeti i po terasama kuća. Crkva San Rocco smještena je iznad sela odakle puca prekrasan pogled na jezero.

Na ulazu u centar parkiramo na savršeno organiziranom obalnom parkingu i krećemo u obilazak kroz pješačku zonu. Fantastično uređena riva i šetnica, te pogled na planinu u pozadini mjesta, doslovno nas ostavljaju bez daha ali smo ipak u zadnji trenutak došli k sebi i iz praktičnih razloga počeli nanovo disati. Nisu ti slikari bili nimalo bedasti !! I ja bi volio ostati tu koji dan, makar i sa soboslikarskim kistom u ruci. Sve vrvi od restorana, gelateria, pizzeria...u pokrajnim uličicama sve načičkano slikovitim dućanima....a broj i koncentracija hotela je isto tako teško opisiva (ne samo ovdje nego i u svim ostalim mjestima uz obalu).














Na ovom reklamnom panou može se vidjeti koliko kojekakvih hotela, hotelčića i pansiona ima jedno malo mjesto poput npr. našeg Lovrana :



Dok se nebo mrači i polako počinje kišiti, nastavljamo dalje idiličnom cestom uz jezero prema najsjevernijem mjestu na jezeru Riva del Garda, koje je i jedno do najvećih mjesta na jezeru, a zovu ga popularno *biser jezera*. Dominiraju palme, stabla limuna, masline i lovora. Pari da smo negdje, recimo na Šolti ili Korčuli. Još samo fale rogači i ovce. Vlada doslovno pravi mediteranski ugođaj, a sve to praktički u podnožju glečera...zaista ugodno i nadasve neočekivano flora okruženje. Tu je također i popularno odredište za windsurfere. Parkiramo u centru, a kiša nam nažalost opet kvari ugođaj i šetnju centrom. Šteta, jer centar djeluje jako simpatično i nadasve umirujuće. Vrijedilo bi barem omrčiti pivušu na kakvom autentičnom trgu. Radimo tek nekoliko fotografija....slijedi neizostavno rutinsko brisanje j*****g mokrog sica i pičimo dalje u blisku budućnost i kišovitu neizvjesnost.









Dolazimo u mjesto Torbole, smještenog u impozantnom podnožju planine Monte Baldo, a karakteristično je po smještaju kuća u obliku amfiteatra i sve su okrenute prema jezeru. Logično...jer s druge strane je planina!! Pa kakva bi to kuća bila da terasa gleda na stijenu, a WeCe na jezero i plažu ? Zbog gotovo stalnog vjetra, što jačeg, što slabijeg, turistička ga je ponuda profilirala u glavni regionalni centar za windsurfing i jedrenje. Najljepši dio mjesta je lučica koja je ostala u izvornom obliku i izgledu ribarskog sela. Nažalost, naša draga kiša pojačava pa se ne zaustavljamo, nego samo prolazimo u laganom turističkom tonu i okidamo tek nekoliko fotografija s motora :







Broj surfera i jedriličara ugodno iznenađuje i nadilazi sva očekivanja za jedno jezero :




Nastavljamo uz istočnu obalu jezera koja je kudikamo drugačija i pitomija od zapadne, a samim time i pogodnija za kupanje. Plaže su uglavnom umjetno napravljene i nasute, no u duhu talijanskog dizajna, savršeno uklopljene u okoliš. I to toliko dobro, da smo neke prošli a da ih uopće nismo ni vidjeli :






Praćeni dosadnom kišom stižemo u Malcesine, mjesta smještenog u podnožju planine Monte Baldo. Stari dio grada zaista ima poseban šarm, uključujući lučicu / marinu okruženu sa tipičnim talijanskim restorančićima-trattoriama. Žičara vodi na vrhove planine Monte Baldo gdje se u 20-ak minuta uspona dolazi do skijališta i top pogleda na jezero. Taj planirani visokodometni izlet na sveopću žalost otpada, zbog lošeg vremena i vrhova planine zamotanih u oblake. Parkiramo, već pomalo nervozni (ustvari samo ja!!), pokušavamo ignoririrati proljetnu kišu u jesenskom tonu i zalazimo nizbrdo u stari grad. Uzimamo i kacige...nek se nađu ako kiša pojača !











