Promjenjivo oblačno s kišom

Svojevremeno u mojim mladim danima studija odlučio sam otići na koncert Carlosa Santane, autostopom iz Osijeka u Zagreb. Kišilo je nemilo, a već uz cestu sam otkrio i da na dnu cipele imam rupu što sam sanirao najlonskom vrećicom. Povezao me dio puta jedan stariji gospodin i rekao da mi vrijeme nikada ne treba određivati što ću raditi, nego samo kako ću se obući. Umalo sam to zaboravio i propustio sjajno putovanje.
Naime prognoza za moj planirani odmor bila je katastrofalna. Planirao sam sa svojom dragom poći put Austrije i planinskom prijevojima doći do granice sa Švicarskom do legendarnog Passo Stelvia. Ljeto je, sredina 7. mjeseca 2014., a planirali smo 14 dana puta. Trebali smo krenuti u subotu, pripremili motor za rani polazak, spakirali se i sjeli pogledati prognozu. Suncu nije bilo ni traga, kako u Hrvatskoj tako i u Austriji i Italiji. Slijedeća 4 dana samo crni oblaci s tri munje. Možda da odgodimo polazak za tih par dana? Pao je dogovor da će odlučiti pogled u nebo u 6 ujutro idućeg dana.
Jutro je bilo tmurno, ali dovoljno obećavajuće da upalimo motor i krenemo pa šta bude. Kada smo tablu Slavonski Brod ostavili iza leđa prošla je i nelagoda i razmišljanje o vremenu, putovanje je počelo. Neizvjesno, kako i treba biti, uz uzbuđenje zbog nove pustolovine.
Put do Villacha je proletio brzo, stigli smo još prijepodne uz jednu cestarinu, dvije vinjete (slovenska i austrijska) i jedan tunel. Taj tunel mi je posebno zasmetao jer ako sam već platio vinjetu da prođem kroz tih sto metara Slovenije, što mi još naplaćuju izlazak?

Dan prvi






Stali smo u Louisu i nakupovali svega i svačega i to prilično povoljno. Za 1500 kn kupili smo hlače, jaknu i flip up kacigu i još neke sitnice. Smještaj smo rezervirali preko Booking coma, prilično povoljno, na jezeru nedaleko od Villacha. Soba s kupaonom za 37 eurića za dvije osobe. Uz to smo imali kuhinju i balkon i besplatnu kavu.



















Prvih 500 km je iza nas. Dan je protekao lijepo, bez kiše negdje do večernjih sati. Pogledali smo prognozu u novinama i bila je loša. Slijedeća tri dana samo kiša i oblaci. Vlasnik smještaja nam se ponudio pomoći u smještaju kod svojih susjeda jer je imao rezervacije za sobe idućih dana dok se vrijeme ne smiri. Odlučili smo ujutro pogledati u nebo :-).

Idemo dalje. Takva je bila odluka. Ipak smo najsretniji kad se vozimo, cesta zove.



Planirali smo voziti dolinom Drave pa se odvojiti za Lienz i Cortinu d'Ampezzo. Od tamo možemo birati kojim ćemo putem prema Bolzanu, naravno ovisno o nebu gdje se na trenutke ipak naziralo sunce. Lagana vožnja odličnim zavojitim cestama u podnožju planina i povremeni odmor za cigaretu i za stari slavonski običaj obnavljanja energije - slaninom i kobasicom naravno.









Tu i tamo pala je kiša, ništa strašno, ionako mi je ljepše voziti kada je malo svježije. Sunce brzo umara.
Prva stvar u vezi Alpa koja mi pada na pamet je da gdje god pogledate imate fotografiju. Stajemo u manjim mjestima na kavu i uživamo u trgovima, cestama i prirodi.































Od Cortine d'Ampezzo udaljeni smo dvadesetak kilometara. Ušli smo u područje dolomita, kiša pada svakih par minuta ali ne smeta. Krajolik kroz koji vozimo sada je već pravi planinski sa strmim stijenama i oblacima koji prekrivaju vrhove. Znamo da moramo gore, čekaju nas dva prijevoja odmah poslije Cortine, Passo Falzarego i Passo Pordoi. Oba iznad 2000 metara. Bilo je malo nedoumica i zabrinutosti oko toga kako će se VN ponašati na prijevojima, težak je motor, nizak, dobro natovaren, a serpentine su izrazito oštre i valjat će ih prelaziti i u prvoj brzini. No vidjet ćemo na ova dva prijevoja kako stvari stoje prije pravog izazova, Passo Stelvia.
Oko nas su brojni motoristi, vozi se svašta, od endura, sportskih motora do choppera i cruisera. Brojni su i biciklisti i čini se, svi jednako uživaju.
Malo smo odmorili uz jezero pred Cortinom i prvim usponima, pivo za osvježenje pa napad na legendarnu cestu. Ipak su tu snimani James Bond, Cliffhanger i Pink Panther. Eto i nas.











































