Po već ustaljenom i sada već podosta dosadnom scenariju, slijedi brisanje mokrog sica, nervozno mrmljanje o sreći, karmi...uz poneki upitno- usputni talijanski poluprezirni pogled. Nastavljamo dalje cestom koja cijelim putem vodi tik uz samu obalu jezera. Redaju se gotovo pa morski pejzaži, plaže, restorani, brodovi na sidrištima, sve uredno posloženo...eto...s obzirom da smo i nautičari, oko je naviklo na *laganu dozu* nereda i hajdučije u HR lučima, pa mi se u takvim urednim nautičkim okruženjima uvijek nanovo nameće ono jednostavno elementarno pitanje na koje (pre)često nemam odgovor : ZAŠTO ? Odmah mi pada na pamet i elementarno jednostavan odgovor: E BAŠ ZATO !!






Stižemo do malog mjesta Val di Sogno. Parkiramo i nakratko uživamo u slikovitim i šarmantnim motivima bajkovitog mandraća i lokalnih uličica. Sad je već probuđen i onaj skriveni romantični dio bajkerske osobnosti, pa se bacam na ovjekovječenje tog trenutka :









Tek nekoliko kilometara dalje je slijedeća destinacija, Brenzone, tu imamo rezervirano noćenje u hotelu. Vrijeme do večere iskoristili smo za ležernu ( i nadasve romantičnu naravno...) šetnju uz obalu, druženje sa pernatim dijelom ovdašnje populacije, uživanju u panoramskom pogledu na jezero, a napokon sve to bez kiše. Ne znam zašto, ali u tim trenucima počela me pucati ona stara pjesma : Singing in the rain... romantična dušica i jbg, nema tu pomoći :



















NEDJELJA

Ujutro napokon puklo lijepo vrijeme, nema kiše, nema brisanja sica, pa mi sve nešto nedostaje u tom jutarnjem ritualu pripreme za polazak i ne napušta me osjećaj da sam definitivno nešto zaboravio. A baš sam bio odlučio pokušati brisanje zatvorenih očiju !! Još uz doručak jednoglasno je donesena odluka da nadoknadimo propušteni izlet žičarom na Monte Baldo. Dakle, slijedi kratki povratak u Malcesine i odlazak u visine. Kupujemo karte (20 Eur po osobi) a pridružuju nam se biciklisti sa mountain bike-ovima i nekoliko paraglajdera sa poprilično voluminoznim ruksacima. Za sve rekvizite plaća se još nešto dodatno na kartu. Naime, sa vrhova Monte Balda postoji nekoliko mountain bike staza prema podnožju kao i paraglajderski teren za uzlet. Kad se uzme u obzir da je cijeli taj komleks na vrhu po zimi atraktivno skijalište, dolazi se do prilično jednostavne formule kako iskoristiti turistički potencijal svih 12 mjeseci godišnje. Eto...kod nas takve jednostavne formule nekako ne funkcioniraju. Npr. žičara na Učku...u planu je već 20-ak godina, a još dan danas nema je ni u tragovima. Osim naravno, u predizbornoj kampanji...zvuči prejednostavno...zar ne ? S obzirom da su ubrzo izbori, ove godine je za očekivati rezanje kakve jeftine vrpce za početak radova. Sumnjam da će se upuštati u polaganje kamena temeljca jer to ipak nešto i košta...a svi dobro znamo kakva je situacija...

Da se vratimo na osnovnu misao : žičara je napravljena davne 1963 godine, ima impozantan kapacitet prijevoza od 600 osoba na sat, a podijeljena je u dva dijela, sa presjedanjem negdje na prvoj trećini uspona. Prilikom presijedanja, kako to dolikuje originalnom rvackom turistu, ponosno sam, mrkog bajkerskog pogleda i sa prezirnim osmjehom (na kojem bi mi sasvim sigurno pozavidio i Mr.Bean), među prvima osvojio mjesto u velikoj kabini odmah do najvećeg prozora i sa super pogledom na jezero. Vjerovatno bi mi i stari rimljani pozavidili na ovom osvajačkom pohodu!! No da ne bi sve išlo glatko, uslijedilo je neočekivano iznenađenje u vidu meni još nepoznatih dostignuća moderne znanosti i tehnologije. Naime, kabine su u drugom dijelu žičare napravljene tako da se tokom uspona zarotiraju za 360 stupnjeva, pa gdje god da stojiš unutar kabine, svi putnici uspiju vidjeti barem dio zaista impozantne panorame i pogleda na jezero. E jebem ti modernu tehnologiju i ravnopravnost svih naroda i narodnosti na žičari !! Sa izuzećem tehničke neugodnosti u vidu rotirajućih kabina, sve u svemu, povratak u Malcesine i odlazak na Monte Baldo zaista je bio pun pogodak. Ovako to izgleda na reklami :





A ovako u stvarnosti, dijelom sa osvojene pozicije u kabini i kad je MOJ PROZOR bio okrenut prema jezeru :


















Slijedi sjetni povratak na početnu točku u podnožju i nastavak vožnje uz jezero. Danas još ima dosta toga za obići, a na čekanju je i onaj najtužniji dio svakog izleta : povratak kući. Ugodnom turističkom vožnjom stižemo do mjesta Castelleto gdje nas dočekuje odlično sačuvana srednjovjekovna tvrđava i po već ustaljenom običaju, fenomenalan mandrać i savršeno uredan centar mjesta :



















Nastavljamo uz obalu jezera sada već po prilično ugodnom i sunčanom vremenu. Redaju se plaže, hrabriji kupači, hoteli, restorani, a bome danas i mnogobrojni bajkeri, uglavnom njemačkih i ponešto austrijskih registracija. Eh, da je barem jučer bilo ovakvo vrijeme. Cijeli landscape danas djeluje daleko pozitivnije nego jučer po onom sumornom vremenu :













Stižemo u mjesto Garda. Stari grad odiše srednjovjekovnim šarmom, a lijepa lučica i obalna šetnica pretrpana restoranima i gelateriama dominiraju savršenom rivom. Parkiramo i krećemo na ugodnu šetnju i kratku okrijepu u hladovini koja danas neobično paše, a sve to u popriličnoj gužvi na obalnoj šetnici. Nedjelja i lijepo vrijeme izmamili su veliki broj domaćih i turista u šetnju pa smo se lijepo utopili u gomili :













Krećemo dalje uz obalu po sada već prilično toplom i sunčanom vremenu (a mi u poluzimskoj spremi!!) i brzo stižemo u Bardolino, gradić smješten u podnožju brijega gdje uspijevaju vinova loza (poznato crveno vino *Bardolino*) i masline. S obzirom na postotak obrađene površine, reklo bi se da ovdje nemaju problema sa poljoprivrednim poticajima !! Vinski podrumi, trattorie (gostione) na svakom uglu, već i samim izgledom pozivaju na topli obrok i čašu vina!! Plaža je tako uređena da se je ne bi posramilo ni kakvo puno veće i razvikanije turističko mjesto. Mandrać, ribarske barke... pomalo podsjeća i na naše otočke lučice... na onaj dobro poznati mediteranski štih...samo što je ovdje nekako sve uredno posloženo :
