Penjemo se na Passo Falzarego. Cesta je dobra, vrijeme nas je poslužilo. Dolazimo i do prvih serpentina, trebalo se malo prilagoditi na novi režim vožnje jer ulaskom u zavoj od gotovo 180 stupnjeva ne vidim tko mi dolazi odozgor, a da bih skrenuo moram preći u suprotnu traku. Polako, ponekad sam imao osjećaj da mi se motor savio i da obilazim sam sebe. No dobro, tek je počelo, stignem se opustiti i uživati. Jednom kad sam savladao sistem, sve je bilo ok. Uostalom, onaj tko se spušta ima puno bolji pregled tako da vozači automobila stanu kada vide da se netko penje i ostave dovoljno prostora motoristima da se vrate u svoju traku.



















Prijevoj je na 2105 m. Na talijanskom dijalektu koji se tu koristi ime je dobio po izrazu Falza Rego što znači lažni kralj po legendi o kralju koji se pretvorio u kamen nakon što je izdao svoj narod. Povijesno je prijevoj najpoznatiji po velikoj bitci iz 1. Svjetskog rata gdje su Talijani i Austrijanci izgubili više ljudi zbog leda i snježnih oluja nego što ih je stradalo u borbama. Uokolo su stotine bunkera i raznih ostataka oružja i opreme iz tog vremena, danas je to jedan veliki otvoreni muzej. Do vrha oko kojeg su se vodile bitke vodi žičara, jedna od najviših u Alpama, jedinstvena po izloženosti vjetru i njihanju jer nema stupove koji bi ju dodatno učvrstili. Odlučili smo držati se ceste.





























Krenuli smo prema Bolzanu. Nismo planirali taj da stići do samog grada nego smo udlučili stati u nekom od manjih mjesta u planinama. Ulazak u gradove uvijek mi je bio stresan i zbog prometa i gužvi, pogotovo sada jer nismo rezervirali smještaj unaprijed. Naći ćemo nešto uz put, ali prije toga čeka nas još jedan prijevoj, Passo Pordoi na 2239 m.































Na putu naiđosmo na plastičnu kravu.







I na par originala.






















































Smještaj smo pronašli u mjestu Nova Levante. Bilo je kasno popodne, nebo se narogušilo i pojačala je kiša. Kako nismo unaprijed ništa rezervirali išli smo dobrom starom taktikom od vrata do vrata. Na sreću nije dugo trajalo Za prvi smještaj su nas tražili više od 60 eura, neprihvatljivo, par kuća dalje gazdarica nas je pogledala i rekla 20 eura po osobi, samo spavanje. I to je bilo to. Nažalost, soba je bila bez TV-a, a tu večer se igralo finale svjetskog prvenstva u nogometu. U gradu to nikoga nije zanimalo, naime Talijani su odustali od prvenstva kada su ispali tako da smo jedva uspjeli pronaći kafić koji je prikazivao utakmicu. Dobro da su je uopće prenosili. Pivo 4 dcl košta 4,5 eura, kava 2,5, i kojekakve slastice za slične pare. Nije jeftino, a nije ni skupo, ovosi kako tko gleda. Za mene je to jednostavno tako kako jest. Smazao sam par piva, Nataša vino koje je odlično i puno pristupačnije po cijenama, odgledali Njemačku i to je to. Sutra nas čeka ono što smo priželjkivali i čega smo se pribojavali, Passo Stelvio, drugi najviši cestovni prijevoj u Alpama.









Navozasmo se. Malo kiše, malo sunca, lagani tempo, uglavnom 80 - 100 kn/h, ako izuzmemo prijevoje. VN je trošio izuzetno malo, manje od 4,5 litara što je bilo ugodno iznenađenje s obzirom da je gorivo u Italiji prilično skupo, često čak i iznad 1,80 eura po litri.
Drugi dan:



Ujutro smo krenuli prema Bolzanu takozvanom cestom sireva. Nisam vidio nigdje sir. Malo planina pa spuštanje na magistralni pravac od Bolzana prema Stelviu.







