Već dobrano pregrijani sjedamo na motor i krećemo na posljednju, nažalost opet veoma kratku dionicu obilaska jezera i vrlo brzo stižemo u Lazise, jedno od najljepših i turistički najjačih mjesta na jezeru (tome svakako kumuje i blizina Verone), a smješteno na njegovom najširem dijelu ( 17 km). Ime mu potječe od latinske riječi *laceses* što bi otprilike značilo : selo na jezeru. A što drugo... kad je u to doba valjda samo Rim bio grad. Kako doista datira još iz rimskog doba, takva je i neobično dobro očuvana gradnja, odnosno zidine koje ga okružuju. Prekrasan stari grad sa karakterističnim uličicama (pomalo podsjećaju na Dubrovnik ili Trogir u MP3 izdanju) prepunim kojekakvim dućanima i betulicama, namijenjenih, naravno, prvenstveno turistima. Lučica također datira iz starih vremena, tu je navodno još u 14-om stoljeću bila stacionirana carina. Prekrasne i dobro očuvane srednovjekovne vile unutar zidina koje su služile kao ljetnikovci, ostaci kupatila sa termalnom vodom, a sve okruženo dojmljivim parkićima i zelenilom. Lokalna atrakcija su pitomi labudi koji izlaze na obalu među turiste a mogu se hraniti kruhom. Naravno...treba paziti na prste, jer pernata čeljad baš i nema milosti kad je klopa u pitanju. Tu je i mandrać, riva / šetnica, pokoja ribarska barka...prava idila. U sve to, tek malo odmaknuta, gotovo nevidljivo je uklopljena i trajektna luka. Ferry boat-i, trajekti i turistički brodići uredno i vrlo često povezuju sva veća mjesta uz obalu, što turistima svakako olakšava obilazak svih važnijih destinacija na jezeru. U biti, postoji mogućnost stacioniranja u jednom mjestu, a cijelo jezero i sva ostala mjesta moguće je obići ferrijem i sve to obaviti bez automobila. To bi ja nazvao savršenom turističko-ekološko samoodrživom, izrazito zelenom, bla, bla...itd u tom nekom greenpeace stilu...organizacijom.
Već smo solidno pregrijani (s veeeeeeliiikom ladnom zidarušom u mislima...) i kao da je mene pitao, na ulazu u centar mjesta dočekuje nas open biker*s bar sa prostranim parkingom. Odmah bez razmišljanja skrećemo i parkiramo, reklo bi se, čisto iz solidarnosti :







Probuđene rokerske romantike, teška srca se odvajamo od hard rock ugostiteljstva (čitaj : ladovine i ladne pive...) i odlazimo na kratku šetnju u sam centar i na rivu. S obzirom da smo tu već nekoliko puta bili, te poprilična poslijepodnevna gužva, kumuju tek kraćem zaustavljanju :









Eto, simbolično završismo obilazak jezera upravo tamo gdje je i začeta ideja o ovom izletu. Već je kasno poslijepodne i sa zaista dozom tuge napuštamo ovaj (doslovno) bajkerski raj u kojem smo proveli zadnja 3 dana. Ciljamo i uključujemo se na prvi priključak autoputa. Nedjelja je, nema šlepera, tek pokoji pretpotopni rumunjski autobus. Tempomat je odradio dobar dio posla, pa je vožnja na povratku uz AC/DC i društvo bila daleko ugodnija, brža i nadasve ležernija nego na dolasku, uz tek jedno kraće zaustavljanje za tankanje i par minuta u toaleti za kontrolu frizure i make up-a.




Još uvijek pod snažnim dojmom posljednja 3 dana, pred garažu sretno stižemo taman u noć. Baš idealno vrijeme za završno opuštanje uz pivu-dvije s pogledom na savršeno osvijetljeni Kvarner. Neprocjenjivo...
I na kraju, evo još nekoliko suhoparnih podataka i neizostavnih osobnih zapažanja bajkerske zbiljnosti, te pokoji totalno nebitni detalj koji će nekoga možda čak i zanimati :

Za 73.62 % fotografija koje ste imali privilegiju ovdje vidjeti zaslužna je moja bolja polovica te vjerna moto suputnica i supatnica u svim vremenskim uvjetima. Pa joj se evo ovim putem zahvaljujem i svakako se preporučam za suradnju i ubuduće. Odradili smo nešto malo preko 1000 kilometara, autoput u jednom smjeru 20.5 EUR-a, cijene noćenja sa buffet doručkom kreću se od 45-50 EUR-a pa na više, u srcu ljetne sezone još je nešto skuplje. Piva je uglavnom oko 5-6 EUR-a (dobije se i neki mali snack), cappucino 2-3 EUR-a. Pojam prehrane i bajkerskog preživljavanja poprilično je rastezljiv pojam...ali solidno se može pojesti u prosječnom restoranu (osnovna 3 slijeda uz botilju lokalnog vina) za 40-50 EUR-a / dvije osobe. Definitivno nije Low cost destinacija (uostalom nije tako ni osmišljena) ali nakon svega viđenog, zaista vrijedi svake lipe !! Vidjeli smo i dosta automobila njemačkih tablica sa motorima na prikolicama. Jednostavno dovuku motore i za vikend se điraju oko jezera. Naime, kome je samo do vožnje bez nekih čestih i dužih zaustavljanja, jezero je sasvim lijepo moguće bez presinga obići u jednom danu.
Tijekom nepuna 3 dana oko jezera vidjeli smo valjda više stabala maslina nego što ih ima cijela Hrvatska ( i sve to na sjeveru, praktički ispod glečera...), a doslovno niti jednu zapuštenu, zaraslu u korov ili napuštenu !! Nismo vidjeli niti jednu zapuštenu kuću, neuredno dvorište, nepokošen travnjak, ni najmanju naznaku bilo kakvog gradilišta / bauštele (kako na cesti, tako ni oko kuća...), niti jedan nepropisno parkiran auto (!?!), bilo kakvog smeća ni u tragovima. Čak i na plažama imaju male kontejnere u bojama za sortiranje smeća. Nismo sreli niti jednu policijsku patrolu, svi uredno voze po propisima i ograničenjima, piva je uvijek bila poslužena propisno ohlađena i savršeno orošena, klopa OK, turističko osoblje ljubazno i sa profesionalno instaliranim Garfield osmijehom na licu...jednom riječju...zaista prava lekcija iz turističkog managementa.

A zaključak sa početka priče, da bi sve to vrijedilo vidjeti i obići motorom, nije bilo ništa drugo nego PUN POGODAK!! Topla preporuka svim putnicima namjernicima...

I da završimo romantičnom bajkerskom klasikom : jednog lijepog, ali obavezno sunčanog dana...zasigurno ćemo se vratiti !!

wooow.. za ovo sve procitati mi treba puno vise vremena nego sto imam trenutno.. vracam se stivu poslijepodne


...i da, svaka cast na volji i trudu za ovako detaljan slikopis..

Ajde sad reci iskreno. dA se moras odreci svog broda (SAS koliko se sjecam) ili GW, šta bi bilo prvo na odstrelu

,Svaka čast, lijpo i slikovito !

... užitak je čitatjući poštivati tvoj tekstualni i foto trud, a pomalo i zavidjeti na vožnji!
... svaka čast, znam koliko je vremena i truda potrebito za prenijeti ovakova iskustva u forumsko štivo, sve isčitah, odlično, pitanja kasnije jer ih imam !

Svaka cast, jako lijep putopis. Bio sam ja slican djir prosle godine 4 dana, ali nismo obisli sve te gradice, birali smo rade voznju po prelijepim cestama jer je bilo pre vruce za setati u kozi.
Steta da nisi prosao ovo vec kad ste se penjali gore po onim tunelima, to ti je jos malo u unutrasnjosti koji kilometar


Mi smo obisli jos Dvorac Buonconsiglio u Trentu i muzej rata u Roveretu

..uspio sinoc sve pregledati i procitati.. jos jednom, i mogu samo pozeljeti i sebi i drugima neko slicno putovanje u skorije vrijeme..

A šta drugo reći nego odlična destinacija i svaka čast na trudu. Ne sumljam da je unatoč povremenoj kiši, ruta bila prava uživancija.

...neznam kak se pojavio duplić, pa pobrisao!

Zahvaljujem svima na pozitivnim recenzijama

magna je napisao/la:

Ajde sad reci iskreno. da se moras odreci svog broda (SAS koliko se sjecam) ili GW, šta bi bilo prvo na odstrelu

Postavio si pitanje svih pitanja !!

I motor i brod imaju svojih sezonskih prednosti pa tako npr. u dva ljetna mjeseca dajem prednost plovidbi i boravku na brodu jer ipak je ljepše i ugodnije brčkati se u moru, roniti i loviti ribu nego se cmariti u koži na motoru. Ostatak sezone (i kad sam doma...) motor je u prvom planu, a definitivno je najljepša kombinacija i jednog i drugog,tamo u Svibnju, Lipnju i Rujnu !!

Uspio odvojiti malo više vremena za sve pročitati i pogledati slike.;
a šta reči super destinacija, super vožnja, super prenjeto rječima i slikama