Zastali smo u Meranu, ušli u grad na kavu, ali bila je to greška jer su radovi bili na svakom uglu. Gužve i vucaranje kroz promet. Brzo smo se vratili na prvobitnu putanju i pravac Stelvio.
Do prijevoja ima nešto manje od 30 kilometara. Uspon počinje lagano, neko vrijeme prateći potok. Civilizacija ostaje iza leđa, a uspon je sve strmiji. Gradove i gužve opet zamjenjuje priroda i slike planinskih vrhova. Zaista, riječ je o jednoj od najlješih cesta kojima u Europi možete proći. Potvrdili su to i momci iz poznate automobilske emisije Top Gear, sve dok se nisu provozali rumunjskim Transfagarasanom koja ih je ostavila bez daha. Potpuno se slažem s njima jer sam prošao i tom cestom i zaista, najljepša je cesta kojom sam vozio, iako opasna i puna pukotina, ali to je neka druga priča.
Vrh nas čeka na 2757 metara. Usput susrećemo bikere i bicikliste koji iskušavaju svoje mogućnosti. Još uvijek nema kiše, ali tu se vrijeme mijenja iz minute u minutu. Više nije važno, adrenalin je preuzeo stvari u svoje ruke. Do vrha prijevoja treba prijeći čak 75 uzastopnih serpentina. Ima li boljeg izazova?





























































Negdje nakon polovice puta počela je kiša. Uspon je zaista težak, svaki zavoj znači prvu brzinu, a upravljanje ovim tristokilašem s nama i onom torbetinom pozadi postalo je fizički iscrpljujuće toliko da sam pomislio da se vratim nazad. Sva sreća pa je Nataša navijala za nas i to na sav glas pjevajući, a kada sam iza jednog zavoja ugledao vrh i birtiju koja je stajala u snijegu lice mi se razvuklo u onaj glupi osmjeh za koji samo motoristi znaju.



















Cesta je izgrađena još u prvoj polovici 19. stoljeća za potrebe austrijske vojske. Švicarska granica udaljena je svega 200 metara. Na tabli na vrhu prijevoja hrpa je naljepnica raznih motorističkih i biciklističkih klubova. Tu se vozi Giro d'Italia, a nedaleko je i Bormio.
Passo Stelvio drugi je najviši prijevoj u Alpama, višlji je i to samo za 13 metara Col de l'Iseran.









































































Krenuli smo prema Bormiu. Cilj nam je bio stići u Veronu, spustiti se do Lago di Garda i odmoriti par dana uz jezero. Navigacija pokazivala da se trebamo vratiti istim putem gotovo 140 kilometara pa cestom u podnožju planina krenuti na jug. Nekako se ne volim vraćati istim putevima pa smo potražili na karti ima li mogućnosti da presječemo preko planina za Bresciu i potom za Veronu. Cesta je bila tu, na karti, ali nije ulijevala povjerenje.
Ni nebo nije ulijevalo povjerenje. Ipak, jednom se živi, krenuli smo dublje u planine, put Bormia pa lijevo. Na karti nekakva nebitna cesta s par prijevoja trebala nam je skratiti put i prevesti nas preko planina. Kakva je to cesta bila...









































































































Put je to na kojem nema tragova civilizacije osim jednog križa uz jezero okruženo snijegom. Prijevoj Santa Caterina, potom Passo Gavia. Cijelo vrijeme se vozimo izrazito visoko, jako uskom cestom, često širokom tek za jedan automobil i bez ikakve ograde uz strme litice planina. Kiša je padala nemilo, oblaci su bili iznad nas, ispod nas, posvuda, okolo snijeg i divljina. No vidjeti ove slike uživo jednostavno je neprocjenjivo. U jednom sam trenutku pomislio što ako nam se dogodi kvar ovdje, Bogu iza leđa, ali tu i tamo naišli smo na ponekog bikera, pogledali se, pozdravili i nastavili s onim istim glupavim osmjehom na licima.



















































































Dohvatili smo se normalne ceste, a potom i civilizacije. Prva birtija, osvježenje pivom i grickalicama i sređivanje dojmova nakon ludog dana. Kiša nije prestajala, ali bila je nebitna. Put nas je vodio prema Bresci i Veroni na zasluženi odmor.



















Lijevo, desno, gore, dolje... Još jedan dan je iza nas.



Turistička dva dana uz Lago di Garda. Hranili smo labudove i patke, čak i one buntovne.

Vrijeme je za polazak.  Obzirom da je sjever savladan idemo na jug, u Toscanu. Krenuli smo za Firenzu preko Modene. Pregledavajući karte  primjetili smo i Pisu. Kosi toranj? Zašto ne, smještaj samo pronašli preko interneta, hotel s 3 zvjezdice, 20 eura po osobi, na pola puta između Pise i Firenze. U brdima.













































































Toskana je lijepa, brdovita, u dijelu prema Pisi podsjeća na naš Gorski Kotar. Vrijeme je lijepo i toplo. U Pisi je more turista. Nažalost nismo se osjećali baš ugodno zbog kojekakvih likova na uglovima koji su pokušavali naplatiti parking bez obzira što su postavljeni i automati. Svađa s turistima, prijetnje, likovi iz Afrike koji vam hoće prodati originalni rolex za sitne pare. Šteta, Pisa je stvarno zanimljiv grad. A toranj? Jest, stvarno stoji nahero. A pokušavaju ga ispraviti još od 13. stoljeća.





















Spremni za Firenzu. Nije daleko, manje od sto kilometara.
Zanimljivo, koliko god vozili u istom pravcu Firenza je nakon nekog vremena stala na 30 kilometara i ni makac dalje. Jedan znak za drugim, udaljeni po 5 ili 10 kilometara pokazivali su jednaku udaljenost od grada, iako smo vozili u istom pravcu. Valjda im je bilo jeftinije izraditi table s istim oznakama. No table su jedno, cesta drugo, navikli smo već na netočmne informacije u udaljenostima u Italiji. Firenza je pred vratima.





























Fascinantan grad, svojevremeno jedan od najbogatijih u Europi, kolijevka renesanse i mjesto koje je grijeh pokušati obići u jednom danu. I nemoguće.































U Firenzi su živjeli Dante Alighieri, Giovanni Boccaccio, Donatello, obitelji Medici, Botticelli, Niccolò Machiavelli, Leonardo da Vinci, Filippo Brunelleschi, Michelangelo, Galileo Galilei. Zaista fascinantno društvo. Stoga ne čudi što imate osjećaj da hodate kroz muzej, ulice i zgrade odišu bogatstvom povijesti, kulturom, kipovi posvuda. Jedna od najvećih znamenitosti uz firentinsku katedralu je most Ponte Vecchio sa svjetski poznatim draguljarnicama.







































Neptunova fontana ili La Fontana del Nettuno nalazi se na trgu Piazza della Signoria. Rimski bog mora – Neptun, okružen je morskim Nimfama. Fontanu je izradio Bartolomeo Ammannati između 1560. i 1575. godine, no smatrao ju je svojim totalnim promašajem, a ismijavali su ju i sami firentinci nazvavši ju „Il biancone“ tj. velika bijela stvar. Posvuda uokolo su kipovi s mitskim motivima.

















































Malo južnije od Firenze, na putu prema Sieni su vinogradi. Sve ono što Toscana prestavlja može se vidjeti na tom putu. Nismo planirali otići skroz do Siene, vrijeme leti, a mi smo se ionako predugo zadržali istražujući Firenzu. Ali ipak, jedna stvar se ne može preskočiti.
Dr. Hanibal Lecter iz legendarnog filma Kad jaganjci utihnu uz svoje je večere volio poslužiti Chianti. A Chianti se proizvodi tu, tako da smo ipak krenuli još malo južnije, uz vinograde do mjesta gdje smo zapečatili ovo putovanje čašom originalnog Chiantia na neponovljivim brežuljcima Toscane.
I bilo je dobro.



































Krenuli smo nazad, opet kroz Firenzu, za Bolognu i Veronu. Slučajnost ili ne, opet smo ušli u grad i našli se na vidikovcu iznad Firenze.
I dok smo se svi divili i fotografirali grad ispod nas, jedna gospođa iz dalekog Japana radije je fotografirala nas putnike na VN-u. hehe, koja ludnica.

































I tako, put pod noge, kući poslu i prijateljima. Putovali smo 14 dana, od toga 4 u planinama, još 5 ostatkom Italije, ostatak po Jadranu.
Što se troškova tiče, mislim da nismo potrošili više od 5000 kn.
Imamo o čemu razgovarati i prepričavati svoje događaje, bar do iduće godine.
Tko zna gdje će nas cesta tada odvesti...

Carobno!

  Deno, svaka čast za putopis, divim se tvom trudu i vremenu koje si proveo pored kompa da bi i nama približio ljepotu ovog vašeg putovanja.
Još jednom svaka čast za odabir rute, vidim da se isplatilo i vredjelo truda, jer ove fotke mnogo više govore od riječi. Kako si ono spomenuo kiša i nije toliko važna koliko volja i želja za avanturom i pregledom mjesta i krajolika koji čovjeka ispunjavaju i pune baterije, Sve u svemu evo odličnog materijala za zimske duge dane...

Još jednom svaka čast    sa velikim guštom sam čitao i uživao u pregledu fotki, pojedini trenuci su me vratili u moju vožnju preko Alpa...

  

Svaka čast,  obožavam planine i visine zbilja je bilo užitak gledati slike   
Moj glas za putopis godine 

Savrseno...moj glas za putopis godine.....   

Svaka čast.  
Mada sam već čuo sve o putu iz prve ruke pročitao sam na "dušak" , a sad idem ponovo ... natanane .   

Svaka čast Deno, lijepo opisano.... Uživo sam čitajući i gledajući , sad netrebam nit' ić tamo

... a što reći nego jako ljepo... najbolje moguće uložen novac u odmor koji ćete pamtiti cijeli život!! ,...

blagotise   

Prva liga   

..mogu samo reci da ti zavidim na ovakvom jednom putovanju... a za putopis samo - cista petica..   


.. i slijedeci puta kad se nadjemo zasigurno cemo imati malo vise vremena o svemu malo vise popricati, a ne kao neki dan..

e sad si me zajeba!    
taman sinoć počea slagat slike za napisat nešto..
i ja sam bia sličan đir.. dolomiti, stelvio, garmish, grossglockner..
čak i motor sličan
super đir    

Deno svaki komentar je suvišan.Bravo vama i vašem VN - 900.
I naravno  u ime kluba CC Čaplje za onu naljepnicu koju si zaljepio    .

Hvala momci   

..čuj Deno 'ajd ak' ti nije teško kronološki poredaj važnije odredišne točke da si ih popikam u Copilota da si mogu predočiti full rutu možeš stavit i povratak kroz Hrvatsku... naime vidio sam da si neke dionice predočio na googlu ali mi se na tablet neće učitat slike pa...

Nemerem slike vidjet s mobilne veze... Nikad da se otvore.   

Valjda ću se sjetit poslijepodne, od kuće. Tekst je super, fali mi taj vizualni dio.

Ovako je izgledala kompletna ruta, otprilike:

Nekakve ključne točke su kronološki:

Villach, steindorf am ossiacher see, spittal an der drau, lienz, cortina d'ampezzo, passo falzarego, passo pordoi, canazei, pozza di fassa, bolzano, merano, passo stelvio, bormio, santa caterina valfurva, passo gavia, ponte di legno, brescia, lazise, verona, modena, marano sul panaro, san marcelo pistolese, pisa, firenze, greve in chianti, bologna, verona, vicenza, padova, trieste, crikvenica, slavonski brod.

Ne bum se štel mešat, al' mislim da je ovo putopis godine na CCF-u. Ili je barem letvica visoko podignuta.

Šta drugo napisati nego "Deno svaka ti čast" (i gospođi također).   

Kicho je napisao/la:

Ne bum se štel mešat, al' mislim da je ovo putopis godine na CCF-u. Ili je barem letvica visoko podignuta.

slazem se.. i obzirom da nisam siguran kako ce biti ove godine sa mogucim sponzorom, javno obecajem Denu i njegovu dragu odvesti na jednu lijepu veceru (naravno uz uvjet da jos malo podkrijepi cijeli put rijecju i slikom).. i za razliku od mojih proslogodisnjih obecanja drugo/trece plasiranima koje nisam ispunio (zasada), Denu cu zasigurno vidjeti i necu ovo zaboraviti (kao sto nisam zaboravio niti prijasnje obecanje, ali se nazalost s dobitnicima jos uvijek nisam sreo).. a osim Dene i njegove bolje polovice, siguran sam da ce se jos poneki kandidat pridruziti, narocito kad je jelo i pice u pitanju  

Ovakav poziv se ne odbija :-)   

...odličan putopis i defitivno je podignuta letvica za putopis godine !  

Kicho je napisao/la:

Ne bum se štel mešat, al' mislim da je ovo putopis godine na CCF-u. Ili je barem letvica visoko podignuta.

bogme je , svaka čast Deno   
sad je letva toliko visoka da sam bar na miru i nemoram se više opterećivati pisanjem svog dvotjednog ljetnog putovanja i ostalih turica ove godine...

ja ću se prijaviti sljedeće godine       
bar budem imao materijala za duge zimske noći...

a ionako nemogu na večeru sa Safety-jom, počeo sam djetu jer je ovo bila hedonistička godina u svim smislima krenuvši od vožnje pa sve do ića i pića...